Six Pack, L.U.R., Bečej, Pozorišni klub, 03. 02. 2007.

Prvo i osnovno, zašto smo nas dvoje groupieja i punkrockesseker išli u Bečej i zašto na Six Pack? Jer nikad nismo bili u tom mjestu i zato što volimo gledati Six Pack, simple as that. I jer se u Osijeku nije ništa zanimljivo događalo taj dan, kao i inače. E da, i jer smo htjeli upoznati ekipu iz Super s karamelom koji su nama super (s karamelom i bez nje) i genijalni i koje želimo što prije vidjeti negdje u Hrvatskoj. Prije puta smo čuli da od Osijeka do Bečeja ima nekih sat i 15, sat i 20 ugodne vožnje…Yeah right! Možda ako putuješ letećim ćilimom ili voziš 140 na sat kroz ona silna sela na putu…Jebote, ceste u tom dijelu Vojvodine imaju više rupa nego naš krivični zakon, a čobani iz sela kroz koja smo prolazili su očigledno čuli da postoje bicikli jer su ih vozili u velikom broju, ali nisu čuli da postoje i svjetla na istima, pa sam se u par navrata osjećao kao da igram neku arkadnu igru izbjegavanja biciklista…I tako, nakon dva sata i kusur vožnje stigosmo na odredište. Naravno, ne treba niti naglašavati da smo svejedno stigli prije benda pa smo imali vremena razgledati znamenitosti samog Bečeja (čitaj: restoran Largos u središtu grada).

Nakon klope čuli smo da su zvijezde stigle pa smo otišli do kluba. Pozorišni klub nalazi se inače u sklopu Doma kulture koji se nalazi u suhom centru Bečeja, točnije između pravoslavne i katoličke crkve i ne možeš ga promašiti sve i da hoćeš. Ljubazni momak na upadu ladno nas je pustio unutra kad je čuo da smo nas troje web novinari iz Hrvatske, iako se kasnije ispostavilo da smo bili i na popisu benda. Upali smo taman na početak tonske. Sam prostor je malen, to je jedna velika prostorija čijim središnjim dijelom dominira golemi šank, podij za izvođače i otprilike 2 sa 2 metra mjesta za pogaču i lom. Tu uguraš stotinjak, sto pedeset ljudi možda i klub je ful do jaja. Uslijedila je uobičajena zajebancija s bendom i runde cuge, kako to već red nalaže, čašica piva pa čašica razgovora pa čašica žeste i tako do unedogled…

U društvu ugodnom dočekasmo predgrupu, kvartet L.U.R. odnosno Ludak u razvoju iz Kragujevca. Meni su se jako dopali. Melodični punk rock koji na albumu (kojeg smo dobili od članova benda) više vuče na ska, uključujući trube i sve, ali uživo je to bila standardna melodična punk brijačina s pjevačem koji doista pjeva. Publika, koje se bilo okupilo oko stotinjak, odmah je počela s lomom, i vidjelo se da su Kragujevčani vrlo dobro prihvaćen bend. Kasnije smo u razgovoru s članovima benda saznali da sviraju skoro svaki vikend, gdje god ih pozovu, što znači dvije stvari Đuro: prvo, da imaju vjernu fan bazu i drugo, da su svirački upucani, jel' tako? Tako je! Svojih desetak stvari otprašili su doista brzo i žestoko i odlično su narajcali ekipu za zvijezde večeri. Jedino nisu svirali obradu Danijelove „Džuli“ koja je neviđena trešijana, to se mora čuti da bi se povjerovalo! Mi smo za to vrijeme stajali pored šanka u društvu sikspekovaca te Milane i Vlade iz Super s karamelom, za koje se ispostavilo da su i organizirali cijelu ovu manifestaciju. Isto tako se ispostavilo i da su dobra ekipa za zajebanciju a imaju i dobar cug…

Nešto iza ponoći Six Pack su se popeli na stage i krenuli s „Megafonom“ što je bio signal za opći potop. Tijela su se bacala, podizala u zrak, padala na stage u onom malenom prostoru, pa je bilo neminovno da će biti žrtava. Prva su bile moje naočale koje mi je netko prosto strgao s lica a zatim ih zdrobio u općem kaosu koji je vladao u tom grotlu. U jednom trenutku pritisak je bio toliko velik da se prvi red popeo na stage i odgurao Mikija unatrag te preuzeo mikrofon. Ja sam shvatio da ovdje neću preživjeti te sam se mudro ušuljao na sam stage i fotkao malo bend, pa malo pogo. To je bilo divljanje kakvo se može doživjeti samo u posebnim okolnostima. U bilo kojem drugom klubu, čak i manjem, ta bi se ekipica pogaša raspršila ali ovdje, zgusnuti u tih 2 sa 2, priredili su neviđen raspašoj. Uostalom, foto galerija govori sama za sebe…Bend je svoje odradio, kako da kažem, rutinski. Sve je štimalo, osim što su imali doista preduge pauze između pjesama koje su ubijale ritam koncerta. Zvuk na stageu je bio totalno u kurcu, ali ekipa koja je stajala iza šanka za stolovima kaže da je vani bio odličan. Što je u redu, važno je da publika bude zadovoljna. (Za razliku od SKC-a od prošlog vikenda, ovdje je bilo puno više curica, a posebno bih istaknuo jednu prekrasnu punkericu s plavom irokezom koju nisam stigao ni upoznati, pa ovim putem molim bilo koga tko zna nešto o njoj da joj kaže da mi se javi i da ću ju oženiti i odvesti u Zagreb, he he he...) Bend nije imao set listu ispred sebe već su svirali što im je tog trenutka palo na pamet, iako je materijal. očekivano, kao i na prethodnim koncertima, uglavnom bio s posljednjeg albuma „Musique“. Meni osobno najbolji trenutak cijelog nastupa bio je kad im se Milana pridružila na stageu da otpjeva s Mikijem „Nekako najviše me boliš ti“ i to je bila ona stvar koju sam ja čekao cijelu večer i koju čekam na svakom njihovom nastupu. Nakon toga sjeli smo u metromobil i vratili se u Osijek. Bez pozdrava, ali Six Pack ionako dolaze u Hrvatsku 16. i 17. 2. u Križevce i Kutinu, pa ću ih tamo negdje već uloviti.

Koncert je dakle bio dobar i sve to, ali ništa spektakularno, vjerujem da će u KŽ i KT biti bolje i imat ćemo sigurno nekog tko će to pokriti. Ali, razlog zašto će ovaj put u Bečej ostati u posebnom sjećanju nama troma je činjenica da je to bila posljednja vožnja u starom metromobilu. Da, dok ovo pišem pred ulazu u moju zgradu kočoperi se novi metromobil, ovoga puta Corolla, koja ima zadatak nastaviti tamo gdje je rahmetli Yaris stao: to baldly go where no man has gone before! Drugim riječima, nastaviti obilaziti lijepu našu ali i susjedne države, uvijek u potrazi za nekim događajima, koncertima, uzbuđenjima, zgodnim curama…

A zašto sve to?

Zato što sam groupie, jebemumiša!

Hadžo, lovac na irokeze