Oružjem protivu otmičara jedan su od najboljih i najpopularnijih srbijanskih bendova devedesetih. Sposobnost gitariste i glavnog Nikole Pavkovića da napiše savršene, plesne i pjevne melodične gitarističke pop minijature te izvrstan nazalni glas pjevačice Dragane Mrkajić obilježili su srbijansku scenu u drugoj polovici prošlog desetljeća, posebice na epohalnom albumu „Barbiecue“ iz 1997.
OPO su zahvaljujući izvrsnoj obradi „Mladiću moj“ Zane tada bili apsolutni hit na svim radio i TV programima, no želja za ozbiljnijim pristupom i bijegom od power popa za tinejdžere rezultirali su albumom „Komadić koji nedostaje“ koji je potonuo pod teretom prevelikih ambicija i nedostatka izrazitog hita. Zaključna stvar, „Tonemo“, nevjerojatan 11-minutni kolaž psihodeličnih gitarističkih baraža i vjerojatno najbolja stvar koju su ikad napravili, na neki je način bila i proročka: Dragana je napustila bend a Nikola je s novom pjevačicom, Ivanom Cvejin, 2003. objavio „Maštoplov“, slab album koji je više djelovao kao skupina skica i ideja užurbano skupljenih i objavljenih nego do kraja razrađen album. Plus, Ivana je bila mnogo slabija pjevačica od Dragane i to se čulo.
OPO su protekle četiri godine jedva egzistirali, periodično su nastupali i mijenjali postavu te, naravno, pjevačicu. Prošle godine pridružila im se plavokosa Ivana Radmanovac, 19-godišnja brucošica Likovne akademije u Novom Sadu pa današnja postava OPO-a, osim nje i Nikole, uključuje i Žarka na basu te Srđana na bubnjevima. Ta je postava u razdoblju od kolovoza 2006. do ožujka 2007 snimala i miksala novi album u studiju „Sofija zna da broji do pet“ (genijalno ime za studio!), pri čemu je Nikola u najboljoj Corganovskoj tradiciji preuzeo na sebe snimanje i produkciju.
Najbolji trenuci albuma su oni gdje OPO istražuju neke nove teritorije: genijalna „Lica“ je remek djelo gitarističkog popa i jasan pomak ka mračnijem, ozbiljnijem zvuku pulsirajućih gitara uz Ivanin sjajan, senzualan i nježan glas. „Ona“ je drugi vrhunac albuma, prekrasan, iskričavi komad feminističkog popa s vrlo zanimljivim gitarskim rješenjima koji također ucrtava neke nove pravce kretanja za ovaj bend.
Ipak, eksperimenti s novim nisu baš uvijek uspjeli: „Reda radi“ imaju divlji Pixiesevski gitaristički uvod, a Ivanini suspregnuti uvodni krici evociraju uspomene na Kim Gordon da bi se zatim pjesma neobjašnjivo raspala u refrenu. Šteta jebeno dobrog riffa!
Poveznica s „Barbiecue“ je i još jedna prerada starog hita iz povijesti YU glazbe. Ovoga puta Nikola se odlučio za Slađanu Milošević i njezin najveći hit „Miki Miki“ ali je rezultat ispao mnogo lošiji nego „Mladiću moj“. Problem nije toliko glazbena podloga, jer je pjesma čvrstim gitarističkim zidom dobila na energiji i žestini, već vokalno, jer Ivana je ipak daleko od glasovnog kalibra jedne Slađane. Naime, Slađa je diva, nešto poput naše Josipe Lisac, i utiskuje neizbrisiv otisak u svaku svoju pjesmu i „Miki Miki“ jednostavno funkcionira samo i jedino uz takav neobičan, razbarušen i neukrotiv glas. Kojega Ivana nema i zato „Miki Miki“ svima nama koji se sjećamo izvorne verzije djeluje kao simpatična travestija, ali ipak travestija.
Kod pjesama koje su svojim zvukom dosta bliske slavnom prethodniku, najbolje funkcioniraju „Pravimo se“, čiji sjajni ubojiti riff i moćni udarci bubnja dozivaju uspomene na „Sašu Ajdanova“ iz najboljih OPO dana. Šestominutna „Sama“ ima lagani gitaristički uvod koji ispod tihog i kontemplativnog Ivaninog vokala podsjeća na padanje kiše kao na pjesmi „1000“ koja zatvara „Barbiecue“ ali nema onaj naglašeni kontrast između laganog uvoda i gitarističkog baraža iz refrena svoje prethodnice, dok su Ivanini krikovi na kraju pjesme prenaporni i djeluju nekako vještački umetnuti. Mnogo bi bolja varijanta bila da je pjesma završila samo gitarističkim krešendom poput „1000“ i da je skraćena bar za minutu, minutu i pol.
Uvodna „Baš me briga“ je hit na prvu loptu, zarazna i hedonistička dvominutna power pop bomba reskih i zvonkih gitara koja bi se dobro snašla na nekom od prva dva albuma OPO-a i koja možda simbolički daje Nikolin odgovor na česte prigovore kritičara kako mu je bend izgubio kompas („Baš me briga, ma baš me briga šta kažu, šta pričaju/ Ma baš me briga šta o meni govore“).
Osim „Reda radi“, još su tri izrazito slaba trenutka na ovom albumu: „Izvini“ je bezlični pjesmičuljak gurnut između dva uvodna hita i ostavljen tu da trune, osuđen na brzi zaborav; oda anoreksiji „Super sexy“ je neuvjerljiva reciklaža starog zvuka OPO-a, uključujući Ivanin slabašan pokušaj da bude što sličnija Dragani. Isto se može reći i za „Udari me“ s reskim rock'n'roll gitarama gdje Ivanino prenemaganje potpuno guši inače zanimljivu vinjetu o obiteljskom nasilju.
Pet album OPO-a bolji je od „Maštoplova“, ali zaostaje za prva tri. Iako najavljivan kao povratak zvuku OPO-a s albuma „Barbicue“, ovaj album ipak je zastao na pola puta. Kao da je Nikola bio u procijepu između želje da povratkom starom zvuku benda povrati dio njegove nekadašnje popularnosti i prirodne želje sebe kao glazbenika da se dalje razvija i traži neke nove načine izražavanja pa je na kraju cijeli album upao u taj procijep, s nekoliko izvanrednih skladbi ali i nekoliko očitih promašaja.
Nikola je ovim albumom dokazao je dvije stvari: prvo, još uvijek je u stanju napraviti nekoliko pamtljivih pop hitova iako i on sam i cijeli svijet znaju da više nikada neće napraviti „Barbiecue 2“ (K vragu, nitko to od njega niti ne očekuje, ja ponajmanje). Drugo, najbolje stvari na albumu pokazuju njegovu želju da izađe iz kalupa i odluta u nekim novim smjerovima zadržavajući pri tom neke od karakteristika benda po kojima je postao poznat i voljen.
Nova Ivana u bendu manje-više uspješno je položila test. Cura zna pjevati, u to nema sumnje, ali trebaju joj (kao i bendu općenito) pjesme u kojima neće pokušavati usiljeno zvučati poput svoje slavne prethodnice. Najbolje otpjevane stvari na albumu su one u kojima je do izražaja došla njezina nježnija strana.
„Znaš ko te pozdravio“ je eksperiment koji je na kraju završio ni na nebu ni na zemlji, ali za razliku od situacije nakon prethodnog albuma, ovdje postoji nada i svjetlo na kraju tunela. Za OPO još uvijek ima mjesta na glazbenoj mapi Srbije, i sada preostaje sačekati koncertne nastupe da vidimo tko tu koga pozdravlja, a tko kome hebe sve po spisku.
.jpg)
