Tvornica je uz pomoć energičnog Renata Metessija i njegovih Zvijezda prošloga petka uspješno odisala duhom osamdesetih. Uz pomoć kvalitetnih gostiju u dva i pol sata koncerta Zvijezde su dostojno obilježile četrdesetu obljetnicu objavljivanja njihova drugog studijskog albuma „Mjesto pod suncem“. Premda su vjerojatno mnogi očekivali da će se prigodno više prostora pokloniti upravo ovome albumu (a možda ga izvesti i u cijelosti), Metessi se ipak sa svojom grupom odlučio za repertoar kojom je napravio presjek njihove cjelokupne karijere.
Tvornica kulture je svoja vrata kao i obično otvorila već u osam sati, a početak koncerta bio je predviđen u uobičajenih devet. Prije koncerta očekivani sastav publike srednjih godina uživao je u glazbi iz razglasa provjerenih imena poput Stranglersa, Springsteena, Marka Lanegana, The Raconteurs, Gang of Foura, Iggyja Popa, Oasisa, Blondie i Lou Reeda. „Metessi mi je obećao da neće kasniti“, glasno se pohvalila jedna gospođa svojoj prijateljici u prvom redu, a to je upućivalo da među publikom ima i podosta okupljenih prijatelja članova ovoga benda. I doista, u skladu s obećanjem Zvijezde su započele svirati tek koju minutu iza devet.
Koncert su otvorili žestokim setom s prvog albuma „Imitacija života“ („Stari mačak“, „Fetišist“ i „Koji film sad vrtiš u glavi“) u kojem je dominirao izvrsni gitarist Branko Kužnar. S nevjerojatnom lakoćom i cijelo vrijeme nasmiješen prebirao je po svom crvenom Gibsonu. Nakon treće pjesme, Renato nas je pozdravio i najavio „rock and roll večer sa zvjezdanom postavom koja je stigla iz jedne sasvim druge galaksije i vremena kad smo bili mladi i lijepi“. U nastavku odlično su odsvirali „Union“ i pjesmu „Rockabilly Boys“ tijekom koje je Renato predstavio i klavijaturistu – izvrsnoga Gojka Tomljanovića. U pjesmi „Duhovi u noći“ s albuma „Automatski piloti“ vokal je bio malo pretih, ali smo i ovdje zapazili odlične solo dionice na gitari i klavijaturama, dok je „Afrika ekspres“ u novom aranžmanu s odličnom, lepršavom improvizacijom na ritam gitari i solo klavijaturama zvučala uistinu fenomenalno. U „Dok anđeli pjevaju“ Branko Kužnar je dokazao da je nepokolebljiv, siguran i čvrst na tragu Garyja Moora u domaćim okvirima. „Rinči, vrati se“ najavljena je kao „stvar koju su svirali na svojim samim početcima“ i u njoj je basist briljirao na svom peterožičanom basu.
„Na svojoj strani“, balada s prve i jedine ploče Patrole „U sredini“ podsjetila nas je sam nastanak ovoga benda koji je svoj glazbeni put započeo početkom osamdesetih kao spoj zagrebačke Patrole i Daskabanda iz Siska uz posredništvo Ante Batinovića kojega raspoloženi Renato nije propustio podzraviti („Pozdrav, kume!“). I ovdje se, tijekom cijele izvedbe provlačila prekrasna gitaristička solo dionica. Na pjesmi „Zaboravi“ Metesssi kao da je malo zaboravio melodiju, ali izvrsne solaže i žestoki kraj popravili su njezin sveukupan dojam. A zatim je Metessi najavio njihova prvoga gosta Ivana Premelča – Iveka na saksofonu, glazbenika koji zrači toplinom a koji se odlično uklopio u njihovu pjesmu „Laka cura“ s prvog albuma, izvedenu mnogo bolje u novom aranžmanu. „Svi smo mi jedno rock and roll pleme“, tumačio nam je veselo Renato te najavio još jednu gošću - Lelu Kaplowitz, jazz pjevačicu koja je Zvijezdama otpjevala pjesmu „Grad i njegovi anđeli“. Pri izvedbi joj se u jednom trenutku isključio mikrofon (ispao je kabel), ali vjerujem da je to malo tko primijetio. U tom trenutku, uz dvoje gostiju, na pozornici ih je bilo čak osmero. I zvučali su odlično, uvježbano, što je publika prepoznala, sasvim dobro reagirala te ih ispratila dugim aplauzom.
Odlično su i silovito započeli izvedba starog Patrolinog hita „Ne pitaj za mene“, a uklopili su se lijepo i prateći vokali basista i ritam gitariste. No, onda su skladbu okrenuli na neki ska/reggae ritam i Renato je u (pre)dugom obraćanju publici koje je trajalo barem 5-6 minuta predstavljao članove benda. Vjerojatno bi bilo bolje da su za to vrijeme odsvirali neku pjesmu, ako ništa drugo obradu Azrine „Ravno do dna“, ali tanka je granica između opuštene komunikacije s publikom i onoga što se može ipak smatrati pretjerivanjem. Kako bilo, nakon nekog vremena opet su se vratili u prvotni ritam stvari i odrokali je do kraja onako kako treba. U pjesmi „Nadolaze kiše“ Renato se opet malo pogubio u melodiji svoje vokalne dionice, ali gitarist Branko je i dalje bio odličan.
U najavi iduće pjesme Renato se prisjetio kako je jednom negdje svirao i zaboravio u kojem se nalazi gradu. Bilo je to u Osijeku, a publici se obratio s „Dragi moji Varaždinci…“. Zvučalo je to sasvim simpatično, kao i ono što je uslijedilo: kolektivna, grupna čestitka za rođendan Martini Badanjak, kćeri njihovoga Miška, kojoj su predvođeni Renatom svi zajedno zapjevali „Sretan rođendan“. Nakon ovog poluprivatnoga intermezza, Zvijezde su se vratile s pjesmom „Izgubljeni grad“. Dobro je bila odsvirana, premda imaju Zvijezde po mojoj procjeni i mnogo boljih stvari. S laganim uvodom, Renato je tražio da se smanje svjetla kako bi se stvorio ugođaj za „Pravovjerne plesače“, ali vjerojatno majstor svjetla nije shvatio poruku. Probudila je ova pjesma vjerujem u mnogima mnoštvo lijepih uspomena pa ne čudi da je nakon nje uslijedio veliki aplauz. Silovita izvedba pjesme „Mjesto pod suncem“ bila je vjerojatno vrhunac ovoga koncerta, a publika je oduševila i izvedba Azrine „Užas je moja furka“, nakon koje se Renato zahvalio Đoniju i Azri na svim pjesmama. Nakon izvedbe pjesme „Nikol“ koja je bila više nego odlična, Renato je rekao da su to što oni sviraju sve „narodne pjesme“ te da je „pjesma sve što čovjeku treba“. Naravno, bila je to najava njihove „Narodne“ koja je krenula s ritmom bubnjeva i izazvala pravu euforiju u publici. Bio je to kraj službenoga dijela koncerta. Renato se zahvalio svima koji su na njega došli, a poseban pljesak su zaslužili oni koji su na koncert stigli iz Siska, jer tamo su, naglasio je, Zvijezde i nastale.
Publika je željela još, pa su se Zvijezde vratile na pozornicu i odsvirale Dylanovu pjesmu „All Along the Watchtower“ i to u onoj žešćoj verziji, nešto između Hendrixove i U2-ove inačice, s dužim i odličnim solom na gitari i klavijaturama. „Veliko vam hvala od srca“, rekao je Metessi i naglasio: „Mi postojimo za vas…“.
I za kraj su još jednom odsvirali „Pravovjerne plesače“.
Sve u svemu, bio je to jedan sasvim solidan koncert. Imao je niz briljantnih momenata i vješto su prikrivali manje tehničke probleme (osim Lelinog mikrofona, u jednom se momentu otkvačila i Brankova solo gitara). Svatko od okupljenih vjerojatno bi poželio čuti još barem neku pjesmu koju nisu odsvirali, no uzevši sve zajedno bilo je to jedno posve ugodno putovanje u prošlost uz jednu odličnu konstelaciju Mettesijevih Zvijezda.