Još jedan malen klub i još jedna velika svirka. Još jedna mala publika i velika šutka…I naravno, još jedna mala piva, a velika mrlja. Krenimo od početka.
05. 04. 2007. 21:00, stepenice ispred FER-a:
Previše glava, ruku, razbacanih dijelova tijela, muških glasova, glasnih gutljaja i osmjeha….. Scena koja je obećavala dobar provod u klubu studenata istog fakulteta. Nastupali su: Sizif, Xenosa i This Day Will Burn (OS:RI 2:1). A budno oko Groupie teama sačinjavali su: Hadžo i Pipi (OS:ST 1:1).
05.04.2007. 21:45, in da KSET:
Zabrinjavajuće malo ljudi u usporedbi s maloprije navedenim brojem. Veliki je Četvrtak i vjerojatno su svi otišli kući. Ovo je još jedan dokaz da Zagreb više-manje ovisi o došljacima, makar to ne priznavao.
Prvi na scenu uskače Sizif, kao nekakav nastavak Debelog precjednika. Ako znate o komu/čemu pričam, probajte zamislit Kocu koji je naočale za vid priljubio za glavu (po istoj se kucao, iz ne znam kojeg razloga, cijeli nastup) elastičnom trakom. Zašto? Hm… Niti sekundu nakon što je pristojno pozdravio publiku i predstavio se kao: »Mi smo Sizif iz Osijeka.», zavrištao je (ovdje ide opaska KSET-u na slaboj jačini mikrofona) i krenuo u osvajanje scene. Bio je prebrz i bilo ga je svugdje. Gotovo ga je bilo nemoguće pratiti pogledom. Još uvijek vidim ono malo, mršavo, žilavo tijelo (Da, žilavo! Žile su mu iskakale na vratu, ruci i trbuhu!) kako se presavija i leti po sceni kao da ima federe u tenisicama. Mogao bi ga Nike Air uzet za reklamu i zaraditi na njemu milijune zbog povodljivih klinaca koji ne znaju za Spirit of Hardcore. Kako sam vidjela sve te žilice? Pa, jednostavno! Koca je već nakon druge pjesme skinuo majicu. Druga pjesma je bila značajna te večeri, jer se tad mali iz publike u sivoj fruit-ici počeo rotirati kao zvrk i samo je on bio taj koji je napravio šutku, zbog kojeg sam ja opet sletjela u krilo nekom glomaznom tijelu, koje je držalo glomaznu čašu pive, koju je moja majica poput Super Spužve (koju možete naručiti jednostavnim telefonskim pozivom) upila i prestala mirisati na proljetni povjetarac.
Iako se, promatrajući sazrijevanje DP-a, moglo naslutiti da naginju ovakvom bjesnijem screamo zvuku, (koji je Hadžo, kao i sve bendove te večeri opisao s „Buka, buka“) moram primijetiti da, ma koliko mi god ovaj metamorfizirani zvuk više godio uhu - onaj DP od prije 6 godina je zvučao specifičnije i prepoznatljivije. Sizif definitivno ima talentirane glazbenike, ali mora poraditi na prepoznatljivosti, jer nedostatak iste je ono što ubije sve prolazne bendove. Sizif sebi to ne smije dopustit. Navodno ću recenzirati i njihov novi album. Tako ću dobit opširniji i obuhvatniji dojam. Tad ću imat konkretnije mišljenje koje ću vam rado prenijeti.
05.04.2007. ??:?? (Tko je više gledao na sat? To je ionako samo vrijeme.)
Xenosa, Riječani koji su te večeri po prvi puta nastupili, ne samo u KSET-u, nego uopće u metropoli. U svojim nastupima nisu neiskusni - čemu svjedoči njihova putovnica. Na prvi pogled kod Xenose odskače bubnjarica, što je zbilja rijetkost za ovaj glazbeni pravac. Cura je OK. I baš tako - bez zamjerki, ali i bez posebne pohvale. Osim možda Svaka čast na snazi i izdržljivosti, korektno je odsvirala te večeri i samo slušajući, nitko ne bi primijetio razliku.
Zapravo, cijeli je KSET te večeri oskudijevao estrogenom, čiji mi nedostatak priznajem, nije teško pao. Publika je za vrijeme njihovog nastupa bila mirnija. Vjerojatno zato što su, kao i ja, po prvi put slušali riječku ekipu. Jedini dečko, s kapuljačom na glavi (Crnom! Od onog sivog sam bježala ostatak večeri.) koji je plesao (odnosno skakao) je očito njihov sugrađanin, na čemu mu malko i zavidim.
Xenosi ide zamjerka na statičnosti izvođača. Da li je to profesionalnost ili bezvoljnost zaista ne znam, ali dečki su izgledali zabetonirani u stage, osim (ide pohvala) vokala, koji doduše nije skakao poput njegovog prethodnog kolege, ali je vidno proživljavao svaki stih, svaku parolu. Jedinu pjesmu koju su najavili i koju vam mogu izdvojiti u svrhu boljeg dojma, bila je obrada japanskog benda «Jebanje na plaži» (??). Što se tiče zvuka, veoma ugodan noise, screamo i emocije. Svi atributi koji opravdavaju njihove dosadašnje nastupe van granica.
This Day Will Burn je bio najmelodičniji, a vjerojatno i najiščekivaniji bend te večeri. Čak se i moj kolega odvažio njihati glavom. Iako su bili melodični bili su uz to dovoljno bijesni, bučni i nabrijani. Ne smijem zaboravit rastopljene curice koje su se odjednom teleportirale ispred stagea iz nekakvog paralelnog svemira i zapriječile mi pogled. Rastapale su se na tipične emo stihove: „You will always be my princess, …keep my dream alive, …You can run, but you can't hide…“
Zadnju pjesmu za TDWB je otpjevao Koca i na taj nastup, kao i na cijelu tu večer, stavio točku na i.
A uz pozitivna sjećanja na taj izlazak, stavit ću i ja točku za kraj ove recenzije.
