Mudhoney, Diskurz, Suho Grlo Nos @ Pauk, Zagreb, 20.10.2009.

KOST:

Vrijeme: Utorak,  20.10. 2009. 21:23 – 00:00h.

Mjesto: SKUC Pauk, Zagreb.

Izvođači (po kronološkom redu):  Suho grlo nos. Diskurz, Mudhoney

Organizacija događaja:

Vrlo dobra -> dobar timing, dobar razglas, dobri bendovi, kulturan security,                           policija inkognito.  

MESO:

09:15. Suho grlo nos (Koprivničanci)

      Poluprazna dvorana, 3 njezna, mila i golobrada mladica na bini. Jedan pjevka/svirka, drugi svirka, dok treci lupka po bubnjevima i miluje kozu. Salim se. Samo miluje kozu.

      Sta reci o njihovom nastupu? Dobri su. Iskreno, ne znam kad sam zadnji put vidio tako mlad (po godinama; glede svirke ipak imaju na neku foru vec 4 godine u nogama) bend koji me toliko odusevio svojom energicnoscu i  dobrim osjecajem za svirku  kao ovi “balavci”. Od prve minute krenuli su totalno brzo, agresivno i zestoko. I to u tolikoj mjeri da nisam mogao vjerovat da tako mlade osobe sa samo 3 instrumenta mogu izgenerirat toliku kolicinu kvalitetne buke. Od nasih bendova mislim da bi direktna usporedba bila vezana za Overflow (o Koprivnice ponosna ti mati) sto se tice energije i feelinga koji izazivaju u srcu i mosnjicama. Doduse, potonji je ipak 7 kopalja iznad, al mladici definitivno imaju perspektivu, jedino sto moraju nastavit s sviranjem. A sto se tice samih izvedbi  - rijec je o brzim i kratkim punk/rock stvarima, na materinjem nam jeziku.  Zamjerka se moze uputit jedino na povremenoj nerazumljivosti vokala koji je malo previse “frfljao” pa ga je bilo tesko pratit sta izgovara, no mozda mu je to govorna mana, pa mu necemo zamjerit J

      No, generalni zakljucak je bio da su svoj prekratki nastup (cca. 20 min) odradili apsolutno super i da je izbor njih kao jedne od predgrupa bio totalni pogodak.

09:38. Diskurz (Riječanci)

      Slijedeci dio je apsolutno subjektivan i ako ih volite, ovaj dio mozete slobodno preskocit. Po meni je Diskurz za racKu. Daleko od toga da ne znaju svirat, da nisu energicni, da ne sviraju solidno svoj punk/rock, da nekom mozda nisu i sexi (npr. 13godisnjim curicama) i sve to skupa. Stovise i scenski nastup im je djelomicno vrckav te saljiv (to se odnosi na “spontana” bacanja po podu od strane vokala), kostimografija im je  skoro na nivou Josipe Lisac, frizure su im blistave, tijela su im namazana “krvlju” plemenitom, a bradavice pokrivene izolir trakom u obliku slova X. No, sta onda ne valja, pitat ce se netko?! E pa stvar je u tome sto im je vokal iritantni papak koji nema ukusa kad, sto i u kolikoj mjeri dozirat vezano za svoj scenski nastup. Od skvicecih poluidiotskih izjava tijekom nastupa (o publici, o bendu od kog su posudili doboš btw. SGN,...), zatim jebenog prenemaganja (bacanja gitare po stageu, vidljivog ispuhivanja nosa i pljuvanja po bini) nekak mi je lagano prisjeo i stvarno ne znam da ne bih uzivao da  ga vidim kako polako nestaje (u npr. velikom  i upaljenom mlincicu za kavu). Salu na stranu, stvarno je lik bio los. Mozda postoje ljudi koji vole jesti fekalije pa im je to sve skupa bilo simpa i mrak (kak je on lud, zakon i sve), mozda je on neki genijalac ciju velicinu ja ne mogu pojmit, no brate ipak nije M.Manson da si moze dopustit takvu slobodu, a i ako si je umislio da jest, onda barem nek poradi na tome da to izgleda elegantno, pa makar bilo i krajnje morbidno. Pretpostavljam da je mozda i isao igrat na kartu “Sad cu da vas shokiram i da budem lud i otkacen jer me boli k za vas”, al svedno jadno je ispalo. Protiv ostalih clanova benda nemam takve zamjerke jer su se uglavnom drzali svirke i nisu se preseravali kao gore navedeni. Sve u svemu nisu me bas odusevili, no srecom su kratko svirali (cca. 22 min) pa cu ih probat zaboravit.

10:27. Mudhoney (Seattle-*anci)

      Trebalo je pol sata *ekat da dodju na binu, nekako dugih pol sata. No, isplatilo se.

Kratki info:

      Mudhoney je bend koji postoji na sceni skoro 21 godinu, izdavali su/izdaju pod etiketom *Sub Pop* te je rijec o bendu koji je dobio priznanje za svoj rad kako od mnogobrojnih tisuca fanova tako i od najeminentnijih imena grunge/rock muzike (ala Nirvana, Pearl Jam, Soundgarden, Alice In Chains). Pametnom dost, sad malo o nastupu.

      Na bini cetvorica – gitara (Steve Turner), bas (Guy Maddison), bubnjevi (Dan Peters) i povremeno 2 gitara u rukama frontmana (Mark Arm). Malo me sokirala *injenica da su izgledali skroz prepristojno za jedan takav grunge/garage rock bend. Pogotovo basisist koji je u svojoj kariranoj kosuljici i s pivskim trbuscicem licio prije na dobrocudnog turistickog vodica nego na tipa koji je, skupa s ostalima, zario i palio rock scenom niz godina. Sam vokal je poprilicno karizmatican em svojom pojavom koja  blago asocira na pristojniju verziju Iggy Popa em svojim glasom i drzanjem koji su ispolirani u skladu s muzikom koju izvodi. Sto se publike tice, koje je bilo u svim uzrastima, izrazito dobro su ih prihvatili. Sam nastup je izrazito fluidno protekao, bez ikakvih zastoja ili problema nit s tehnicke strane nit njih kao izvo*aca. Ispravka! Negdje u prvoj trecini nastupa neki nadobudni, visoki cupavac je uletio na binu i pokusao zagrlit Marka, sto mu bas i nije pretjerano uspjelo jer su se ruke simpaticnih redara pocele vrlo brzo sklapat prema njemu, pa je ipak odlucio aterirat u publiku u vlastitom aranzmanu te na “opce veselje” prenerazenih i uzasnutih lica koja su trebala tu vrecu mesa, kostiju i kose (bitna stavka :) docekat na svoje njezne ruke. No, bilo je sve u svemu skroz fora, nama sa strane. Sto se tice stvari koje su izveli, proletili su među ostalim kroz “You Got It", "Suck You Dry", "Oblivion", "Sweet Young Thing Ain't Sweet No More", pregrst drugih te naravno svoju nezaobilaznu himnu: “Touch Me I'm Sick”.

Nastup je zavrsio u 11:46, da bi se nakon inzistiranja publike ipak vratili na bis te odsvirali jos jedno 3 stvari, vise iz zajebancije i sebi iz gusta nego zato sto je to bilo stvarno potrebno.

Bilo je lijepo vidjet, u meni nadasve zanimljivom interijeru Pauka, taj na neki način post apokalipticni grunge/garage bend koji dolazi s nekih 15 godina zakasnjenja na nase prostore, sjetit se svih tih dana i sve te dobre muzike, koja koliko god je znala bit ponekad sirova, ponekad naivna i smijesna u svojim varijacijama i izvedbama toliko je znala i bit i socijalno/emocionalno iskrena i osjecajna, za razliku od velike vecine danasnje muzike koja je okrenuta samo mediokritetima i brzoj zaradi.

Mudhoney nije bend koji ce vam otvorit nove poglede na zivot, niti bend koji ce vas ucinit ljepsim ili boljim covjekom, al Mudhoney je bend koji zna pokazat sta jedan pravi rock bend je, i kakav mora bit. Hvala im na tome!

Kraj:

Our souls took off and left us behind 
That's when we lost our hearts and our minds 
We have no use for them anyway 
They don't fit in to our routine day 
 
We're the Empty Shells of our former selves 
We're the Empty Shells 
We're the Empty Shells of our former selves 
We're the Empty Shells 
Empty Shells 
 
You see us in groups, you see us on our own 
Going to church, taking out loans 
Following sports, working our jobs 
Chances are you're already singing along 
 

Slaven Lukić