Festival Terraneo, 1.-3. dan, Šibenik Prošle godine sam napisao tekst posvećen trodnevnom glazbenom hedonizmu. Ove godine bi mogao samo brutalno lagati s takvom izjavom. Bilo je jako loše za ljude kojima je prošle godine bilo jako dobro. Publika se promjenila. Očevi s djecom, stare majke bez djece, obični šljakeri, Zrče whores su dijametralno različita klijentela onoj prošlogodišnjoj gdje niste mogli sunce vidjeti od napada hipsterizma. Akustika stage je veliki promašaj. Pozornica koja promovira domaće autore nedostupna svima osim kampistima je nedopustiv propust. Mogli su ju komotno staviti na mjesto Mess halla gdje se vrtila generička yu-rock mjuza, ali ne, oni su htjeli zaraditi na cugi. Uglavnom, tužan sam jer je Terraneo postao narodna zabava, a ne festival za sladokusce. Roots Potpuno promašen „headliner“ koji je čak izveo i „Sweet Child Of Mine“ cover ničim izazvan. Prevladavali su elevator music medleyi između skoro svake stvari sa macho povicima iz kalibra „hey, how you doin, all right“. Očito Terraneo svake godine mora imati bar jedan „big-band“ bend, poput Janelle Monae, koji će vas dočekati na Kerumovoj jahti ili Costa Concordia cruiseru dok isti tone. Potpuno ravna i nakinđureno glamurozna, glazba Rootsa svoje mjesto može naći u mesnom odjelu Super Konzuma dok dvojite između Poli ili Posebne kao što sam i ja dvojio između spavanja sada ili spavanja odmah.
Thievery Corporation Ove metuzaleme ne može spasiti ni upečatljivi indijanac na basu baš zbog toga što je svaka vražja stvar identična onoj prije. Drone bas linija do besvijesti, kmečanje pretenciozne „dive“ s glasom koji se obično može čuti u filmovima koji u sebi sadrže previše emotivnih kadrova puste iranske ravnice i sveprisutan osjećaj da svoj nastup odrađuju. Opet classy produkcija i istina, sve to izgleda uhodano, ali me već nakon treće stvari obuzeo osjećaj dosade pa čak i očaja što ću sljedećih sat vremena provesti u čekanju na bend koji valja. Ovaj Terraneo je odisao tom ispraznošću i totalno je izgubio onaj osjećaj da se nalazite u glazbenom gradu u kojem nema veze kad i u koji kvart izađete.
The xx Hipster uzdanica je razočarala, kao i sve „masno plaćeno“ na Terra stageu. Usporene verzije stvari su ionako uber sporoj glazbi dali još 1 šumeći apaurin. Ljudi su stajali, pričali. O bože kako su samo pričali. „A ča ne bi bilo lipše da su odsvirali album od intra do kraja" i "Ča su taki neki ljubazni i tihi, daj se trgnite, zaplešite, poviknite nešto u mikrofon, ča se sramite?“ bile su dvije rečenice dalmatinke koju sam poželio odvesti na koncert Tedi Spalata da joj smirim dušu. Ovaj bend jednostavno nije za veliki stage i točka. Imaju čemerne, sjetne, mistične stvari, ili kako ih god već organizator na Fejsu nazivao, koje svoju snagu mogu ispoljiti samo i isključivo u manjem, poželjno zatvorenom, prostoru. Snooze fest od koncerta i totalni anti klimaks festivala.
The Vaccines Ovo je chicklet bend s tipičnim open-air štihom. Razvodnjeni Strokesi/Ramonesi sa stavom Bryan Adamsa prije nego što ode na svoj oblak broj 9. Pjesme u kojima se spominje seks su cool, ali Vaccinesi inzistiraju na break up make up verziji istog što je možda zanimljivo pubertetlijama s prvom polucijom iza sebe. Dan Mangan + Stephen Malkmus Njih dvoje su si uzeli u misiju da skinu prošlogodišnjeg Franka Turnera, ali svoj barn-dance stil temelje na višeglasju koje zvuči poput karmina na kojem su samo koze. Malkmus je djelovao potrošeno i iživcirano pa su ljudi usred koncerta jednostavno podvili rep i otišli pit daleko od njegovog hermetičnog meketanja. 65daysofstatic Zid čistog noisea baš onako kako ne smije zvučati. Dosadno, zamorno, bučno, bezidejno. Nek se obrate 7thatspells za natuknice. The Horrors Upravo to. Čisti horor. Dječarac na vokalu bolje neka šuti jer se ionako ništa ne čuje. Njegova nesigurnost na main stageu je bila simpatično smješna. Kao da traži eure po podu, zabio je pogled u cipele. Od polijevanja crnom bojom nije se desilo ništa. Mjuza im je teži teen angst napor. Čime su pobogu oni zaslužili biti stavljeni na glavni stage? Anna Calvi Sjajan album sjajno zvuči samo u studiju jer se grandioznost Anninog glasa ne osjeti u live izvedbi. To sve zvuči kao distorzirano deranje, a osim Desire i I'm Your Man, koje je btw potpuno uništila, nema se što ni čuti. Ona je barem dobila stage po gabaritima koje zaslužuje. Prošle godine je bilo dosta isfuravanja na La Roux stil kod ljudi. Ove godine flavour of the day su bile kopije Anne „držim te na distanci ti prljavi muškarče“ Calvi i Lane Del Ray. Tune Yards Problem s tom ženom je što ju morate slušati nakon koncerta drugog benda koji vam se svidio. Inače će vam njeni ritmično nerazgovjetni uzvici zvučati kao polifoni ringtone koji se baš uporno odbija ugasiti. Preseravanje i atonalnost su bili najčešći komentari nakon njenog nastupa. Ona po meni jedino funkcionira u stand alone varijanti jer ju je jako teško nadopuniti bendom prije i poslije. Jon Spencer Blues Explosion Prljavi rock and roll kako se ovakav zvuk obično reklamira. Srećom još mi nije 40 pa sam u velikom krugu zaobišao. Elemental + Dječaci Isfurane posvuduše. Nastup ravan od početka do kraja. Hitovi, macho preseravanje, grupno pjevanje, Dalmacija, teen angst. Samo nam je falio TBF i Hladno Pivo. Kimiko Prva dobra stvar koju sam čuo. Ja i još 10 ljudi. Zbog čega? Jer je organizator imao nevjerojatan propust u vidu ne puštanja ljudi na festival do 18:20, a Kimiko je počeo svega 10 minuta nakon toga. Njihove snene melodije su lijepo legle za otvaranje festivala, ali vidio sam ih previše puta da bi napisao nešto inspiriranije. Future of the left Snažno od početka do kraja sa pomalo bezidejno napravljenim drone hommageom na Swanse na samom kraju koncerta. Prava punkerija odsvirana sa stavom, a ne distorzijom. Ovo je zdravi teen angst. Basistica je bila pravi motherfucker.
Ting Tings „Ovu curu treba pojebat i bacit u grabu!“, rekao sam u sebi. Nabrijani pop rock „sviramo na playback“ duo je razvalio sve pristune i premda im je muzika nešto najgluplje od Lady Gage ipak su oni oličenje čiste no-brainer zabave pa ih se unutar tih margina treba i promatrati.
Future Islands Frontman je čisto oličenje boli. Emotivno nabijeno do maksimuma.
Wild Beasts Destroyer za siromašne kako su ih nazvali Twitteri komentari na video wallu usred koncerta. Ipak, ovi art rockeri su malo snažniji od Destroyer kenjaže prošle godine. Stvarno zanimljiv bend kojeg bi volio vidjeti u zatvorenom prostoru.
Swans Meni najsnažniji nastup festivala. Iako koriste 1 akord po stvari i drone traje dobrih 15 minuta nekako nisu izdrkavanje i uspiju stvoriti mračnu, neprijateljsku, a opet privlačnu atmosferu. Sve u svemu jako slabo. Headlineri moraju biti upravo headlineri, a ne nekakvi „nismo-za-te-novce-mogli-dobit-bolje“ kliše ispljuvci. Akustika stage mora biti unutar festivala. Rakija bar je jedino mjesto s dušom na cijelom festivalu. Hitna pomoć je katastrofalna. Porezao sam si nogu na komad betona u mrklom mraku i i tražio sam ih flaster, ali su mi rekli da oni nemaju ništa takvog već samo ambulantna kola pa sam se valda trebao ubiti ko zvijer da dobim potrebnu pomoć, a i onda bih morao čekati do bolnice u Šibeniku. Tokeni su pun pogodak i cool izgledaju. Nisam dugo osjetio ovoliku količinu dosade na jednom mjestu. Jednostavno se nije moglo pobjeći, a bendovi su kao uvreda posjetiteljima prošle godine. Prošle sam godine ostajao u hangarima do 5 ujutro. Ove sam spavao najtvrđim snom već u 1. Nema se tu šta puno batrljati. Ja sam razmažen i hoću kvalitetne bendove, a ne sranja i polu proizvode. Bez jakog line up-a nema festivala. I točka.
