Mad Sin, Bud Spencer, KSET, 10. 09. 2007.

Kada je proÅ¡li tjedan Banjanin slao najavu za ovaj koncert, naveo je u svom e-mailu neÅ¡to tipa „ajd' sad da vidimo koliko su ti forumi, portali i Internet od koristi“. Čovjek se očito nadao da će mu jača nazočnost u medijima pomoći da dovede Å¡to veći broj ljudi u KSET. Pa, taktika je upalila. Sad, koliko je to uspjeh nas portala a koliko bi ljudi i inače sami doÅ¡li, nije ni toliko bitno, bitno je da je KSET bio vrlo dobro popunjen (ipak ne prepun) Å¡to je, nadam se, dobar znak za predstojeću koncertnu sezonu.

Predgrupa Mad Sinu iz Berlina bio je Bud Spencer, hard-rock/garage/punk kvartet iz Osijeka i moji dobri friendovi, Å¡to u startu znači da ne mogu biti objektivan kada su oni u pitanju. Dečki su u klub stigli samo nekoliko minuta prije mene, blagodareći činjenici da su se sat vremena vrtjeli po Zagrebu pokuÅ¡avajući locirati KSET. Ekipa, drugi put se konzultirajte s čikom koji bi bio spreman doći i do naplatnih kućica pred vas. Ne bi mi bilo prvi put…

Kad su se Spenceri popeli na binu KSET je joÅ¡ bio poluprazan, ali već nakon prvih taktova „Groblja“ i „Cajki“ stvorila se dovoljna kritična masa ispred pozornice za dobar nastup. Spenceri su praÅ¡ili svoji prljavi punk'n'roll sve u sedamnaest, kao da trče utrku na sto metara s preponama. Brzo, divlje i uigrano otpraÅ¡ili su svojih pola sata predstavivÅ¡i nam i nekoliko novih pjesama za koje pojma nemam kako se zovu a nisam bio dovoljno profesionalan da nakon koncerta pitam ekipu, pa ovim putem pozivam Strugu ili Mengelea da me nadopune. Učinilo mi se i da su na kraju odsvirali „Denim Demon“ od Turbonegra uz njihovu himnu „Svi na Å¡ank!“ Pa kad se cijeli KSET proderao "Ponovo jutro zlo i naopako, al' ko me jebe kada volim tako" vidjelo se da Spenceri imaju lojalnu bazu fanova i u glavnom gradu. Tonac nije imao svoj najbolji dan pa se zamjerke mogu uputiti neÅ¡to mutnijem zvuku, posebno ako ste bili gore na galeriji, a Å¡to se primjedbi na nerazgovjetnost Struginog vokala tiče, jebiga, ja sam odavno digao ruke od pokuÅ¡aja da skužim o čemu on to pjeva na koncertima. Samo pustim da me ponese čista, nepatvorena energija. Hrvatski Motorhead? Malo pretjerano, ali ne i tako daleko od istine…

Zahvaljujući lijepom vremenu pauzu do početka headlinera friendica i ja smo iskoristili za razgovore ugodne u dvoriÅ¡tu KSET-a i baÅ¡ smo komentirali čitavu lepezu zanimljivih likova koji su dolazili u klub: bilo je tu punkera s krestama visokim kao kukuruz, rockabilly likova s obaveznim zulufima i zalizanom zurkom, Å¡minkera i Å¡minkerica koji su doÅ¡li jer im je netko rekao da će večeras biti dobro…Šarolika galerija, sve u svemu.

NeÅ¡to iza 23 h žamor ekipe iz kluba dao nam je na znanje da će Mad Sin uskoro na stage na kome se ponosno kočoperio svijetleći kontrabas s logom benda dok je zid iza bine bio ukraÅ¡en velikim plakatom s imenom benda, lubanjom s kovrčom i natpisom „20 Years Of Sin“, Å¡to je ujedno i naziv njihove turneje kojom proslavljaju, koliko ono, aha, 20 godina u show businessu. E pa živjeli!

Mad Sin su nastupili i prije dvije godine na DOF-u, međutim tada sam ih uspio propustiti, pa mi je ovo bila prilika za popravni ispit. Ekipa inače svira psychobilly, Å¡to mu ga dođe kao ružni, prljavi brat rockabillyja. Za one koji ne znaju, to vam je otprilike kao da imate lijepog, čistog i dotjeranog maminog sina rockabiličara čiji je buraz bivÅ¡i robijaÅ¡, tetovirani, grubi i prljavi dripac kojeg bi se roditelji najradije odrekli. Eto, valjda vam ova gruba usporedba pokazuje s čime ovdje imate posla…

Uglavnom, uspio sam se progurati u prvi red i pripremiti se za fotkanje taman kad su na stage izaÅ¡la petorica naÅ¡ih junaka. Svaki od njih priča je za sebe, ali pažnju su ipak najviÅ¡e privlačila dvojica najisturenijih: kontrabasist Valle sa crvenom kokot frizurom i luđačkim stilom sviranja svog instrumenta te pjevač Koefte Deville, mrcina od oko 150 kila koji izgleda poput istetoviranog sumo borca. To je lik kojeg bi se uplaÅ¡io i da ga sretnem na tržnici kako kupuje grincajg, a kamoli ne u ovakvom divljem, neobuzdanom i životinjskom izdanju.

Prva stvar koju je napravio čim se popeo na binu bila je da je bacio čaÅ¡u punu piva u publiku i otvorio koncert ravno u glavu s „All This And More“. Odmah se vidjelo da će momci praÅ¡iti kao da ih sto vragova goni: Koefteovi krikovi, vriskovi i deranje mijeÅ¡ali su se s brutalnim rifovima dvojice gitarista, Steina i Petea, dok su Valle i Andy na bubnjevima tvorili ubitačnu ritam sekciju koja je tutnjala poput uragana. Eksplozivna „Revenge“ bila je prvi povratak njihovom najpopularnijem i najkomercijalnijem albumu, „Survival Of The Sickest“, dok je melodična i himnična „Point Of No Return“ prva predstavila njihov posljednji album, „Dead Moon's Calling„. Laganica „1,000 Eyes“ bila je mali predah u tempu, davÅ¡i priliku Valleu da pokaže Å¡to sve može izvući iz svog kontrabasa, da bi potom svirka krenula ponovo u divlje vode novijim stvarima „Fuel For Brains“ i „Dead Moon“ te miksom starijih live favorita s prethodnih izdanja poput „Sell Your Soul“, „234“, „Communication Breakdown“ ili „Sin Is Law“. I oni su imali problema s razglasom jer je zvuk na trenutke bio dosta izobličen i probijao je membrane zvučnika i mojih uÅ¡nih opni, ali preživjeli smo.

U jednom trenutku na binu se popeo i Å¡esti član benda zadužen za efekte koji je priredio mali performans s bljuvanjem vatre. Mad Sin i inače dosta polažu na vizualni dojam, pa smo tako u jednom trenutku imali vatromet iz Valleovog kontrabasa, a Koefte je svako malo uzimao megafon i koristio ga kao sredstvo za pojačavanje vokala. Obrada Bob Marleya „I Shot The Sherriff“, iako jedan od njihovih koncertnih favorita, meni osobno bila je čisto zakucavanje i razvaljivanje razvaljivanja radi, bez da su neÅ¡to novo dodali toj sjajnoj pjesmi, no zato je zavrÅ¡etak koncerta s „Psychotic Night“ i vjeÅ¡to uklopljenom „TNT“ AC/DC-ja ponovno digao temperaturu u publici za joÅ¡ nekoliko stupnjeva.

I bilo je tu poganja i skakanja i guranja, ali i dosta zbornog pjevanja Å¡to je bio dokaz da je ekipa koja je doÅ¡la na koncert upoznata s ovim čudacima. I nakon sat vremena, točno po propisima KSET-a, svjetla se pale, ružna bajka zavrÅ¡ava a ekipa lagano kreće kućama.

OK, budimo sad načistu s jednim: Mad Sin nisu niÅ¡ta posebno u glazbenom smislu, čak ni njihov image nije niÅ¡ta posebno; za žanr kome pripadaju sve je to karakteristično i već viđeno. Ali ne može im se osporiti ogromna količina energije koju isijavaju oko sebe, tako da ovaj koncert treba staviti pod rubriku „Zabava zajamčena“. Nije da ću pustiti neki njihov CD kad dođem kući, ali da ću ih opet otići pogledati uživo ako mi se pruži prilika, hoću. A trebali biste i vi.

Ludi grešnik Hadžo