Punk rock fiesta (KUD Idijoti, Atheist Rap, Six Pack, Grupa tvog života), NS Time, Novi Sad, 22. 12. 2007.

„Hadžo, ja ovdje nikoga ne poznajem“, rekao mi je momak s portala nervni slom negdje tijekom sinoćnjeg koncerta u novosadskom NS Time klubu. „Da, to je zato što večeras ovdje nije došla klasična punk ekipa nego oni koji si mogu priuštiti 1.000 dinara za kartu“, odgovorio sam.

I fakat, sastav ekipe sinoć na punk rock fešti koju je organizirao Zlatko, menadžer Atheista, bio je neobičan. Bili su tu ljubitelji punka, naravno, sumnjam da je tamo zalutao netko tko je pomislio da „punk rock fiesta“ označava večer elektronske glazbe, bobanmarkovićevske etno ciganlije ili nastup nekog gudačkog kvarteta. Ali, nije bilo hrpe ljudi koje sam očekivao vidjeti i koje obično vidim na koncertima tog tipa u Novom Sadu, a koji su mi rekli kako neće doći isključivo zbog visoke cijene karte, no s druge strane došli su neki drugi likovi, iz Sombora, Bečeja, nekolicina iz Osijeka...Bilo je dosta starijih tipova, koji su vjerojatno prestali izlaziti na koncerte još kad su Idijoti redovno izdavali albume, a zanimljivo, bilo je i jako mnogo lijepih žena. I to fino i pristojno odjevenih mladih dama koje kao da su došle na nečiju svadbu, ne onog uobičajenog prljavog i pijanog punk rock šljama. Meni nije smetalo, ali ajd ti vidi sad!

Drugo što je bilo neobično je to što je koncert bio najavljen za 9 i počeo je u, nezamislivih, 9! Kažem nezamislivih jer sam odavno naučio da je poimanje vremena u zemlji Srbiji veoma relativna disciplina i osobno sam očekivao da ću, došavši nešto prije 9 na mjesto zločina, tamo zateći tek bendove kako cugaju za šankom i par putnika zlonamjernika. Ne, zatekao sam bekrije iz GTŽ-a kako već pripremaju instrumente i poprilično dobro popunjen klub. Na brzinu sam se ožicao za coca colu od likova koji su došli sa mnom iz Osijeka tog popodneva i predstava je mogla početi.

GTŽ-u je ovo već četvrti nastup u Novom Sadu ove godine i može se reći da su ovdje više domaći nego neki bendovi iz samog NS-a. Prošli put su u istom ovom klubu nastupali u proljeće ove godine i ja sam došao na taj koncert no na kraju ga nisam odgledao zbog, hm, toga što sam išao u štetu. Naravno da je koncert bio sjajan i po mnogima jedan od njihovih najboljih ikada, pa mi je malo žao što sam ga propustio, ali ni moj performans te iste večeri nije bio za baciti pa sam nekako lakše podnio sve to.

Uglavnom, ekipa je dobila oko sat vremena za svoj program, no nije im trebalo toliko jer njihovih 16 stvari sa set liste su zbuksali u 45 minuta. Meni su se činili brži nego zadnji put kad sam ih gledao, svakako uvježbaniji i pjesme su im u glazbenom smislu počele dobivati neku oštricu koju prije nisu imali. I dalje je to zajebantski, alanfordovski pop punk, ali koji se polako otiskuje i u neke druge pravce. Set su otvorili s novom pjesmom, „Sudbina“, koja pokazuje sazrijevanje ali bez gubitka onog za njih tipičnog smisla za humor te više ne tako novom „Mirtom“ koja je već poznata posjetiteljima njihovih koncerata. Bio je tu i meni osobno najdraži njihov budući hit, „Stanovnik planete“ te „Stroj“ koju je Mrak najavio riječima: „A sad evo jedna nova i dosadna stvar“. Ostalo su bili već klasici s njihovog prvog albuma koji u Novom Sadu i okolici ima već kultni status, barem kada je riječ o broju ljudi koji zna njihove tekstove.

Ono što mi je smetalo kod nastupa GTŽ-a nije imalo veze s njima već s razglasom, jer čim bi čovjek napustio prvih par redova i zaputio se iza, za šank ili jednostavno razgovarati s ljudima u pozadini, zvuk se počinjao raspadati. Zvučalo je kao da se instrumenti bore jedan s drugim za prostor, pa bi malo izbio bas bubanj, pa vokal pa bi ih nadglasala Birina gitara... Naprijed je to bilo bože pomozi, ali jebiga, ja sam htio malo popričati s ekipom iz Six Packa i Atheista za šankom i to je bilo prestrašno! Mrak mi je otkrio poslije svirke kako mu je ovo bio prvi koncert u životu kojeg je otpjevao potpuno trijezan. E, sad kad sam i to doživio mogu mirno umrijeti. Svemrirci znam sigurno da ne postoje a jetija vidim svaki put kad se ujutro onako bunovan pogledam u ogledalo i vidim svoje zaraslo sijedo lice...

Sljedeći su nastupili Six Pack i sad je klub već bio skoro pun. Prodalo se dobrano preko 300 ulaznica, plus popis, bilo je tu 400 ljudi što je otprilike i kapacitet kluba. Six Pack nisu u Novom Sadu nastupali punih pet godina, kako su mi rekli nakon svirke, i publika ih se očito zaželjela. Od uvodne „Megafon“ krenulo je zborno pjevanje i poganje, pa sam ja odlučio ne gurati se u gomili pokušavajući nešto fotkati već sam se i dalje držao stražnjeg dijela kluba i opet isti problemi sa zvukom. Mikrofonija, pucanje zvuka, rasipanje na sve strane...

Morao sam otići malo naprijed da koliko toliko mogu uživati u svirci i reći ću samo ovo: ja volim 6P, ali ovo je bio rutinski odrađen koncert, presjek njihovih najvećih hitova s dosta starog materijala. Čak su im i obrade bile već milijun puta odsvirane „Karma Chameleon“ i „Food Around The Corner“ iako im je novi album s obradama spreman i očekivao sam da će izvesti neke od stvari s njega. Imao sam utisak da se bend nije nešto posebno pripremao za ovu svirku, nisu ni tonsku imali, nego su došli i profesionalno odradili svojih sat vremena, svoje su perfektno odsvirali ali ništa više od toga. A i popilo se malo, budimo iskreni, pa možda uzroci lošeg zvuka ovdje djelomično leže i na samom bendu.

Malo duža pauza i eto nam domaćina, Atheist Rapa, koji u Novom Sadu sviraju gotovo pa na redovnoj osnovi. Točno za sedam dana imaju samostalan nastup u Crnoj kući pa je to možda jedan od razloga zašto neki od njihovih lokalnih die hard fanova koje znam nisu bili u NS Timeu. Ali, po reakcijama publike ne bi se reklo da je itko nedostajao jer bilo je tu zbornog pjevanja, šutke, pogače i svega ostalog što ide uz njihov nastup. Zanimljivo je to što su izveli dvije pjesme koje jako rijetko izvode, „Deda Radu“ i „Sarajevo“ koje su odmah izazvale kaos u raji, te iznenađujuću obradu The Ruts, zaboravljenog punk benda s kraja sedamdesetih i njihove pjesme „Something That I Said“. Razlog je nedavna smrt gitarista tog benda, Paula Foxa, od raka pluća pa su mu Atheisti ovako simbolično odali počast.

Ostalo već svi koji ste ikada bili na njihovim svirkama dobro znate: set najvećih hitova, kombinirajući starije stvari s pjesmama s posljednjeg albuma. I sve je to stalo u sat vremena kvalitetne i sigurne svirke. Jedino što je malo smetalo je što je Pop bio totalno neraspoložen za komunikaciju s publikom i to se osjetilo. Čovjek nije imao svoj dan (rekao je poslije nastupa da je prehlađen i umoran pa ajd, opraštamo mu).

Pitate za zvuk, ha? Nećete vjerovati, ali odjednom je sve sjelo na svoje mjesto: čak i odozada gdje sam ja bio sve se fino čulo, svaki instrument, konačno sam imao utisak da su instrumenti i vokal posloženi a ne na trče utrku na 100 metara s preponama. Poslije mi je Atzke, bubnjar Atheista, rekao da je možda stvar u tome što su oni koristili svoja vlastita pojačala, svoje činele i doboš i što su radili s toncem i prije, tako da je lik znao što treba izvući iz njih i to se bogami čulo. Nebo i zemlja, kažem vam.

Dok sam se šetao po klubu razgovarajući s ljudima od kojih su neki mene znali k'o da smo zajedno piškili u pijesku a ja pojma nisam imao tko su ti frikovi, privukao sam pozornosti i svojom crvenom Durex majicom, posebice kod ženske populacije. Od fotkanja sam odustao još za vrijeme nastupa Six Packa, iako su fotoreporteri pronalazili razne načine da uhvate što bolji kadar, uključujući penjanje po starom avionu iz serije „Partizanska eskadrila“ koji visi iznad same publike. No, to su već ekstremni sportovi za mene, tako da ovoga puta neće biti foto galerije. Valjda ćete preživjeti...

Nakon poduže pauze na binu se konačno penju Idijoti, stare pizde iz Pule koji u Novom Sadu uživaju status bogova i uvjeren sam da su i sami mogli rasprodati NS Time uz nešto nižu cijenu ulaznice, bez obzira na to što svako malo nastupaju ovdje. Kao što su i najavili, nastup su otvorili s tri nove pjesme koje bi se trebale naći na njihovom sljedećem albumu kada se (i ako) on pojavi: „Il Condor Pasa“, „Pancer Noster“ i pjesma dugačkog ali tipičnog Idijotovskog naziva „Nije bogat onaj tko puno ima već tko puno daje“. Mogu mirne duše reći da sve tri stvari zvuče kao klasični KUD Idijoti i da bi novi album, ako i ostale pjesme budu slične kvalitete, mogao biti iznenađujuće dobar, barem za mene.

Nakon što je publika te tri pjesme popratila onako kako publika i inače poprati nepoznate stvari, blago nezainteresirano, bend je krenuo s greatest hits repertoarom i bogami klub se zatresao iz temelja dok se iz svih grla deralo „Hoćemo cenzuru“, „Marjane, Marjane“ ili „Nema više snifera“. Tu negdje sam se ja iskrao iz kluba i otišao po moju Beograđanku koja je bila u Crnoj kući i vratili sam se taman na početak bisa s „Ali nije to još gotovo“. Tusta & co. i besplatni hor od 400 glasova stvorili su paklenu atmosferu i moram priznati da je ovo bio nastup odrađen do jaja. Naravno da ja i dalje čekam da Idijoti konačno objave nešto novo i da prestanu ponavljati pjesme koje smo svi skupa slušali već milijun puta, ali ovo ionako nije bio koncert za mene već za novosadske fanove (i nekoliko osječkih, moram i njih spomenuti) koji od Idijota očekuju upravo to što su i dobili. Skidam kapu na trudu i doista neizmjernoj energiji koju ekipa isijava s bine, ali meni je to već previše puta viđeno.

Put prema Beogradu uz kompilaciju obrada Balaševića „Neki noviji klinci“ bio je dobra prigoda da rekapituliram dojmove. Što se samog koncerta tiče, on je uspio: vrlo dobar posjet unatoč visokoj cijeni ulaznice i dobri nastupi ali uz čudne oscilacije u kvaliteti zvuka. Do kraja koncerta prodalo se svo pivo koje je klub imao na lageru pa je i to pokazatelj uspješnosti svirke. Ja sam tamo išao više zbog zajebancije i druženja i što se toga tiče, mission is accomplished. A svaki od ovih bendova vidjet ću x puta i sljedeće godine, čoporativno ili solo te vrlo vjerojatno i u boljim izdanjima.

Kud Idijoti tud i mali Hadžo