Overflow, Rijeka, 9. 12. 2006.

Draga mala,

Pišem Ti ovo pismo jer postoje neke stvari koje Ti nisam stigao reći sad kad si bila u Zagrebu. A htio sam. Trebao sam. Ali nisam. Želim ti reći koliko mi je bilo lijepo, koliko sam uživao u Tvom društvu, od Thermalsa u petak pa do Limba i Spunka, pa kad sam na svečanosti povodom Dana ljudskih prava nastupio na Trgu bana Jelačića pored svog šefa u kožnoj jakni i trapericama (detalj za pamćenje, i Ti si ga snimila), pa preko klope u Fort Apacheu gdje čak ni vegetarijanka poput tebe nije odoljela zovu piletine na žaru...Ali definitivno mi je najljepše bilo u Rijeci na koncertu Overflowa.

Gledaj mala, nismo morali ići. Imao sam svoje dvojbe. Kiša je padala sve u šesnaest, bio sam umoran i lagano nervozan, mogli smo otići do Tvornice na uzvratni susret Vatre i Ramireza i vjerujem da bi se također dobro proveli. Ali nisam Te htio razočarati. Htio sam da vikend bude savršen, bar onoliko koliko ja to mogu postići. A i obećao sam Ti da ćeš vidjeti Overflow prije odlaska. A ja svoja obećanja držim. Znaš, nije kiša uopće bila problem, vozio sam tisuće kilometara po kiši i snijegu, htio sam vidjeti bi li Ti pristala žrtvovati Rijeku zbog Tvornice. I rekla si da bi. Ali, nisam ti povjerovao. Osjetio sam to u Tvom glasu, onda kada si rekla da nije važno. Ali bilo je važno. Osjetio sam da je važno. I tada više nisam imao izbora.

I bilo je lijepo što smo pokupili friendove u Delnicama, zar ne? Mislim, učinio sam dobro djelo. Upoznala si bend prije svirke, OK, možda nisu svi bili u najreprezentativnijem izdanju ali vidjela si da su super luda i otkačena ekipa. Pričao sam ti o Nikici da je lud ko pegla, jesam li Te lagao? Možeš li zamisliti nekog drugog glazbenika koji bi s nama otišao u Češku pivnicu na brzinsko pivo pola sata prije početka koncerta i to još noseći prabakinu putnu torbu s početka prošlog stoljeća kroz centar grada? Iz koje su virile četkica za zube i bokserice? Pa Didi koja ti je po meni poslala bedž jer je vidjela koliko si bila tužna kad si ga došla kupiti a više ih nije bilo? Nisam Te lagao kad sam Ti pričao da su sjajna ekipa za zajebanciju i za druženje.

I znam da si uživala na koncertu. Vidio sam te. Fotkao sam te. Jedina osoba koja je doista plesala sama u prvom redu, osim četvorice pogaša i ostalih sto i kusur posjetitelja koji su samo stajali sa strane i kulirali. «Vatrena» riječka publika. Kao da su došli na recitaciju Voltairea ili predavanje o suvremenim metodama liječenja raka dojke. Publika sa stoćnog sajma. Možda su uživali. Meni nije izgledalo tako. Ali znam da Ti jesi. I nije bilo važno što ne znaš riječi pjesama. Pustila si da te nosi sirova energija koju bend isijava. I ne, definitivno nisam pretjerivao kad sam Ti pričao kako su dobri uživo. Kako melju sve pred sobom. Kako su najbolji bend uživo kojeg Hrvatska trenutno ima. Jesi li ikad doživjela da gitarist benda siđe s pozornice nekoliko puta i svira odmah pored Tebe jer mu je na pozornici pretijesno? A još kad mu se Žika kao pjevač pridružio? Da, znam da si to možda vidjela i na DOF-u. Ali ne ovako blizu. I mene su iznenadili draga moja, a mene nije lako iznenaditi. Znaš što mi je zasmetalo? Što su svirali samo sat vremena. Ne znam, valjda su shvatili da nema smisla zabavljati samo jednu osobu u dvorani. Ali imala si skoro pa svoj privatni koncert. To ćeš malo koji puta još doživjeti. I nisu svirali «The Lamb Song». Zbog toga mi je bilo žao. Jedina stvar koja bi mogla proći kao balada u njihovom opusu. I možda bih Te tada i uhvatio oko struka i zamolio za ples, ostavivši aparat i posao po strani. Možda...

Plesali smo poslije, doduše. Ako se to moje nemušto micanje gornjih i donjih udova može nazvati plesom, onda smo plesali. I bila je dobra zafrkancija u backstageu i pored šanka. I šteta što Palach radi samo do 1 ujutro pa smo već oko pola 2 završili u hladnoj riječkoj noći. Pa povratak u Zagreb kroz pljusak, vjetar i led u Gorskom kotaru. Ti naravno ništa od toga nisi vidjela jer si mirno spavala na suvozačevom sjedalu. Nije mi bilo svejedno, reći ću ti iskreno. Pitao sam se više od nekoliko puta dok sam vozio natrag što meni sve ovo treba. Pitao sam se to svaki put kad bi me oprao pljusak ili zanio vjetar ili kad sam par puta proklizao tamo pred Delnicama. Ali vidio sam osmijeh na Tvom umornom licu kad sam napokon parkirao iza zgrade u 4 ujutro i znao sam odgovor. Da, vrijedilo je.

Vrijedilo je, draga mala, jer si mi uljepšala vikend na način na koji to malo ljudi može učiniti. Vrijedilo je jer si me za taj vikend pomladila, vratila u vrijeme kada sam i ja imao 18, u vrijeme za koje sam mislio da je davno izgubljeno. Vrijedilo je otići opet u Rijeku, pa makar na par sati, i vidjeti Overflow. Da, vrijedilo je.

Ne znam hoćemo li se još vidjeti prije nego što odeš. Volio bih, jako bih volio, ali neke su nam se sile umiješale u planove pa ne znam hoće li to biti izvedivo. Ali hvala Ti na prelijepom vikendu. I da je to sve što sam ikada dobio od Tebe, vjeruj mi, meni je dovoljno.

Naravno, kao i sa svakim ljubavnim pismom koje sam ikada napisao, ni ovo neć;u poslati. Zgužvat ću ga i baciti čim ga dovršim. I sutra ću opet staviti na sebe mramorni oklop cinizma i sarkazma i neću nikome, pa ni tebi, dopustiti da me vidi kao ranjivo ljudsko biće. I neću Ti reći koliko si duboko probila taj oklop i koliko si blizu došla do mog srca. To nikada nećeš saznati.

Voli Te,

Hadžo