Ja ne znam za vas, dragi cyber-čitatelji, ali meni je uvijek draže kad znam da ne moram ispuniti neka velika očekivanja (što je jedan od razloga zašto sam počeo i uspio nastaviti pisati za groupie.hr). Znate, kada ljudi od vas puno očekuju i onda vi počnete razmišljati o tome kako morate izvesti nešto neponovljivo i nevjerojatno da bi dobili bilo kakvo priznanje za svoj rad i trud, počnete paničariti i sretan je onaj tko u takvom trenutku uspije ostati smiren i dostići, pa ako treba i nadmašiti, očekivanja. Ako su momci iz TBF-a istih stavova po ovome pitanju sigurno im nije lako. Još od njihovog drugog albuma, od kritike vrlo hvaljenog Uskladimo toplomjere, a posebno od vjerojatno najboljeg albuma u novijoj hrvatskoj povijesti – besprijekornog Maxon Universala, od splitskih se hip-hop-rock-funkera uvijek očekivalo da će idući album biti sve bolji i bolji. Iako Galerija Tutnplok nije bila na razini Maxona (što vjerojatno niti jedan budući album TBF-a neće dostići), svejedno je bila za nekoliko kopalja bolja i kvalitetnija od 99% albuma domaćih autora. Kad se još uzmu u obzir svi politički i/ili socijalno osjetljivi događaji koji su se dogodili u Splitu i Hrvatskoj te koliko su događaji ostavili mogućnosti da dobar tekstopisac (što se Saša pokazao da itekako jest) napiše brdo odličnih stihova očekivanja od novog albuma TBF-a odlaze ne u stratosferu već u egzosferu. U sličnoj se situaciji našlo i Hladno pivo nakon Knjige žalbe, ali su momci iz Gajnica podbacili sa idućim albumom – jasan znak da su si letvicu bili postavili previsoko. Na sreću, čini se da si TBF-ovci nisu dali za zadatak da novim albumom nadmaše Galeriju, a kamoli Maxon – tako da ovaj album nije korak unazad u odnosu na prethodne, već jasno prati daljnju evoluciju benda, kako u sviračkom, tako i u tekstopisačkom segmentu.
Kada se usporedi s prethodnim albumima TBF-a, Pistaccio Metallic ima sve sastojke kao i prošle. Imamo pjesme koje govore o optimizmu u današnjem svijetu sebičnosti, senzacionalizma i kroničnog idiotizma (to su, na primjer: „Tragični junak“, „Uvik kontra“ i „San“). Zatim su tu pjesme ozbiljne socijalne tematike poput „Grad spava“ i „Spin doktor“, pjesme koje ozbiljnim problemima pristupaju sa puno humora i na neki opušten način (tu spadaju „Vrag“, „Pozitivan stav“ i „Dalmatino“). Ima potpuno zajebantskih pjesama („Veseljko“), ljubavnih („Uspavanka“) kao i onih koje je teško smjestiti u bilo koju od gorenavedenih kategorija jer miješaju elementi iz više njih (najavni singl „Mater“). Glazbeno gledano, album ne predstavlja skoro pa nikakav odmak od prethodnih albuma – i dalje je tu prisutno veliko mješanje različitih stilova. Ima tu svega, od funk ritma na „Uvik kontra“, hitchcockovskog horor zvuka gudača na „Mater“, parodije klapskog melosa na „Dalmatino“, laganih uspavljujućih tonova na „Uspavanki“, ljetnog ritma poput onog što smo ga čuli na „Alles Gut“ (na ovom albumu taj ritam ćete čuti ako poslušate pjesmu „Vrag“) pa sve do dominantnog i ustaljenog ritma na „Grad spava“ koji vuče na raniji repertoar TBF-a . Jedino bih spomenuo to da nema niti jedne pjesme sa žestokim rifom na gitari kao što su to bili „Heroyix“ na Maxonu, odnosno „Promjena“ na Galeriji. „Spin doktor“ je najbliže što su TBF-ovci, a posebno gitarist Nikša, došli do takvog zvuka.
Ali dobro, s obzirom da momci u manje-više nepromijenjenom sastavu (jedino su nakon Galerije zamijenili bubnjara) sviraju zajedno već preko 5 godina te kako imaju brdo svirki iza sebe, za očekivati je da će svirački to biti uštimano do najsitnijih detalja. Ono na što ljudi uvijek obraćaju pažnju kada su u pitanju albumi TBF-a jesu stihovi. Moram priznati da Saša i dalje pokazuje da mu kreativne snage i pjesničke imaginacije još uvijek uopće ne nedostaje. Štoviše! Čini se da polagano istražuje kolika je granica istih. Stihovi su na visokoj razini i ta ista razina se ne spušta kroz cijeli album. Saša na ovom albumu analizira razne teme – od politike i masovne zasljepljenosti u „Spin doktor“ koja ima odlične stihove (gdje se spominju i premlaćeni novinari, loše stanje u obrazovanju („na hrpi sranja niklo društvo znanja“), upropaštenim tvornicama, mitu i korupciji pa sve do nepoznatih šlepera punih startnog kapitala domaćih tajkuna), autocestu Zagreb-Split u pjesmi „Dalmatino“ gdje sa fanatičnom lažnom oduševljenošću komentiraju kako je dotična auto-cesta odlična stvar („želja svakog ko-operanta“) što „u tunelu svitli lipo ka da je od suvog zlata“ te kako joj „hrle kao pod materine skute/i ne žale niti lipe za cestarine preskupe“, pa sve do odlične zajebantske „Veseljko“ (meni osobno najdraža stvar na albumu i apsolutni ljetni hit) koja govori o tome kako muškarci kada pokušavaju riječima zadivit djevojku na pameti uvijek imaju samo jednu stvar („kako joj metnit svog veseljka“). Pomalo eksplicitnih stihova („Čuna je ka kamen/stremi ka visini/propinje se, svitli/ka lanterna u tmini/zub vremena je gricka/kao more stijene/kad bi barem tvoj zubi malo radili za vrijeme“) i sa vjerojatno najviše različitih naziva za muški ljubavni organ („vili, loli, jimmy, johnny, rizzo, miki, kiklop, roko, veseljko, debeljko) ova pjesma predstavlja vrhunac albuma kada se uzme u obzir i glazbeni i stihovni aranžman pjesme.
Strogo stihovno gledajući, najbolja pjesma na albuma je „Grad spava“ u kojoj je Saša sa nevjerojatno šokantnim detaljima opisao surovu i otužnu sliku kasnonoćnog života Splita (ali se komotno može preslikati na bilo koji hrvatski grad). Stihovi poput „vjetar raznosi kese od Keruma/od alkohola nema boljeg seruma“, „na Marjanu kranovi/pod Marjanom hramovi/besramno skupi bespravni stanovi/riva je čista koliko i šporki milijuni/koje su na njoj zaradili pizduni“ te „pohlepa, glupost je prokleta neman/odsičeš joj glavu, izraste ih sedam“ uz mračni glazbeni aranžman jako vuče na sada već kultnu „Trilogiju jada“. Sličnu stvarnost opisuje i „Vrag“, ali na puno vedriji i humorističniji način. Valja još izdvojiti i najavni singl „Mater“ koji govori o posesivnim majkama te koji je najteže smjestiti u bilo koju kategoriju jer miješaju i ozbiljnu socijalnu stvarnost (razorene obitelji sa samohranim roditeljima) te veliku dozu humora (iako jako crnog).
No da se ne bi činilo kao da TBF pjeva samo o tome kako je na ovom svijetu loše imamo i vedriji ton albuma koji se očituje na pjesmama kao što su „Uvik kontra“, „Tragični junak“ (sa odličnom porukom dotura Luigija iz Našeg malog mista: „ne osvrći se na njih (svijet koji vas ne razumije i ljuti), nego gledaj i prođi“), „Pozitivan stav“ (pjesma koja na smiješan način daje važnu poruku da ljudi paze da se ne zaraze HIV-om prilikom ljetnog galebarenja, a i općenito u životu) te već ranije spomenute „Veseljko“ i „Dalmatino“. Za kraj imamo laganu ljubavnu pjesmu „Uspavanka“ koja odlično zatvara ionako odličan album.
Konačan zaključak može biti da je TBF nastavio tamo gdje je stao sa Galerijom Tutnplok. Iako vjerojatno nikad neće dostići kvalitetu kakvu su imali na Maxonu, ovaj najnoviji studijski uradak pokazuje da kreativnosti još uvijek imaju te da bi mogli ovako nastaviti još dugo dugo godina. Idući korak bi, po mome mišljenju, mogao biti konceptualni album, a Pistaccio Metallic je zasad suvereno sjeo na tron za album godine (u neestradnoj kategoriji) i ne vjerujem da će ga ijedan domaći autor uspjeti natjerati na abdikaciju.
.jpg)
