Zagrebu uspomene nisu stigle izblijedjeti od proteklog velikog festivala (T-Mobile InMusic op.a.) a već je na red došao novi, rokerskiji, duži... Rokaj Fest 2009. Je li bio i bolji? Pogledajmo...
Radni petak koji je završio u 17h pa nekih 80ak kilometara od Varaždina do Zagreba spriječili su me da se nacrtam na Otoku hrvatske mladeži na samom početku programa. A i samo ocjenjivanje vremena koje je potrebno da bi se došlo do livade gdje se sve održavalo je pomalo varljivo. Čovjek već s druge strane Jaruna vidi otok, čuje festival i misli si «O, pa super. Tamo sam za par minuta.» Ali tih par minuta se pretvori u nešto više minuta dok se pješke ipak pređe dobar dio obale. I onda smo tamo. Zapravo, tek smo kod kampa. Pa smo onda kod mosta. Pa na ulazu. I konačno na livadi. I možemo početi.
A tamo je već nekoliko bendova počelo i završilo a u tijeku je bio nastup benda Zbunjeni iz Makarske. Dečki su ponajprije bili žrtve još uvijek slabe posjećenosti u to doba dana. Nastupu im se ništa ne može prigovoriti. Odrađen po PS-u ali je uistinu šteta ne vidjeti kako bi neke njihove pjesme izgledale u situaciji gdje se sviraju za više tisuća ljudi a ne za nekoliko desetaka ljudi koliko ih je tada gledalo. Jer «Pilula», «Laku noć herojima» i «Izgubljena generacija» su baš to – pjesme za mase. Pjesme na tragu Prljavog Kazališta iz doba kad ime tog benda nije izazivalo podsmjeh. Pjesme im imaju melodioznost, dobro izbalansiran omjer socijalne uzvišenosti i osjetljivosti i jednostavno pozivaju na zborno stadionsko pjevanje. U ovom slučaju je na ovom stadionu, sudeći po broju gledatelja, bio u tijeku jedan od susreta nadolazeće Lige 16. Pripisat ćemo to lošem terminu.
Činjenica da su na festivalu u igri bile dvije bine (u ovom lsučaju nećemo računati Warm Up Stage kraj kampa) na kojima je program trajao naizmjence se iznova pokazivalo kao dobro rješenje. Tako se izbjegla uobičajena nestrpljivost sa uštimavanjem, u jednakom vremenu se stigne pogledati više bendova i, što je najbitnije, nema preklapanja. Tako nste dolazili u situaciju da pogledate jedan bend nauštrb drugog.
Palicu su nakon Zbunjenih na Second Stageu preuzeli Gatuzo na Main Stageu. I za njih moramo reći da su žrtve loše dodijeljenog termina. Istina, bilo je nešto više ljudi nego na Zbunjenima ali kvaliteta ovog dvojca ipak zaslužuje bolji tretman. Ovaj dinamični duo garažnog rocka bez maski na licu uvjerljivo dobiva sve bitke protiv ustajalih nastupa beživotnih bendova mada u njima znaju imati i mnogo brojnijeg protivnika.
Nakon njih pod šatorom (Second Stage je bio pod šatorom op.a.) binu zauzima Gretta, zagrebački bend koji je ipak nešto usporio cjelokupni ritam koji su zadali Zbunjeni i Gatuzo. Zbunjeni su imali nekoliko pjesama koja vam jednostavno uđu u uši, makar melodija, čak i ako ih niste nikad poslušali. Gatuzo će vas barem na kratko ostaviti u nevjerici da ih je samo dvoje na bini dok bi tražili i ostale koji proizvode te zvukove. A Greta? Solidan nastup ali ni po čemu upečatljiv. Nije tu bilo nečega zbog čega bi rekli «Aha, to je onaj bend što je napravio/svirao to i to...» pa se stekao dojam da ili imaju sreće ili jaki menadžment pa im je nešto od toga dvoje osiguralo nešto kasniji nastup i nešto više publike.
I opet migracija ljudi pred glavnu binu gdje su počeli argentinski Karamelo Santo. Barem su trebali. No njihovo uštimavanje je potrajalo i kasnili su oko pola sata. To je jedan od bendova koji je gostovao i na nekom od DOFova pa sam pretpostavio da ga se ne mogu sjetiti baš najbolje zbog toga što na DOFovima uvijek bude takvih bendova. A i kad ga čujete postane vam jasno zašto ga ne možete izdvojiti od ostalih takvih bendova. Zato što zvuče jednako. Možda je to do mene jer nikad nisam pratio tv novele pa postoji jezična barijera ili zato što mi takav tip muzike uglavnom isto zvuči ali meni su sve njihove pjesme iste. A i ono što sam prepoznao bolje da nisam a riječ je o obradi «Should I Stay Or Should I Go» zna se koga. Moja neoduševljenost njihovim nastupom uvelike ima veze sa mojim glazbenim (ne)ukusom ali ipak stoji da su na pozornici dali sve od sebe. A bilo ih je. Neki naši nogometaši na pripremama manje pređu nego njihova dva vokala te večeri na pozornici. Bilo je tu i razne interakcije s publikom. Od masovnog čučanja koje je u datom trenutku preraslo u erupciju plesa do pokušaja izvedbe nečega znanog kao «Wall of Death». Ali samo pokušaja jer je ovakva glazba ipak malo premekana za to. Sve u svemu, bend je rasplesao mnoštvo koje se sad već moglo tako nazvati. Uostalom, to je takav tip benda. Nikome neće smetati toliko da ode kad ga čuje a većina će pomaknuti zglob ili dva uz njih.
Nakon njih pod šatorom počinju A zar je to važno? Sa svojim nastupom koji je ipak popratilo daleko manje ljudi nego ih je tad bilo tamo iz jednostavnog razloga – idući na redu su bili Hladno Pivo i ljudi su se borili za svoje mjesto pod suncem, u ovom slučaju mjesecom. Klavijaturista je imao ruku u gipsu i pitao sam se zbog čega on ipak nastupa ako je već toliko ozlijeđen? Zar im je toliko neophodan za nastup? I da, u tome je odgovor. On im je neophodan za nastup. Jer međuigra gitare i klavijatura je ono po čemu bi se oni trebali izdvajati. Nastup koji po sebi možda i nije bio loš ali stavljen između rasplesanih argentinaca i gajničkih legendi (da, mislim da imaju dovoljno ostvarenog da ih se tako nazove) bio je unaprijed osuđen da ga se prisjeća sa manje simpatija.
I onda bend koji smo svi čekali, barem većina ljudi uključujući i mene. Proteklo je više neog bih htio priznati otkako sam zadnji put ih gledao i bilo me strah kako će izgledati njihova festivalska svirka. Jer ipak je razlika od festivalske svirke gdje je bend ograničen prije svega sa minutažom i vlastitog koncerta sa eventualnom predgrupom. I desilo se «najgore». Odsviran je gotovo cijeli zadnji album i polovica prethodnog sa pokojm ubačenom pjesmom od tamo, nekad, davno, ranije... Teško je naći dobar balans na plejlisti kojom bi se promicalo zadnji album a opet imalo i dovoljnog starijeg materijala ali mislim da je Knjiga žalbe sad već dovoljno davno izdana da se njena zastupljenost u programu svede na manju mjeru. Naravno, kad je riječ o dužoj svirki to se lakše da izvesti a ovako je manevarski prostor smanjen. A tu dolazi i publika koja je ipak slabije upoznata sa starijim opusom benda. Nakon zbornog pjevanja većine pjesama Utjeha kose je ipak bila popraćena uglavnom sa promatranjem. Osobno mi je to jedna od njihovih najboljih pjesama. Mada, naravno, nije u potpunosti njihova. Mile se razvio u jednog od boljih tekstopisaca kod nas ali sa Matošem se teško uspoređivati. A sa Matoševim najboljim djelom – nemoguće. A i igra dima i svijetla na toj pjesmi je bila vrijedna spomena. Takvo stvorena crvena dimna zavjesa je savršeno opisivala komornu atmosferu same pjesme. I da zaključimo «najgori» mogući nastup Hladnog Piva. Dečki su bend sa već toliko koncerata iza sebe da im se značajnije sviračke greške mogu desiti samo pod utjecajem kojekakvih opijata a opet su toliko odgovoran bend da si takve situacije ne dozvoljavaju. Mogu pogriješiti samo sa «krivo» sastavljenom plejlistom. Toliko je bila «loša» da sam idućih dana bio promuklog glasa od pjevanja. A ona je i tad bolja od svih drugih bendova te večeri. A meni osobno i od bendova idućih večeri. Završili su svoju svirku od nešto preko sat i deset minuta i ostavili nas na milost i nemilost iznenađenju večeri.
Nije svako iznenađenje ugodno a ovo naše je bilo Psihomodo Pop pa vi procijenite sami. Odaziv publike je bio više nego dobar. Mnoštvo od najmanje 5 000 ljudi je tražilo još nakon HPa i dobar dio njih se odlučio za program pod šatorom. Dvije stvari se mora reći za Psihomodo Pop. Prva je da bend čine više nego dobri glazbenici sa potencijalnom za puno više. Druga je da je Gobac rijedak fenomen među forntmenima. Nažalost, tu dobre stvri prestaju. Svo glazbeno umijeće članova robuje infantilnim pjesmuljcima a svo Gopčevo kreveljenje je usmjereno srednjoškolskoj i/ili mlađoj publici. Možemo i povući tu paralelu sa Hladnim Pivom jer oba benda su tu negdje po godinama. Hladno Pivo je tek u poznijim godinama iznjedrilo pjesmu glazbeno kvalitetnu, tekstualno moćnu i društveno angažiranu kao kao što je Šamar dok se vrhunac stvaralaštva Psihomodo Popa vidi i u naslovnoj pjesmi zadnjeg albuma Jee! Jee! Jee! Ostali su tamo gdje je i njihova publika, u srednjoškolskim klupama. Ali eto, tamo bar imaju svoju vjernu publiku. Samo je meni otužno vidjeti nekoga u toj klupi tko ima već koju boru na licu i sijedu u kosi.
Nakon njih se šator zauzele Majke prašeći nepogrešivo svoj blues-rock dobro prihvaćen od publike. Uostalom, kako i ne bi. Riječ je o nastupu dobro uvježbane družine koja je rutinu utvrdila mnogim nastupima diljem zemlje. No, u stanju sam bio samo da posvjedočim prvom dijelu nastupa jer je kazaljka već davno počela brojati sate novog dana a mene je čekao povratak u Varaždin. Za Postolara ću morati sačekati neko normalnije radno vrijeme od 3 ujutro.
Sve u svemu, «hrvatski» prvi dan na Rokaj festu nije razočarao u nastupima. Ljudi je možda moglo biti više ali pripisati ćemo na početku spomenutim razlozima. Možda je line-up mogao biti drugačije složen kako bi se izbjegle prevelike razlike u nastupima bendova. Ali u svakom slučaju više nego dobra najava i poziv za iduća dva dana.
