Lambchop, Tvornica, 30. 11. 2006.

U nekom paralelnom univerzumu ja bih sinoć bio na koncertu Peppersa u Milanu. Imao sam kartu, prijevoz i velike planove. Međutim, u ovom univerzumu događa se to da ti se život miješa u planove i remeti ih. Kao prevoditelj ponekad si izložen gadnoj gužvi na poslu, nemogućim rokovima i velikom broju prijevoda u fušu koji se akumuliraju i guše te, baš kako bi to Murphy rekao, onda kada ti najmanje trebaju. I tako, bus je otišao za Milano s jednim praznim mjestom, ja sam ostao raditi na svojim prijevodima te sam otišao u Tvornicu na utješnu nagradu, pogledati Lambchop.

Koncert Lambchopa u dvorani Studentskog centra od prije dvije i pol godine još i danas se prepričava kao jedan od najboljih koncerata koje je Zagreb vidio u posljednjih 5, 10, 50 ili 100 godina, ovisno o starosti pripovjedača. To je jedan od onih koncerata o kojima se ispredaju legende i mitovi i na kojima su svi bili. Kako milijun ljudi stane u dvoranu od tisuću mjesta nije mi nikako jasno, ali ja na tom koncertu nisam bio. Zašto, više se niti ne sjećam. Nije ni bitno. Ali su mi ljudi do čijeg mišljenja držim ispijali krv na slamku pričajući o svakom detalju maltene kao da opisuju drugi dolazak Isusa na Zemlju. E pa, sad je bila prigoda provjeriti koliko su njihovi hvalospjevi bili na mjestu.

Lambchop dolaze iz Nashvilla, centra country glazbe, ali njihova glazba daleko je od countryja koliko i Hrvatska od uređene, pravne države. O da, Kurt Wagner piše o svakodnevnim temama koje mu se događaju u životu i po tome liči na neke od country hitmakera, čak i uzima elemente country glazbe kao osnovu na koju dodaje soul, jazz, blues, kabare i malo elektronike da bi dobio čarobnu i nježnu mješavinu stilova koja se može okarakterizirati terminom americana, samo što je on ipak malo preuzak i ni izbliza ne može dočarati svu složenost i emotivnost Lambchopove glazbe. Njihov album „Nixon“ iz 2000. jedno je od zapostavljenih remek djela moderne pop glazbe a i prošlogodišnji, dvostruki „Aw C mon/No, You Come On“ je sjajan. Sve su to jako dobre preporuke za otići pogledati ovaj bend.

E sad, prvo i osnovno, Tvornica je loš prostor za ovakav bend, to smo komentirali odmah u startu čim smo čuli gdje će se koncert održati. Ta ogromna kamena gromada može funkcionirati kod izvođača koji razglas odvrnu do jaja i udaraju te direktno u vuglu, ali kod nježnog, baroknog popa kakav sviraju Lambchop to ne šljaka. I to se osjetilo, posebice na početku koncerta kad je distorzija basa prosto boljela naše uši. Prostor je bio tek solidno popunjen, gužva nije bila prevelika, i ta količina praznog prostora doprinijela je odbijanju zvuka. Kasnije se situacija donekle popravila i ostatak koncerta je bio slušljiv i ugodan, ali prvih pola sata bilo je zvučno mučenje. Lamchop je došao u Zagreb kao oktet, uz Wagnera na akustičnoj gitari bila su tu još dvojica gitarista, basist, bubnjar, klavijaturist, semplerist (jel se tako zove tip koji sjedi za računarom i pazi da Windowsi ne riknu) te pijanist čiji je klavir zauzeo cijelu jednu trećinu pozornice. Bend je očekivano odlučio zagrijati publiku pjesmama s posljednjeg, jako dobrog albuma „Damaged“, tako da smo čuli i „Paperback Bible“, i „Prepared“ i „Crackers“ i pjesmu fenomenalnog imena „The Rise And Fall Of The Letter P“. Taj dio koncerta bio je malo laganiji i možda i manje poznat publici pa je žamor oko mene bio dosta jak, što je također malo kvarilo ugođaj. Pijanist Tony Crow imao je istaknutu ulogu jer su skoro sve pjesme počivale na međuigri njega i Kurtove akustare, uz u početku malo povučeniji ostatak ekipe, no kasnije su se i oni uključili. Bubnjar mi je bio zakon jer je više mlatio po bubnjevima rukama nego palicama, što i nije bio problem uzimajući u obzir krhku strukturu Lambchopovih skladbi. Iznad članova benda bilo je postavljeno 5 velikih kugli na kojima su se tijekom svirke projicirale video snimke prirode (more, valovi, leptirova krila) i ljudi, ali vrlo pažljivo usklađeno s dinamikom same svirke. Ali, iznad svega, bio je tu taj poseban Wagnerov glas, malo izraubovaniji nego na pločama, ali jako uvijek topao i ekspresivan, koji uspije fantastično dočarati svu onu unutarnju snagu i napetost svojih stihova. Zamislite postarijeg čikicu s naočalama i šiltericom koji izgleda poput profesora u srednjoj školi i koji cijelo vrijeme sjedi na stolici. Ne zvuči vam baš zanimljivo, zar ne? Ali način na koji on pjeva, na koji svira, njegovi izrazi lica te emotivnost koja dođe do izražaja kad mu se mjestimično nježni šapat pretvori u krik nadomještaju tu eventualnu statičnost. Hipnotički, opijajući glas koji vas doista odvede nekamo dalje, nekamo ljepše i nekamo bolje.

Prvo veće odobravanje okupljenih izazvala je „The New Cobweb Summer“ u malo drukčijem aranžmanu a onda je u drugom dijelu koncerta Wagner najavio kako će sada svirati starije stvari sa svog repertoara i tu se nekako i zvuk popravio i publika je počela bolje reagirati. Čak mi se čini da su i glazbenici živnuli kad su prešli na familijaran teritorij. Izmjenjivale su se tako „Lets Go Bowling“, „We Never Argue“, „My Blue Wave“ i hrpa drugih koje nisam uspio prepoznati. Stvarno su se potrudili i iskopali pjesme iz svih faza svoje diskografske karijere koja se proteže već 12 godina. Sat i 45 je prošlo ko za tren, bend je pozdravio publiku i otišao sa stagea ali su se naravno vratili i onda nas oduvali. Za početak bisa odsvirali su „This Corrosion“ od Sisters Of Mercy, toliko neprepoznatljivu da mi je trebalo dočekati refren da uopće skužim koja je to stvar. „Corrosion“ je jedna od himni svih darkera od kada je svijeta i vijeka i definitivno vrlo teška pjesma, potpuno atipična za Lambchop, pa opet u njihovoj ogoljenoj verziji još je više istaknula onaj duh očaja i beznađa koji je Andrew Eldritch sakrio ispod naslaga gitara i elektronike u izvornoj verziji. Avetinjski i totalno spooky odsvirana, „Corrosion“ je ujedno bila i pjesma na kojoj se Wagner konačno oslobodio stolice za koju je bio prikovan prvi dio koncerta. Ali pravo iznenađenje uslijedilo je na sljedećoj pjesmi, čim sam čuo početne taktove pjesme „Give It“ na klaviru pomislio sam: Pa kako će to izvesti? „Give It“ je pjesma koju je Wagner otpjevao u duetu s producentskim projektom X-Press 2 i jedna je od najboljih plesnih stvari u posljednjih 10 godina, rame uz rame sa suradnjom Chemical Brothersa i Wayne Coyena iz The Flaming Lipsa u genijalnoj „The Golden Path“: sjajan komad plesnog popa u kome Wagnerov glas u početku lagano i neprimjetno lebdi iznad repetitivnog ritma da bi na kraju eruptirao u fantastičan gospel. I bogami, ne da su ju odsvirali nego su ju i nadmašili: uz živi bubanj, 3 gitare i tu sjajnu klavirsku dionicu koja se ponavlja kroz pjesmu uspjeli su joj dati potpuno novu dimenziju. I kad je sad već potpuno opušteni Wagner počeo vrištati u mikrofon „I think I shall give it just a little more time“ nastup je dosegnuo svoj emotivni vrhunac. Nakon toga više stvarno nije imalo smisla nastaviti. Dva sata odličnog koncerta gdje su se na kraju definitivno iskupili i za slabiji zvuk i malo loše posložen raspored pjesama na početku i za prijevode i rokove i fuševe i šefove…Ma za sve.

Skoro da mi nije žao što nisam išao na Pepperse. Skoro…

Hadžo, janje u vučjoj koži