Oružjem protivu otmičara, Leave Me Alone @ United, Osijek, 24.01.2009.

Eh šta je dolazak u pravo vrijeme... Imavši u vidu dobri stari ukorjenjeni običaj početaka koncerata najkasnije u 22h, bilo je nekih 22:30 kad sam prvi put došao do Uniteda. Unutra nisam ni ulazio, ma vraga, nisam se čak ni zaustavio autom jer je u cijelo ulici bilo možda još samo dva duha koji su koji su sjedili na rubniku i čekali da netko dođe da ga mogu progoniti. E pa nije im bilo suđeno ni mene progoniti. Lagani okret pod ručnom i povratak oko ponoći.

I upravo na vrijeme reklo bi se. Istina, djevojke koje žele da ih se ostavi na miru su već bile počele ali sam svejedno uspio uhvatiti dobar dio njihovog nastupa. Cure korektno odrđauju svoj nastup ali bojim se da je to najpozitivnije što se o njihovom nastupu može reći – odrađivanje. To tako ne bi trebalo biti. Ok, moguće je da je vama ludo zabavno gore na pozornici ali onda ne bilo bilo naodmet i to pokušati dočarati i prenijeti na publiku. Pokoja riječ i pružena ruka je ipak premalo za bend koji se probija, koji ima planove. Ako to nije slučaj i ako je to tek faza u životu, onda sjedi 5, stavka u životopisu je ispunjena i idemo dalje. Glazbeno nastup nije ponudio nikakvu toplu vodu što se može opravdati i jednim dijelom činjenicom da ih sokol (tonac) nije volio pa ih je zakinuo malo, uglavnom na vokalu. A šteta je za bend ako se kao izdvojeno navodi obrada Cyndi Lauper, stvar toliko već prožvakana da je bar osam puta izgubila okus. Kao pozitivna stvar se može navesti i nedostatak straha na pozornici što je rezultat nemalog broja svirki. Sve u svemu, sad je za bend vrijeme da se ili naprave odlučni koraci prema naprijed ili da leave us alone.

Bez puno odugovlačenja se na binu penju i zvijezde večeri – Oružjem protivu otmičara. I ne samo zvijezde večeri, već i tjedna, mjeseca... Klub je bio pun, ne krcat da se ne može prolaziti i disati ali vidno pun, recimo neke dvije stotine ljudi. I što je bitno, oduševljenost bendom nije birala spol. A ni mene bome nije zaobišla. Bend uistinu volim poslušati a tomu je više razloga. Prva stvar koja mi padne na pamet kad mi ih netko spomene je melodičnost. Treba zatim spomenuti i pravomjerno korištenje back vokala koje tu melodičnost dodatno naglašavaju a pjesmama davaju pjevnu zaraznost. Mada u ovom slučaju treba reći i da su tu bili žrtve Jacka Zvukosjeka koji im je back vokale učinio čujne valjda njemu samo i Svevišnjem. Iduća pozitivna stvar kod benda je nepretencioznost koja se očitava jednako i u stihovima i u nastupu. Ne pate od kompleksa mesije na pozornici i dvosmislenosti stihova (čitaj: besmisla stihova) što publici omogućuje izraženi osjećaj poistovjećivanja a samim time i uživanja u koncertu. Spomenimo tu i dvije gitare u bendu koje pružaju pregršt glazbenih dionica i varijacija koje bend itekako dobro koristi. Ivana, uz vokal, na rythm gitari prati osnovnu glazbenu temu i time daje slobodu Nikoli na glavnoj gitari da, ovisno o pjesmi i trenutku, tu glavnu temu pojača ili podvuče sa bezbroj malih dionica. A tek kad to čujete uživo – noga sama počinje udarati ritam a osmijeh je već odavno na licu. Oni malo hrabriji (ili pijaniji, ili oboje) se možda okušaju i u manevriranju bokova te nasumičnom bacanju jednog i/ili više udova u svim smjerovima. Te večeri nisam bio pijan a ni pretjerano hrabar (sjetite se duhova s početka teksta) pa će svijet ipak još malo pričekati na otkriće novog Fred Astairea.

Uvodni «Voajer» je jasno dao naslutiti kako će se stvari odvijati i nije puno pogriješio. Prekomjerna količina piva (barem je to bio izgovor) je bila kriva za krivi početak «Hodamo na rukama». Bend je uredno počeo svirati tu pjesmu i kad je došao na red da se i zapjeva, publika je korektno odradila taj dio posla. Jedino se pjevačica malo zabunila i počela nešto drugo pjevati natjeravši na smijeh publiku i ostatak benda. Nikome nije smetalo i ubrzo se nastavilo u istom tempu. Koncert su završili sa «Mladiću moj», obradom malo starije pjesme, koja bi možda i pala u zaborav a kojoj su oni udahnuli nov život toliko da bi se pjesma uskoro mogla prisvajati njima. Nakon sat i 15 minuta svirke nije bilo bisa ali je bilo dovoljno da se svirku može smatrati zaokruženom, bez repova.

Bend bi svakako trebao češće svirati po Hrvatskoj jer sam dojma da imaju svoju publiku kako u Osijeku, tako i u drugim gradovima.

Bilo je iza 2 ujutro kad je pravac kretanja usmjeren prema krevetu a iza ostavljena jedna lijepa glazbena večer. Eh šta je odlazak u pravo vrijeme...

Oteti Jura