Uf, i ovo je bio svojevrsni deja vu. Ovo izdanje Novog zvuka predstavilo je dva izvođača koji su nastupili na Live Acoustic festivalu u Spunku prije tri tjedna te rock kritičara u mirovini, Antu Perkovića, koga eto stjecajem okolnosti nisam imao prilike gledati uživo, osim kratkog seta za odabrane besmrtnike tijekom ovogodišnjeg Art & Music festivala u Puli.
O prvom bendu večeri, Voland La Mat, ne znam ništa i ostajem živjeti u mraku neznanja jer sam stigao prekasno da ih vidim. A razlog što sam stigao prekasno je cuganje s Peđom, urednikom prijateljskog sitea www.terapija.net i drugom Mirom s portala zbrdazdola u jednoj pečenjarnici preko puta studentskog doma na Savi. Ne pitajte ništa. Čudo je što smo se dovukli uopće do Saxa gdje je moj prijatelj Horvi, koji se također izgleda malo previše zbližio s bocom te večeri, već bio zauzeo uobičajeni kritičarski stol u lijevom kutu dvorane i vodio bilješke o izvođačima. Njemu su Voland La Mat navodno bili OK, ali ipak ćete morati otići na stranicu Terapije da provjerite koliko OK.
Nina je ponovo nastupila u duetu s Filipom iz benda Lotus i njih dvoje jako dobro funkcioniraju kao par. Čini mi se da je repertoar bio sličan onome koga su izveli u Spunku. Kažem „čini mi se“ jer je za kritičarskim stolom bio dobar foto session u kome je sudjelovao i Robi iz Vatre koji se zatekao u Saxu dok je njegova ekipa otišla u Aquarius na Quasarr. Koliko sam čuo, to je bila greška. No, vratimo se Nini i još jednom pohvale na upečatljivom nastupu i nadasve sjajnom i sugestivnom glasu koji jednako dobro funkcionira i u klasičnim singer/songwriter akustičnim stvarima kao i u pjesm
ama s naglašenim etno elementima.
Stojim iza onoga što sam rekao u izvješću iz Spunka, a to je da Nina može bez problema konkurirati svojim po stažu i godinama starijim i iskusnijim kolegicama, što će imati priliku i demonstrirati na mini akustičnom etno festivalu koji će se održati u Močvari 11. siječnja uz Dunju Knebl i neke druge izvođače. A kako smo došli do ove dragocjene informacije? Pa tako što je kolega Miro iskoristio mene kao izliku za navodni intervju da bi se u backstageu upoznao s izvođačima. Zapravo, nešto mi govori da je i upoznavanje s Ninom i Filipom bilo samo izlika da se ogrebe za koju limenku piva …
I dok smo mi tako veselo čavrljali u backstageu, na binu se popeo drug Ante Perković, odmilja i odnedraga zvan Ćato. Čovjek koga svi vole dok ga ne upoznaju, tako bar sam kaže. I opet mi se čini da je u Saxu te večeri bila poprilična količina ljudi koji ga očito ne poznaju jer su mu pljeskali i bodrili ga.
Nastup je otvorio pjesmom „33“, jednom od najboljih stvari sa svog debi albuma koga je besramno nudio na prodaju svima zainteresiranima, a što je najbolje od svega uspio je u tom zlom naumu i upecao nekoliko nevinih ljudi koji su istresli iz buđelara 50 kn za album „koji će vam promijeniti život“, kao što je sam lucidno primijetio.
„Žene koje ne postoje“ je pop hit i da ima pravde na ovom svijetu ovo bi bio hit na našim radio postajama. Ali pravde nema, life is a bitch i Ante umjesto da uživa u vili s bazenom i pogledom na Los Angeles nastupa u klubu Sax. A ja umjesto da večer provodim u ugodnom i nježnom ženskom društvu gledam njegov nastup. Ne, nema pravde na ovom svijetu…Ante je
svojim opuštenim, ležernim i komunikativnim nastupom, s dosta samoironije, podigao atmosferu u publici i čak ju i natjerao da plješće s njim.
Osim četiri pjesme s debi albuma izveo je i tri stvari koje će se naći na njegovom drugom albumu koji je navodno već gotov, od kojih mi se posebno dopala „Jeka“, još jedna zarazna pop stvar, a zadnju stvar, također novu, otpjevao je na engleskom, „za namjernike iz Engleske“ kako je rekao, zanimljivog i ironičnog teksta, ali nekako mi se čini da je Ante ipak uvjerljiviji kad riječima barata na svom jeziku.
Tijekom njegovog nastupa dogodio se i manji incident kad se jedna osoba iz našeg društva (pogodite tko!) popela na binu u prilično balzamiranom stanju tražeći stolicu za bubanj da može pratiti Antu u jednoj pjesmi. Na svu sreću, došao je redar i dotičnog vratio za naš stol (nažalost!) prije nego što je bio u stanju učiniti bilo kakvu štetu (Štetu na živcima ne računam…).
U međuvremenu, društvu za kritičarskim stolom pridružio se i drug Peđa koji je u Aquariusu izdržao ni manje ni više nego tri pjesme Quasarra i zatim vrišteći pobjegao što dalje od te napasti, dok je drug koga ne želimo imenovati ponovo plazio po svim ženskim egzemplarima koji su mu se našli u vidnom polju. Na kraju sam na pitanje jedne cure: „Je li ovaj čovjek vaš prijatelj?“ odgovorio s: „Nije“. Osim što smo zajedno lokali, zajedno došli u Sax i stojimo za istim stolom, pojma nemam tko je on…
Olovni ples (a ne Otrovni ples kako sam ih nazvao nakon Spunka) su ovoga puta cijeli svoj nastup odradili kao trio, sa živim bubnjarom, izuzev uvodne, „Moja preobraženja“ A. B. Šimića. I odmah se osjetilo
da im ovakav zvuk sa živim bubnjarom bolje leži, pogotovo Stipi za električnom gitarom i koji je više uživao u svirci i bolje došao do izražaja, ili mi se tako bar čini.
Set lista također vrlo slična onoj iz Spunka, „Samo za ljubav“ A. G. Matoša, „Budi svoj“ A. Šenoe, opaki žestoki blues „Ispraće kiša“ te zanimljiv prepjev legendarnog hita Ray Charlesa „Hit The Road Jack“ na hrvatskom jeziku. Kratko su nastupali, kraće nego u Spunku čini mi se, ali ostavljaju i dalje vrlo dobar utisak.
Ono što mi je posebno dobra fora kod njih je to što ne uzimaju bilo koje pjesme naših klasika, već one koje, iako pisane prije mnogo godina, i danas jako dobro odražavaju društvo u kome živimo a kojim su dečki iz Olovnog plesa zasićeni i razočarani. I lijepo se uklapaju s njihovim vlastitim stihovima koji iznad opore folk-blues podloge govore o svijetu 21. stoljeća koji nas okružuje. Fin i zanimljiv bend, poslušajte ih.
I tako prođe još jedno izdanje Novog zvuka, ponovo u prevladavajućem akustičnom settingu. I bilo je čisto ugodno. Bilo je i boljih večeri, ali i lošijih, pa je ovo zlatna sredina. Ali je zato bio cirkus prije, tijekom, a kako čujem i poslije samog koncerta. Pjevale su se tu partizanske pjesme po zagrebačkim ulicama ali na svu sreću taj me gorak kalež mimoišao jer nisam ja ovaj put imao čast voziti dvije dobro namazane osobe kući…
Hadžo, olovni vojnik
.jpg)
