Nekada je dobro biti zadnja rupa na svirali. Primjerice, kada ste u sklopu priprema za InMusic festival posljednja rupa na mini-europskoj turneji jednog benda kako što je Wilco…
Zagreb je konačno dočekao jedan od najbitnijih američkih bendova današnjice, vlasnike fenomenalnog albuma „The whole love“ koji se protekle godine našao pri vrhu gotovo svih relevantnih glazbenih ljestvica. Naravno, ne treba zaboraviti i na prethodnih 5-6 remek-djela koje je Wilco skupio u svojoj diskografskoj karijeri. Na kraju, trebamo napomenuti da je bend u tako dobroj formi da svirački djeluju uigrani, zaigrani, samouvjereni, opušteni, povezani – sve ono što garantira dobru svirku jednog benda. A kao što sam i napomenuo, Zagreb je odabran kao posljednja stanica na kratkoj europskoj turneji – što znači da možemo očekivati zaista srčanu i energičnu svirku benda koji želi u stilu ostaviti dojam na europske fanove. I bome smo imali što za vidjeti – najdužu setlistu cijele dosadašnje turneje – bis na koji su ugurali 11 (!!!) pjesama – tako da u biti možemo govoriti i o drugom dijelu koncerta, umjesto o bisu. A čini mi se da je i zagrebačka publika jedva dočekala da čuje kako Jeff Tweedy i ekipa zvuče uživo i da im konačno toplim prijemom možemo zahvaliti za sve glazbene užitke što su nam pružali na svojih 8 studijskih albuma. Tako je i koncert koji je prvotno zamišljen u Aquariusu prebačen u jedan od paviljona Zagrebačkog velesajma. E sada, ovo prebacivanje ima dobru stranu zbog većeg broja posjetitelja, no ipak je prostor paviljona djelovao preveliko i prehladno za onih 1500-2000 ljudi koji su se okupili. Čak je i dolazilo do razvodnjavanja zvuka, no najgore je ipak to što je došlo do razvodnjavanja ljudi (u nedostatku boljeg izraza), jer je ogroman prostor 9. paviljona ipak djelovao poluprazno, unatoč solidnom broju obožavatelja. Puno bolje rješenje bi bilo (moje mišljenje) prebacivanje koncerta u jedan veći klub (tipa Boogaloo ili Tvorničin veliki pogon) kojemu je 2000 ljudi optimalna brojka da se postigne puno intimnija atmosfera i veća povezanost benda i publike. No, na stranu malene zamjerke, čuli smo jednu od najboljih svirki koju će Zagreb imati priliku vidjeti ove godine. Za Wilco možete reći svašta, no njihovu glazbu definitivno ne možete strpati u neke žanrovske ladice - najlakše bi bilo reći da su oni americana bend, no to je jedan tako neprecizan opis i širok pojam da s time nekome apsolutno nećete pomoći u opisivanju Wilca. Uostalom, koliko sam iščitao iz Tweedyjevih intervjua, on niti ne želi da se Wilco trpa u neke unaprijed određen žanrove, oni su jednostavno rock-bend koji isrtažuje različita područja i razne izričaje – i to je čitava istina. Njihova glazba u isto vrijeme je smirujuća i energična, jednostavna i eksperimentalna, popična i psihodelična, razigrana i tmurna – jednostavno slušajući Wilco proći ćete kroz čitav spektar raznih emocija kojima će zajedničko biti jedino – uživanje u glazbi. A kako je sam koncert izgledao (odnosno, zvučao)? Zapanjujuće. Od samog uvoda s „Misunderstood“ kojom su odmah kupili ionako vjernu publiku, preko uvrnute i genijalne „Art of almost“ koja je pokazala koliko je ovaj bend vrhunski uvježban. Niti jedan ton nije višak, a opet s druge strane imate dojam da je glazba u pojedinim trenucima rastrgana od energičnosti kojom oni lupaju po bubnju i gitarama. Svaka bučna distorzija dolazi upravno u pravi trenutak ne stvarajući osjećaj zamora, tako da gledajući ih pomislite da je sviranje ovakve glazbe nešto najjednostavnije na svijetu. Lagano smo plivali kroz sve studijske albume benda s ipak najvećim naglaskom na tri najrazvikanija (kritički najhvaljeniji „Yankee hotel foxtrot“, Grammyem potvrđeni „A ghost is born“ i aktualni „The whole love“) od kojih je svaki bio zastupljen sa 6 pjesama. Publika se malo počela buditi tek kod nešto smirenije verzije „Spidersa“, da bi oduševljenje eksplodiralo s „Impossible Germany“ nakon koje nije bile osobe u paviljonu koja nije pomislila da je Nels Cline najbolji gitarist na svijetu – kako je on svoju gitaru tretirao tih par minuta mislim da je zadivilo i najgore protivnike solo-dionica u pjesmama. Mislim da je nakon toga imaginarni led između publike i Wilca definitivno bio probijen i poslije su slijedile prvenstveno nešto plesniji komadi koji su završeni s fenomenalnom izvedbom jedne od mojih Wilco-favorita – „A shot in the arm“. Prvi dio koncerta je bio gotov. Nakon kratkog bisa, mislio sam da će Wilco izvesti još kojih četiri-pet pjesama i pristojno nas otpratiti kući, no ovi se momci nisu dali otjerati. Što poneseni publikom, što činjenicom da im je ovo posljednji nastup mimi-turneje, dečki su nas počastili s ubojitih 11 komada koji su rasplesali i one najstarije članove publike (a vjerujte mi, bilo je dosta onih „starih rockera“). Jednostavno se osjećalo da momci ne žele napustiti pozornicu dok ne ispucaju zadnji atom energije iz sebe. Sam početak bisa bio je vrhunski jer dok su izvodili smirujući „Via Chicago“ u jednom trenutku su Glenn Klotche na bubnjevima i Nels Cline na gitari počeli dramti kao da im život ovisi o tome – dok su u isto vrijeme Tweedy i ostatak benda nastavili svirati svoju smirujuću melodiju kao da se ništa ne događa (ja sam osobno pomislio da su bombe počele padati po paviljonu). Nakon par sekundi bijesnog maltretiranja bubnjeva i gitare, Glenn i Nels su se vratili u početni ritam i pridružili ostatku ekipe kao da se ništa desilo nije. Urnebesno! Cijeli bis (a.k.a. – drugi dio koncerta) protječe u fenomenalnoj atmosferi i furiozno završava s „I got you (at the end of the century)“, „Outtasite (Outta mind)“ i „I'm a wheel“. Nakon toga smo se samo mogli nakloniti ovom vrhunskom bendu i držati fige da ćemo ih uskoro ponovo vidjeti na nekoj od idućih turneja. Wilco su kraljevi!!!
Ocjena: 4,5 (loš prostor koji je utjecao na atmosferu je skinuo čistu peticu)
Setlista:
1. Misunderstood 2. Art of almost 3. I might 4. I am trying to break your heart 5. One wing 6. At least that's what you said 7. Black moon 8. Spiders (Kidsmoke) 9. Impossible Germany 10. Radio cure 11. Born alone 12. Laminated cat 13. Capitol city 14. Handshake drugs 15. Jesus, etc. 16. Hummingbird 17. War on war 18. A shot in the arm Bis: 19. Via Chicago 20. Whole love 21. Box full of letters 22. The late greats 23. Walken 24. Heavy metal drummer 25. I'm the man who loves you 26. Red-eyed and blue 27. I got you (at the end of the century) 28. Outtasite (Outta mind) 29. I'm a wheel
