Dakle, ja u Novom Sadu. U Podiumu. Na svirci koju organizira novosadski SKC. Sve po starom. Budala nije pažljivo pročitala što piše na posteru koji sam sam okačio na site. Pisalo je da počinje u 20:30. Ja sam to ničim izazvan protumačio kao 19:30 te se u to vrijeme i pojavio na ulazu. Doista, sve po starom. Na svu sreću, u bircu na Katoličkoj porti sreo sam organizatoricu svirke, pridružila nam se i moja NS koncertna pratilja, pa samo uz iće i piće (bez krvoprolića) prekratili nekako tih sat vremena...
Ova svirka u Podiumu bila je zamišljena kao koncertna promocija novog albuma Ringišpila. Te su stoga oni bili headlineri. La Plebe i Atheisti su tu bili više kao moralna potpora.
Atheist Rap su počeli prvi, točno u 20:30. Jebote, ova točnost Novosađana počinje lagano živcirati. Još je dan, čovječe. Novosađani vampirskih sklonosti (a takvih je, po mojoj procjeni, oko 99% ljudi tamo) naravno da se nisu još pojavili te su Atheisti imali svirku pred pedeset ljudi i psom. Nije da im je to nešto smetalo...Inače, nastupili su pod konspirativnim imenom BožidARa stARog pARk. Zašto? Duga priča.
Kod Atheista sve po starom. Što su stariji, to mi se čine opušteniji na bini. Ili ih opuštenijima čini alkohol iz pivskih čaša koje je njihov menadžer Zlatko neumorno donosio na binu? Jebiga, uigrana su ekipa koja svoje set liste slaže kako hoće, mogu si dopustiti luksuz da izbace neke od najvećih hitova i odsviraju drugačiji koncert od prethodnih. Ovdje su se zajebavali pa su ubacili i „Tommy Guna“ i „Deda Radu“ i „Sarajevo“ ali u drukčijem, žešćem, punk aranžmanu za razliku od reggae verzije koju su najčešće izvodili.
Bile su tu i dvije nove stvari, „Takav je život“ i „Ne bi bilo fer“ koje su je-be-no dobre. Ne stvarno, ova zadnja pjesma mi je jee-be-na, tara na na na, Connect, ma nema veze. Hit ne na prvu, nego na nultu loptu. Ako im to ne bude najavni singl novog albuma nek' idu optičaru provjeriti vid. Ili do dragstora po još jedno pivo. S „Rokvićem“ su priveli kraju svoj set. Trebali su svirati 45 minuta ali su se malo zanijeli pa produžili svirku na sat i pet minuta. Jebiga, događa se. Nikome nije smetalo. Kad kažem nikome, mislim na onih stotinjak likova koji su se pojavili do kraja njihove svirke. Uobičajeno dobar nastup.
Kratka pauza za osveženje kojega nije bilo jer na šanku nisu točili ništa osim piva, no srećom imao sam dvije limenke coca cole u svojim bisagama pa sam jednu razdjevičio. Malo sam ćakulao s lokalnom ekipom, a bila je tu i ekipa iz Osijeka. Mašala! Negdje oko 21 45 na binu je izišla Latino petorka iz San Franciska, La Plebe. Vokal na basu, gitarist, truba, trombon i bubanj. Koje su to mrcine! Gledao sam ih na DOF-u kod Banjanina prošle godine i bili su jako dobri, ali sad su bili još bolji. Odgovaraju im manji prostori. Jer to su takve budale na bini...
Čim je krenula prva stvar njih petorica (pardon, četvorica, bubnjar zbog objektivnih razloga nije mogao napustiti svoju stolicu) počela su skakati po stageu. Koji urnebes, koje ludilo! Sviraju brz i žestok ska punk s jakom duhačkom sekcijom ali stvarno, ta dva instrumenta imaju jednako važnu ulogu kao i gitara ili ritam sekcija. Kad ne duvaju (mislim na instrumente!), ova dvojica đipaju po bini kao da su se najeli ljutih feferona. Ni gitarist i basist ne ostaju im dužni i čim nemaju nekih vokalnih obaveza eto ti njih na drugom kraju bine. To je, u nedostatku boljeg izraza, „jebanje majke“ u pravom smislu te riječi. Energično, eksplozivno i ultra zabavno. OK, netko od poznanika se žalio da svirački nisu najuvježbaniji, možda i nisu, možda su se i oni malo previše zbližili s lokalnim specijalitetima tipa šljivovica ili lozovača (a noć ranije su svirali u Beogradu tako da je ta opcija sasvim moguća), ali tako se dobro zajebavaju i tako dobro zvuče da im možemo progledati kroz prste.
Muchacho na gitari je u jednom trenutku skinuo majicu što je izazvalo buru oduševljenja u ženskom dijelu publike. Jebiga, momak je pravi hunk. Ne Hulk, hunk, provjerite u rječniku što to znači. Svirali su samo pola sata. Premalo po meni, a i rasplesana publika tražila je još, ali satnica se morala poštivati. Drugi put hombres!
Nastup zvijezda večeri, Ringišpila, počeo je neobičnim performanceom. Naime, pjevač Jova sjeo je na stolicu nasred bine, a dvojica likova su ga s mašinama u ruci počela šišati. Čuperci su letjeli na sve strane, publika je bila totalno zbunjena, a Jova totalno pijan. Ta je šišaona trajala dobrih desetak minuta, a tek onda je Jova uzeo gitaru u ruke, ostatak ekipe mu se pridružio i svirka je mogla početi. Kasnije, u žaru koncerta (i alkoholnih isparavanja) čak je i bacao svoje čuperke u publiku ali interes baš i nije bio nešto velik. Tko bi znao zašto...
Dakle, Ringišpil imaju novi album, „Luzeri iz kraja“. Sad su sedmorka, osim dvije gitare, basa, bubnja i klavijatura imaju i trubu i saksofon. Jelena više nije s njima što je vizualno velik minus. Saksofonist je imao desnu nogu u longeti pa je cijeli nastup prosjedio u stolici što je vizualno također minus. Ali svirka je bila dobra. Pravi ska s punk oštricom. I mnogo zajebancije.
Na prvo slušanje novi materijal čini se tvrđi i čvršći nego prethodni. Naravno, CD nisam dobio zbog senilnosti organizatorice, pa ne znam na što to liči u studijskoj verziji, ali uživo mi zvuče nabrijanije nego ranije. Fokusiranije. Imaju dobar kontakt s publikom i drže atmosferu nastupa od početka do kraja. Prve tri stvari su sjajne. Pogotovo naslovna, „Luzeri iz kraja“. Iako mi se tekstualno čini da je tu riječ o nekoj internoj zajebanciji koja se proteže kroz gotovo sve pjesme.
Imaju novog gitarista. Stari, Mađar, je započeo s njima pjesmu dvije, onda ga je zamijenio Ridža, da bi se na kraju obojica našla na bini. Publika (sad ih je već bilo oko 300) je razdragano plesala, neki su već znali i sve tekstove, jedna cura u Supermen majici je toliko skakala da sam se pitao kad će doista poletjeti (makar u moj zagrljaj, no ništa od toga), ma bila je predivna atmosfera. Baš sam se osjećao kao kod kuće, okružen poznatom ekipom. Ne stvarno, sad više poznanika srećem po svirkama u Novom Sadu nego u Osijeku ili Zagrebu. Morat ću se preseliti tamo. Već su me pitali i gdje želim iznajmiti stan. Bez razmišljanja sam rekao – Liman.
Svirka je završila kad je i trebala, nešto iza 23 h i ekipa se lagano razilazila. Iako mi je instinkt govorio da trebam odmah krenuti kući za OS, dopustio sam da me izvjesni delikventni elementi odvedu do pivnice Gusan (nije teško žabu u vodu natjerati, doista) a potom i do Dunavskog parka. Tek oko tri ujutro uspio sam se nekako iskobeljati, pojesti uobičajenu putničku pljesku s puno luka i pavlake, i krenuo put Osijeka.
Te sam noći sanjao ošišanog Voju kako sa mnom peca negdje na Dravi. Probudio sam se oznojen, sav u panici. Stvarno sam prestar za neka sranja...
