Novi val, Tvornica, 02.10.2008. -Skupo naplaćena nostalgija

Sedmorica veličanstvenih vratila su pristojno ispunjenu zagrebačku Tvornicu u bolja glazbena vremena, ali i pokazala da neke stvari jednostavno više ne funkcioniraju.

U vrijeme kad je Novi val tek hvatao zalet, paket aranžmani bili su nužnost. Niti jedan od bendova iz nedvojbeno najkreativnijeg razdoblja ex-yu scene još nije bio dovoljno popularan da bi privukao pozornost izdavača i promotora, pa su udružili snage kako bi došli do većih prostora za svirke i albuma. I to je funkcioniralo sasvim dobro. Album “Paket aranžman”, proizvod jednog od takvih zajedničkih nastupa, i danas čvrsto drži svoju poziciju među najznačajnijim izdanjima bivše zajedničke države.

Zato me ne čudi to što je nekome palo na pamet da pokuša ponoviti nešto slično u zagrebačkoj Tvornici, prostoru koji je programom barem djelomično preuzeo ulogu nekad kultnog Kulušića. Ideja na papiru zvuči odlično – više zvijezda na istom mjestu u istoj večeri, zajednički nastupi nakon dugo godina, sve prevučeno patinom nostalgije… Pravi zicer.

No, u praksi to baš i nije funkcioniralo. Naime, vremena su se od početka osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas podosta promijenila. Zvijezde Novog vala danas ne sviraju za pivo i ćevape, pa su oni koji su htjeli nazočiti okupljanju sedmorice veličanstvenih u Zagrebu 3. listopada morali izdvojiti za hrvatske prilike paprenih 300 kuna.

Već sama ta činjenica bila je prepreka mlađim fanovima da iz prve ruke dobiju poduku iz novovalne baštine. Tvornica je bila pristojno popunjena, ali mahom ekipom starijom od 40 godina, koja je došla s ulaznicom kupiti i povratak u prošlost na par sati. To se, uostalom, vidjelo i po brzini kojom se Tvornica ispraznila nakon što su odsvirani zadnji taktovi. Uspomenama unatoč, petak je ipak radni dan…

Druga čudna stvar bila je način na koji je složen line-up. Sva najavljena imena bila su novovalni pioniri, s većim ili manjim utjecajem na sam pokret. No, da li se doista moralo u isti koš trpati bendove bitno različitog senzibiliteta i izričaja, kao što su primjerice Električni orgazam i Lačni Franz? I tako ih sve nagurati da niti jedan izvođač ne stigne odsvirati više od četiri-pet pjesama? Čini mi se da bi bilo bolje organizirati dva ili tri koncerta, na kojima bi nastupilo manje bendova, koji bi bili žanrovski tješnje povezaniji i imali na raspolaganju barem pola sata svirke.

Iako, ne bi se moglo reći da su svi bendovi koje smo imali prilike vidjeti i čuti zaslužili ponovni poziv. Svirku su otvorili Renato Metessi i njegove Zvijezde, grupa koja se nije uspjela uzdići do zvjezdanog statusa, iako je to zaslužila možda i više nego mnogi drugi. Nastup im je bio sasvim solidan, iako je bilo malo komično gledati Metessija kako se fura na Bona Voxa iz 1985. godine. Nije izostao najveći hit – „Nicole“ – no, malo mi je žao što su nisu svirali „Pravovjerne plesače“.

Potom se na binu popeo Jura Stublić, praćen maldcima koje naziva Filmom. Krenuli su s klasikom „Zamisli život u ritmu muzike za ples“, da bi nakon toga skrenuli u vode koje s novovalnim počecima nemaju puno veze, odsviravši „Pjevajmo do zore“ i „Sjećam se prvog poljupca“. Nije to bilo ni približno na razini kakva bi se mogla očekivati. Bilo je tu energije i strasti koliko i kod dobro uvježbanog svatovskog orkestra. Na rubu korektnog, mlako i mlitavo. Da stvar bude gora, Jura je odlučio zlorabiti mikrofon za najavu njihovog solo nastupa u Tvornici, što je zvučalo prilično neukusno. Kako sam imao prilike čuti od dobro obaviještenih izvora, Stublić i društvo su tražili (i dobili) honorar kao da su svirali cijelu večer, a ne samo tri pjesme. Organizatorima ne preporučujem da ponovno podlegnu tom porivu jer ovog puta to nije vrijedilo tih novaca.

Srećom, dojam je popravio Električni orgazam. Žestoka svirka Gileta i ekipe provela nas je kroz mračniju stranu početka osamdesetih. „Zlatni papagaj“ i „Leptir“ moćno su odjeknuli Tvornicom. Jedina slabija točka bio je pomalo anemični pjevač. Dečko se trudio i ne pjeva loše, ali jednostavno se ne može mjeriti s Giletovom karizmom.

Zoran Predin i Lačni Franz svoj su set otvorili s „Naj ti poljub nariše usnice“. Malo su ju zbrljali, kao da nisu dovoljno vježbali prije dolaska u Zagreb. No, u sedlo su se vratili već s „Ne mi dihat za ovratnik“. Ostatak su također popunili općim mjestima svoje višegodišnje karijere - „Praslovan“ i neizbježna „Čakaj me“ – da bi završili s „Zarjavele trombente“. Stari mariborski lisci nisu bili loši, iako sam ih gledao i u puno boljem izdanju. Nogometnim rječnikom rečeno, odigrali su na više iskustvo, a manje na dobru pripremu.

Zato se Darko Rundek i te kako dobro držao. Potpomognut bendom i nadahnutom brass sekcijom, otprašio je tri podsjetnika na zlatne dane Haustora. „Sejmene“, „Take money and run“ i „Skidaj se“. Zaista šteta što se morao ograničiti na tako kratak set jer je bio u zbilja dobroj formi.

No, najraspoloženiji je te večeri bio Vlada Divjan. Bivši Idol, sada u pratnji benda genijalnog imena Nevladina organizacija, pogodio je pravi omjer emocija, energije, umješnosti, zafrkancije i dobre vibre. „Kenozoik“ i „Ona zna“ donijeli su pun, poletan zvuk, uz kojeg je bilo teško ne cupkati, a mnogi su se, bogami, i pošteno rasplesali, dok je tijekom „Malena“ Divjan ispalio i vic večeri: „Jedina, toliko te volim da ću da razmislim da te vodim u Evropu.“

Zajednički nastup Davorina Bogovića i Jasenka Houre, uz pratnju Hakuna Matate (bez Krešimira Mišaka), bio je razočaravajući. Bogović se još i dobro držao u hitovima koje je obilježio svojim stilom pjevanja, poput „Zagreb te zove“, „Mladić u najboljim godinama“, „Mi plešemo“ i „Crno-bijeli svijet“. No, sve skupa je zvučalo pomalo raštimano, a stekao sam dojam da Jajo jedva čeka priliku da zbriše.

Zadnji su se, dobrano iza ponoći, na scenu popeli Pero Lovšin i njegov bend. Odsvirali su solidan, svirački vrlo kompetentan i čvrst set, čiji je vrhunac bila obrada komunističke himne „Avanti popolo“. U tome im se najprije pridužio Predin, da bi se potom priključili još i Divjan, Metessi i Bogović, a svirka krenula najprije u kratkotrajan medley, pa zatim jam koji se vrtio oko velikog hita Idola „Maljčiki“.

Bogović je pomalo pokvario dojam, inzistirajući da se još jednom svira „Mi plešemo“. Mogli smo i bez toga, al' eto. Nek' mu bude.

Siro (www.mediapositiva.hr)