Super s karamelom, Infrakt, Kildare’s Pub, Vinkovci, 04. 01. 2008.

Eh da, moj prvi ovogodišnji koncert…I prvi od otprilike 150 ili tu negdje koje ću vjerojatno odgledati 2008. I nekako mi je drago što su himen probile upravo cure i momci iz Infrakta i Super s karamelom.

Da vam odmah nešto priznam: SSK su jedan od onih bendova na koji se komadi lijepe. Zato i držim njihov CD u autu i u posljednje dvije godine izvrtio sam ga do besvijesti. Svaki put kad mi u metromobilu završi neka cura ja kažem: „Ej, da ti pustim nešto, moglo bi ti se dopasti“ i voila! Još se nije dogodilo da sam ga stavio nekoj mladoj dami a da joj se nije dopalo. (Govorim o CD-u, vi perverznjaci!) Rezultat: njihov debi album jedan je od najprženijih CD-ova u mojoj kolekciji. O drugim rezultatima tih mojih aktivnosti neću ovaj put, uostalom, ne trebam vam sve crtati!.

Vladu i Milanu sam upoznao prije izvjesnog vremena u Bečeju i otada se viđamo povremeno po svirkama, uglavnom u Novom Sadu i dobri smo si. Pa kad sam čuo da dolaze u Vinkovce i Osijek, rekoh sam sebi: idemo! Ali ne samo na jedan koncert. Na oba! Da, oba su pala! Osim toga, ovo je bio prvi put da Infarkt i SSK uopće nastupaju u Hrvatskoj, što je bio razlog više da ih pogledam.

Nastup ovih bendova održava se u sklopu deala kojeg su postigli Kildare's Pub i osječki Mini Teatar o dovođenju rock bendova koji petkom nastupaju u Vinkovcima a dan kasnije u Osijeku (Erotic Biljan su nastupili nedavno, Lude Krawe, navodno Pasi krajem siječnja…). I dok se u Teatru plaća upad, iako simboličan, upad u Kildare's je za dž. Gdje je vlasniku tu računica ne znam, možda ima dobre sponzore, možda se pokrije kavama preko dana jer klub je u suhom središtu grada, pored hotela Slavonija, a možda je u šumi!

Uglavnom, vesela trojka u sastavu Tasha, Biro i moja uznositost zaputila se te prohladne večeri prema Vinkovcima. Naravno da smo kasnili. Upali smo u pub negdje oko polovice nastupa Infrakta. Pub nije baš bio posjećen, nekih dvadesetak mladih punkića i punkerica koji su nešto kao skakutali ispred bine te još otprilike toliko ljudi razbacanih okolo po separeima, za stolovima i za šankom. Očito lokalna ekipa nije upoznata s bendovima koji su tu večer nastupali pa ih ni bespla upad nije dovoljno motivirao da se pojave.

Za one koji ne znaju, Infarkt i SSK su jako povezani, jer osim što su oba benda iz Bečeja, SSK je i nastao iz Infrakta dovođenjem dvije pjevačice, dakle kao neki off projekt iako je u međuvremenu stekao veću popularnosti od matičnog benda. Infarkt su kvartet (Vlada na ritam gitari, Sale na gitari, Maxa za bubnjevima i Marko na basu) koji piči brzi i melodični punk rock s tekstovima uglavnom na srpskom jeziku i koji iza sebe ima dva izdanja, „Prvi ali koban“ i „Autsajder“. Većina materijala bila je upravo s ovog potonjeg („Monotonija“, „Bekstvo“, „Hej bejbe“, „Fajront“) i što da vam kažem? Glazbeno su svoje dobro odradili, ali slaba strana su im tekstovi koji su vrlo naivni pa često i blesavi (da ne upotrijebim neki grublji izraz) i doimaju se kao da su pisani za djecu iz osnovne škole. Sreća u nesreći je što je razglas u pubu bio kanta pa se dobar dio tih tekstova nije ni razumio. Ima ponekad koristi i od lošeg razglasa…

Kompetentno odsvirane ali nepotrebne obrade Ramonesa i Clasha na samom kraju nastupa su mi zasmetale jer su bile tezgaroške i očito ulizivanje adolescentskoj publici. A osim toga, i „Sheena „ i „Should I Stay…“ su toliko isprostituirane stvari da (bar meni) već izlaze na uši. Imaju i Ramonesi i Clash mnogo boljih stvari ako baš inzistirate na tim coverima, ali po meni oni su nepotrebni i služe samo tome da se pokuša postići neka reakcija od strane mlađahne publike. I nije da nisu uspjeli, tih dvadesetak klinaca raspalo se od poganja, ali bi mnogo efektnije bilo da ste to postigli vlastitim skladbama.

Uslijedila je kratka pauza koju sam iskoristio za lagano čakulanje s dvojcem iz Pogreba X koji mi izgleda još uvijek ne mogu oprostiti što sam ih posrao nakon nastupa na prošlogodišnjoj Viva La Poli, ali bar smo fino popričali uz rundu cuge, a onda se na binu penju SSK.

Super s karamelom dakle čine trojica iz Infrakta uz Saleta na lead gitari te dvije pjevačice, Milanu i Tamaru. I dok je Milana konstanta u bendu, Tamara je relativno nova i jedan od razloga rijetkih live nastupa benda bila je upravo česta promjena druge pjevačice. Tko je spomenuo Oružjem protivu otmičara? Tamara se jako dobro uklopila, odradila je i materijal za drugi album, pa se nadam da će ostati u bendu na trajnoj osnovi.

Bend je pripremio set listu od 20 pjesama za svoj premijerni nastup, a na kraju ih je neplanirano bilo i nekoliko više. Otprilike pola pola: pola s njihovog istoimenog debi albuma a druga polovica s nadolazećeg, drugog. Jedna cura je vidjevši popis pjesama zavapila da odsviraju obradu „Pa dobro gde si ti“ ranije, jer mora loviti bus, ali nisu ju uslišali.

Ovo mi je bio prvi live susret sa SSK i moram reći da sam zadovoljen. Prvo, bend je jako dobro usviran i uvježban, a Tamara je djelovala kao da je s njima od samog početka. OK, bilo je kod nje malo nesigurnosti i nervoze, ali ipak je to prvi nastup u drugoj državi, pred novom publikom. Pametno su set listu podijelili po principu toplo-hladno, miješajući nove i stare stvari iako, ruku na srce, meni se činilo da su Vinkovčanima sve stvari bile nepoznate. S prvog albuma su ispucali sve svoje razarače („Fancy Girl“, „Mali“, „Priđi“, „San“, ultimativni hit „Mrzim takve žurke“, „Debela devojka“…), ali mene je više zanimalo kako zvuče nove stvari.

I evo, unatoč lošem razglasu u Kildare'su, nove stvari obećavaju. Sve njihove karakteristike ostale su na mjestu: melodično, zarazno, veselo i poletno, pop punk u svom najboljem izdanju. „Glavobolja“ ima himničan refren i sigurno će biti jedan od singlova, a ne zaostaju ni „Matori“, „Da li znaš“, „U prolazu“ ili „Nervozna“ (vrlo zajebantski tekst na temu pms-a, siguran sam da će se sve cure moći poistovjetiti s njim).

I Za SSK vrijedi isto što i za Infarkt kad je o tekstovima riječ: često su naivni i šablonski napisani, ali ipak bolje funkcioniraju čim ih pjevaju dvije pičke (nisam ja to rekao, sam Vlada ih je tako najavio na kraju svirke Infrakta). Nove stvari mi se ne čine nešto „mudrije“ od starijih, no od ovakvog benda ne treba ni očekivati filozofske traktate.

Negdje na sredini koncerta Saletu je pukla žica pa je bend bez cura ponovo otpičio nekoliko obrada Ramonesa, kao da ništa drugo ne znaju svirati. "I Wanna Be Sedated" je otpjevao neki lik iz publike koji se došetao na binu, uzeo mikrofon i počeo revati ko magare na samrti. Tih desetak minuta je bila tlaka, ali na svu sreću bend je ponovo uskočio u sedlo i nastavio pičiti.

Odsvirali su i odličnu obradu njihovih sugrađana iz Eve Braun „Bečej noću“ koja će se naći na njihovom sljedećem albumu a pred sam kraj i dugo očekivanu Balaševićevu obradu koja je izazvala erupciju oduševljenja u publici i jasno je pokazala da će postati jedan od njihovih koncertnih favorita. Meni osobno stvar je do jaja i bolja je od Đoletove originalne verzije, no o tome više u recenziji kompilacije „Neki noviji klinci“ kad za to dođe vrijeme…

I nije to sve skupa tako dugo trajalo, 20 pjesama, 45 minuta svirke uz kratku pauzu zbog mijenjanja žice. Kratko, slatko i ugodno. Kao i zajebancija s ekipom poslije svirke i dogovori za perverzije u Osijeku dan kasnije. A onda se nas troje mušketira vratilo u Osijek, zadovoljni onim što smo vidjeli, ali još više zato što ćemo dan kasnije imati reprizu u Teatru.

S karamelom ili bez nje, ovo je bila super zajebancija i super provod.

Hadžo s okusom karamele