Zadruga u Purgeraju... Vidjevši plakat prva pomisao mi je bila kako ta najava zvuči nekako domaće, kao ono „domaće je domaće“, iz reklame.
Zadrugu sam zadnji put gledao na danima Dugava prošlo ljeto, koncert je kratko trajao, ali to što sam vidio bilo je čist ok.
Klub Purgeraj smješten je u parku Ribnjak okružen drvećem, niskim raslinjem, romantičnim stazama i klupama. Klupe nisu ovaj put bile zauzete ljubavnim parovima nego škvadrom koja se druži sa bocama konkretnog sadržaja, zagrijavajući se za koncert i pri tom lakše podnosi hladnoću te večeri.
Na ulazu u klub primjećujem natpis napisan velikim slovima KONCERT RASPRODAN – NEMA KARATA što znači da će koncertu prisustvovati 222 posjetitelja + osoblje kluba. Za podatak 222 posjetitelja saznao sam s najavnog plakata na kojem piše da je pušteno u prodaju samo 222 karata.
U 21.30 ulazim u poluprazni klub, pogled bacam na stage: gitare, pojačala, bubnjevi, mikrofoni sve je tu, samo mi nedostaje nešto po čemu mi je zadruga osim pjesama ostala u sjećanju to je ručna motorna pila (sjetite se spota Mala Čići, kako je samo Končevski s njom rukovao) koja je bila i sastavni dio scenskog nastupa grupe na koncertima.
Pjesme Hladnog piva, Majki, Pipsa, Kojota uz neizbježnu pivu lagano su podizale štimung sve brojnijoj publici.
Zadruga je počela koncert u 22.30 pjesmom zanimljivog naziva „A ka ta g na e“. Ta mi je uvijek zvučala nekako indijanski. Koncert se nastavio u žestokom, brzom ritmu „Od blata do neba“, „Strah“, „Ogenj“, „Sraka“, a publika se podijelila na one koji su spremni zauzeti dio teritorija ispred stage-a kako bi se opustili u poganju i onih koji su došli mirno promatrati i slušati što dolazi sa stagea.
„Avion“,“Lopata“,“Štilj“, „Plahnem te z bičem“, „Meda i mlijeka“, se nižu jedna za drugom, bend funkcionira superiorno kao u danima kada su objavljivali CD-e (zadnji je bio objavljen 1997) i koncertno bili aktivniji. Valjda je razlog u tome što rijetko nastupaju pa se momci požele svirke.
„Jebote! Što me slikaju, a gdje ste bili kada smo počinjali? Nigdje nikog!“ Obratio se frontman zadruge fotografima koji su ga u jednom trenutku okružili i slikali iz bliza.
Nastavak koncerta bio je u znaku pjesama koje odudaraju od klasične punk-rock rasturačine: „Ja živim vu malome selu“, „Krava mi je vušla“, „Pepica“.
Jedan dobro raspoloženi momak iz publike penje se na stage, vjerojatno sa željom da nešto otpjeva u duetu sa Končevskim, međutim mrki pogled i kretnja prema njemu od strane osoblja iz securitya pokvarilo mu je raspoloženje i odmah je napustio stage.
Pjesmama „Teške mi je“, „Tan du gej“, „Nekak mi je ljepše biti sam“ koje su tada uslijedile, Zadruga je prisutnima pokazala da iako su punk – rockeri, mogu biti i emotivci koji laganim melodijama iskazuju svoje osjećaje. Ali samo na kratko jer već stvarima „Mene nemre niko nić“, „Dva put po dva“, „Nebo i zemlja“ vraćaju se brzom, agresivnom, žestokom ritmu. Končevski je za vrijeme pjevanja tih stvari u jednoj ruci držao mikrofon u drugoj pivo koje kada je Krumpa svirao solo dionice polijevao po glavi, bubnjar je skidao majicu i bacao je u publiku koja je bila u transu.
„Za kraj pjesma s kojom smo probili granice ove naše vukojebine! „Mnogi su bendovi pokušavali, ali samo smo mi uspjeli!“ provokativno je najavio kraj koncerta Končevski s pjesmom „In The Midle Of The Shit“ nakon koje se bend povukao sa stagea.
Želju publike za još svirke bend je ispunio odsvirajući „Hiti se na pleća“ i „Dok bil sam mlad“ da bi koncert je završio u 00.10
Moram priznati da davno nisam osjetio takvu pozitivnu vibru između benda i publike.
Imam osjećaj da Končevski više nije trebao niti pjevati, nego bi publika sve otpjevala sama.
