Život se sastoji od velikih trenutaka koji se ne dogode i od malih koji se dogode. Budući da mogu s popriličnom sigurnošću reći kako nikada neću zabiti gol Brazilu u finalu svjetskog prvenstva, spasiti svojim žrtvovanjem svijet od jurećeg kometa ili biti Izabrani kojem će Morpheus ljubiti dupe a agent Smith šake, odlučio sam svoj život popuniti sa što više malih trenutaka koji će se dogoditi. Jedan od tih trenutaka je bila i ta jesenja subotnja večer.
U pozadini je jesenjski Varaždin sve učestalije i sve jače mijenjao svoje boje kao da nam pokušava reći kako lijepo može izgledati kako bi ga upamtili prije nego ga snježni pokrivač okuje i ukroti. Stvarao je tako živopisnu pozadinu onome što je te večeri uslijedilo i čemu sam imao prilike i zadovoljstvo sudjelovati. Negdje sredinom tjedna, ssvim slučajno, saznao sam za taj glazbeni događaj, u Gimnetu sviraju Erotic Biljan, Nice Boys i The Cynics. Gimnet je inače podrumski prostor varaždinske Gimnazije, sa niskim stropom prošaranim lukovima, zidovima od cigle i, najbitnije, uzvišenjem od par centimetara koje neki ljudi nazivaju pozornicom. O Erotic Biljanu neću previše trošiti riječi jer smatram da nema potrebe, ipak je to bend koji je sad već miljama daleko od anonimnosti. Nice Boys su varaždinski tribute (ako sam dobro informiran) bend dok su The Cynics bend kojemu govorite da su legende i time im se ne uvlačite u dupe već samo napominjete očito. Pisali smo o njima i o njihovom nastupu u petak pa možete vidjeti kako je to izgledalo u Boogaloo a ja ću ovdje samo ponoviti par činjenica. To je bend čiji staž može bez problema naručivati alkohol kod nas (kad bi se to poštivalo) a bome i u americi (srećom, jer se to tamo poštuje). A da bi toliko dugo opstali i uspjeli na sceni, potrebno je puno više od obične volje i glazbenog poluznanja. I u to sam imao priliku uvjeriti se u subotu.
Mislio sam da će varaždinci otvoriti prvi pa sam svoju akademsku četvrt pretvorio u njih četiri tempirajući svoj ipak nimalo galmurozan dolazak na Biljana. No, dolaskom u gimnazijske katakombe sam primjetio da trenutno sviraju dobri dečki, i to su tek počinjali. Znači, ili program debelo kasni ili raspored nije onakav kakav sam pretpostavio da će biti. No, nije mi bilo žao jer sam imao priliku uživati u osebujnim interpretacijama uigranih varaždinaca. Pjevač, Špac (ime i prezime nepoznati uredništvu), se često upućivao među pobliku sa mikrofonom tako da je praktički pola gaže odradio s krive strane bine (ako se ono može nazvati binom). Ali njegova izvedba zbog toga nije patila, barem ne meni. Na jednoj pjesmi im se pridružio i stari cinik Michael Kastelic (koji nije nikakva rodbina našem skijašu kao ni gitarist Gregg Kostelich ali ćemo im priznati više nego zanimljivu podudarnost u prezimenima) te s njima otpjevao i na usnoj harmonici odsvirao jednu pjesmu. Nakon što su na kraju svog nastupa najavili cinike, bilo mi je jasno da tu večer meni i Biljanu nije bilo suđeno da se sretnemo (osim mimoilaženja kod mech-standa).
I tada, nakon uštimavanja (ne baš maratonskog ali ne baš ni sprinterskog) počinju The Cynics. Gimnet nije prostor koji može primiti puno ljudi ali njegovi niski stropovi to vješto zakamufliraju a i bilo mi je lijepo primjetiti da, ni približno, nisam jedan od najstarijih tamo. Cinici kreću sa razvaljivanjem, jedna, druga, treća, ne misle usporiti ni na trenutak. Michaela je bilo svagdje po bini a bome i u publici. Čovjek je i do stropa skakao. Dobro, to u Gimnetu nije problem, ali svejedno. Energija i to jako puno energije! Tu večer nije postojala opasnost da nestane struje. Meni njihova relativna anonimnost na našim područjima predstavlja tajnu. I to jednu od onih koje su vam pred nosom cijelo vrijeme ali nikako ne možete dokučiti zašto. Kao činjenica da Pajo Patak nikad ne nosi gaće a kad izlazi ispod tuša uvijek se zaogrne ručnikom.
No pustimo sad to. Cinici su priveli kraju svoj preko sata dugi set, izašli su na bis na kojemu je bio i vrhunac koncerta. Na zadnjoj pjesmi su im se pridružili varaždinski dobri dečki koji su skupa s njima odsvirali i otpjevali Revenge i njome nas jednostavno pomeli i ostavili široko otvorenih usta ali svejedno bez riječi. Evo vidite, par dana mi je trebalo da mi se vrati moć govora (a u ponedjeljak mi je još uvijek zujalo u ušima, eh taj zvučnik).
Nakon koncerta se zaputih u Lavru, varaždinsko rock-utočište. Te večeri je njen rock prefiks bio manje naglašen a i glad je učinila svoje pa mi se počelo pričinjavati, kao u crtiću, da oko mene ne prolaze ljudi već hodajuće šunke. To je bio znak kako je vrijeme da se krene, da citiram GBa. Uputih se kući gdje me čekao moj masonski sendvič koji je bio zadnja stvar koju sam vidio prije odlaska sa ovog ciničnog mjesta na mjesta udaljena kilometrima, danima, životima. Gledajući sad ovako unazad, ovo možda i nije bio veliki trenutak u mom životu, ali se ipak dogodio.
