Koncert Mudhoneya, benda kojega mnogi smatraju prvacima i jednim od utemeljitelja grungea, svakako je već u samoj najavi zaintrigirao poklonike ovoga muzičkoga žanra. Američki bend iz Seattlea koji tutnji scenom od 1988. i do sada je objavio 12 studijskih albuma, a u sklopu svoje tekuće turneje kojom predstavljaju svoj najnoviji „Plastic Eternity“ (2023.) ponovno je nastupio u Hrvatskoj. Danas ovaj bend čine pjevač i gitarist Mark Arm, solo gitarist Steve Turner, basist Guy Maddison i Dan Peters na bubnjevima. Nove su pjesme prošarali starima te su na taj način svakako ispunili očekivanja okupljene publike.
Kao predgrupa ili, bolje rečeno, podrška Mudhoneyu, nastupio je vrlo zanimljiv nizozemski bend SØWT, noise bend iz Eindhovena, koji je odsvirao vrlo zanimljiv set te nas kroz kojih četrdesetak minuta upoznao s odabranim pjesmama svojega glazbenog opusa.
U Tvornici nije bilo pretjerane gužve, ali je prostor bio sasvim ugodno popunjen. Organizacija koncerta bila je bez zamjerki: prije samog nastupa posjetitelji su mogli razgledati/kupiti majice i vinile Mudhoney po uobičajenim cijenama, a izvođači su se pridržavali najavljene satnice. Prije samog nastupa SØWT-a, iz razglasa smo mogli poslušati The Residents: „Sinister Exaggerator“ kao jedan sasvim dobar atmosferičan „ufur“ u ono što će uslijediti, a onda su se na pozornici pojavili SØWT i krenuli s pjesmom „Gimmie“ na koju su nadovezali „Acid Rain“. Osjetio se ovdje ugodan dašak Pixiesa, ne samo zbog linijskoga basa i ženskog vokala, već i zbog onih eksperimentalnih zvukova na gitarama, promjenama vokala, tempa i dinamike unutar pjesama. Nakon treće pjesme zahvalili su se i pozdravili publiku. Poslije svoje treće pjesme „Found“ odsvirali su vrlo upečatljiv „American TV“ u kojem je definitivno dominirao bubnjar simpatično odjeven u dres hrvatske nogometne reprezentacije. Gitaristi su se izmjenjivali u solo dionicama, mijenjali gitare između pjesama i prilagođavali ih soundu i po potrebi znalački produživali tonove feedback ručicom. Odsvirali su i „Anything At All“ i „Loss“. Osobno posebno me se dojmila pjesma „Michael Caine“ u kojoj se od samog početka basom i gitarama gradi jedna posebna priča, a vokalno jako podsjeća na Nirvanu. U zadnje tri pjesme („Hahaha“, „Fame“ i „Why“) zvučali su još žešće te stvarali čisti noise. Prije posljednje stvari basistica se zahvalila publici na podršci kao i Mudhoneyu koji im je na ovaj način dao podršku i priliku za dodatnu promociju. U stanci između nastupa dvaju bendova mogli smo poslušati glazbu iz zvučnika sa zanimljivim odabirom DJ-a koji je pred sam nastup Mudhoneya odabrao laganiju pjesmu MC5 „Let Me Try“ (s prizvukom soula) i nakon toga žestoki „La Grange“ ZZ Topa.
Mudhoney je sa svojim koncertom započeo nešto iza pola deset. Tijekom čitavoga nastupa pridržavali su se provjerene i uz ovu turneju uobičajene set liste. Tako su svoj nastup otvorili s "If I Think“ i „Move Under“ te potom odsvirali „Who You Drivin' Now“ i „Nerve Attack“. Gitaristički su bili čvrsti i ritmički točni, te su svakako potvrdili i svoj status vrhunskog benda, a jednako tako i ispunili očekivanja. U pjesmi „Almost Everything“ publiku je bombardirao bas, a „The Gift“ je krenuo brzim ritmom na bubnjevima pri čemu se bubnjar koristio tomom. Nakon nje uslijedila je mahnito brza 'No One Has“, a „Judgement, Rage, Retribution and Thyme“ imale su onaj ugodan psihodelični gitaristički uvod. „Sweet Young Thing“ baš su me podsjetile na Nirvanu: tempom je laganija pjesma ali je sveukupno uzevši doživljajem izrazito teška. Pravo oduševljenje publike izazvala je je izvedba pjesme „Touch me I'm Sick“ pa se moglo vidjeti ono mirno i usredotočeno kimanje glavom. Pjesma „Little Dogs“ primirala je atmosferu, ali „You Got It“ su fanovi prepoznali već po uvodnoj gitari. Poslije ove, izveli se „Souvenir Of My Trip“ te potom kako je Mark najavio još jednu „ljubavnu pjesmu“ odsvirali brzu „Tom Herman's Hermits“. U nizu kvalitetno izvedenih pjesama koje su uslijedile posebno se isticala „Paranoid Core“ koja je oduševila publiku, a koju je Mark Arm otpjevao bez gitare. Ne zna se je li to bilo tako predviđeno ili se pojavio neki problem s njegovim gitarskim efektom, jer ga je tehničar uklonio s pozornice, no zvučalo je kao da tako mora biti. U svakom slučaju, čvrsta svirka drugog gitariste nadomjestila je i odradila sve potrebne gitare. Sljedeća je izuzetno efektna izvedba bila ona pjesme „21st Century Pharisees" u kojoj su Mudhoney ritmički radili vrlo precizne zastoje pa je zvučala, onako bez pretjerivanja jednostavno - genijalno. Službeni dio koncerta Mudhoney su završili s pjesmom '“One Bad Actor“ sa svog albuma „Morning In America“ (2019.).
Premda se publika baš i nije pretjerano pretrgnula skandiranjem i pozivima na bis, Mudhoney je nakon pet minuta pauze izišao i odsvirao još nekoliko pjesama, a pri tome su ponovno koristili dvije gitare. Kao prvu pjesmu, kako ju je Mark duhovito najavio, odsvirali su pjesmu „o sušenju“ – „Suck You Dry“, a potom su uslijedile i ostale među kojima je kao svakako šlag na torti ovog izvrsnog koncerta uslijedio solo Dana Petersa na bubnjevima u pjesmi „In 'n' Out Of Grace“.
Sve u svemu, svojim nastupom u zagrebačkoj Tvornici Mudhoney su još jednom potvrdili status žestokog i uvježbanog klasičnog grunge banda čiji se nastupi ne smiju propustiti, dok je SØWT bez sumnje kvalitetno zaintrigirao zagrebačku publiku te je u budućnosti svakako si osigurao nove nastupe na ovim prostorima.
