Tuxedomoon, Močvara, 13. 11. 2007.

Nepunih devet mjeseci od njihovog zadnjeg koncerta u Zagrebu (u Aquariusu), Tuxedomoon su nam se ponovno ukazali u istom gradu, no ovaj put u Močvari, gdje su posljednji put nastupali prije tri godine.

Stoga udružih snage s Horvijem, s prijateljskog nam sajta www.terapija.net, a joÅ¡ u pratnji njegovog brata Martina te žene mu Marijete, prema kojoj je Luc Besson napisao scenarij za film „Taxi“ (interna fora). Ovo udruživanje snaga odnosilo se na konzumaciju hmeljne ambrozije, vođenje intelektualnih, kvazi-intelektualnih, a poslije koncerta i poneÅ¡to nepovezanih razgovora…

Tuxedomoon sam gledao na oba prijaÅ¡nja koncerta, s time da mi je onaj u Aquariusu bio nekako presterilan jer mi je prostor sam po sebi takav, a i tada je predstavljeni materijal, uglavnom njihov zadnji uradak, „Bardo Hotel“, bio tako koncipiran da bi viÅ¡e odgovarao nekom prostoru sa sjedećim mjestima, a da ne govorim o izostanku bilo kakvih vizualnih projekcija.

Ovaj put su se Tuxedomoon vratili u sklopu svojevrsne „best of“ turneje kojom proslavljaju 30-u obljetnicu postojanja benda, stoga su i očekivanja bila puno veća. iako su često mijenjali postavu benda, u ovih devet mjeseci nije se niÅ¡ta promijenilo, pa su tako ti legendarni glazbenici doÅ¡li u istoj postavi, Å¡to znači Blaine L. Reinenger, Steven Brown, Peter Principle, Luc van Lieshout i novi, pridruženi peti član, George Kakanakis, koji je režirao film „Bardo Hotel“ za kojeg su mu Tuxedomoon i napravili soundtrack.

Zapravo, pravo je čudo kako se ti vrsni glazbenici uspiju okupiti za takve turneje s obzirom na njihovu policentričnost prebivaliÅ¡ta…Reinenger živi u Grčkoj, Brown u Meksiku, Principle u Americi a van Lieshout u Belgiji. Novac je zasigurno jedan od motiva, ali na svakom koncertu pokazuju da im je joÅ¡ uvijek prisutan i onaj svirački užitak makar su odavno izaÅ¡li iz cvijeta mladosti.

Da naziv turneje stvarno odgovara i setlisti pokazao je i sam koncert, gdje je u ne skroz ispunjenom prostoru Močvare publika gromoglasno pozdravljala već prve taktove izvođenih pjesama, prepoznajući tako hitove benda iz njihovog viÅ¡e nego bogatog opusa. Ti hitovi doduÅ¡e nikad nisu bili baÅ¡ komercijalni, osim jednog kojeg ću spomenuti na kraju, jer je uvijek vrijedila neka fama da su Tuxedomoon grupa za neko intelektualno sluÅ¡ateljstvo, iako, kako se na koncertu moglo doživjeti, uz njih se da fino „pocupkivati“ bez da si pročitao sve vedske spise ili možda cjelokupni Nietzscheov opus.

Zasluga je to i samog benda koji svojim multi-instrumentalnim umijećem mogu svakog od prisutnog pogoditi „u žicu“. Tako se Brown izmjenjivao na saksofonu, klarinetu, klavijaturama i vokalu, Reinenger na violini, gitari i vokalu, Principle na svojoj na trenutke monotonoj bas-gitari (iako je zapravo zadužen i za programiranje sekvencera i ritam-maÅ¡ine s obzirom da nemaju klasične bubnjeve u svojoj postavi), a Kanakakis se vjeÅ¡to poigravao video-projekcijama uspjevÅ¡i postići svojevrsnu umjetnu sinesteziju zvuka i slike.

Pjesme poput „Litebulb Overkill“ i „Desire“ izazvale su najviÅ¡e ovacija, pljeskalo se i na „Tryptich“, zapravo je cijela atmosfera bila najbolja na ova dosadaÅ¡nja njihova tri koncerta u Zagrebu. Godine im ipak nisu dopustile da izvedu toliko biseva na koliko bi ih iznimno raspoložena publika te večeri zvala, ali vjerujem da neće propustiti priliku da joÅ¡ jednom posjete Zagreb.

Naravno, onaj hit kojeg htjedoh imenovati na početku teksta, „No Tears“, izostao je kao i obično…Istina je da je ta pjesma najeksponiranija među Å¡irom publikom i da ih neki samo po tome pamte, ali je i sama po sebi toliko kvalitetna i „zarazna“ da je prava Å¡teta Å¡to je ne vole odsvirati uživo, pa makar na „best of“ turneji kad se već tako zove. Ali i ovaj repertoar je bio i viÅ¡e nego vrhunski užitak.

Neka nam mjesečari Å¡to skorije ponovno zasvijetle, u sakoima ili bez njih…

Miroslav (pinhead on the move) Sušnik