Velika dvorana Boogalooa bila je gotovo potpuno popunjena već petnaestak minuta prije devet. Pozornica je bila pripremljena jednostavno ukrašena s dva velika portreta koji su nas asocirali na omotnicu Laibachova albuma „Opus Dei“ (1987.), jer upravo njega ova kultna grupa promovira ovim koncertom. Dok su nas s velikih slika zastrašujuće gledale iz plavkastog okruženja asocirajući nas na nekog Velikoga brata, iz zvučnika je tutnjao jednostavan, repetitivan ritam i podizao adrenalin uoči početka koncerta kojega su mnogi dugo i željno očekivali. Jer, Laibach je institucija, legendarni bend artističke alternativne scene svjetske reputacije kojega mnogi smatraju ključnim bendom industrial rocka. Danas ovu grupu čine Vitja Balžalorsky (gitara), Bojan Krhlanko (bubnjevi), Luka Jamnik i Rok Lopatič na sintesajzerima te Milan Frass i Marina Mårtensson na vokalima. Siva eminencija benda je Ivan "Jani" Novak koji je ujedno zaslužan za osmišljavanje scene, svjetlosnih efekata pa i imidž benda koji je oduvijek bio na rubu provokacije.
Točno prema predviđenoj satnici, na pozornicu su izašla četvorica: bubnjar, klavijaturisti i gitarist, a foto-reporteri sa svojim objektivima „dugih cijevi“ sjurili su se u prve redove. Svoj su nastup navedena četvorica otvorila simboličnom pjesmom „Vier Personen“. U samo nekoliko minuta stvorili su moćan, kraut rock ugođaj kraftwerkskoga sounda kojega su kombinirali s jakim ritmom i lepršavim jazz klavirom u stilu Mike Garsona. Već prvom pjesmom dali su nam na znanje da će i ovoga puta izvesti još jedan šou za pamćenje. Nastavili su skladbom „Država (The State)“, progresivnim alternativnim rockom pojačanim izvrsnim video zidom na kojemu su se prikazivale scene sleta i radnih akcija, a u pjesme se mogao čuti i Titov govor o ulozi i važnosti Bratstva i jedinstva. A nakon toga na pozornicu stigao je peti član, legendarni frontmen benda Milan Frass koji je svojim moćnim baritonom otpjevao pjesmu „Boji“. Poslije ove pjesme, organizator je diskretno uklonio fotografe, a Laibach je krenuo s pjesmom „Mi kujemo bodočnost“, onako lagano, s kasnijim ubrzanjem. Ponovno je do izražaja došao izuzetno atraktivan video zid koji je uz savršeno izvedbenu pjesmu u novom aranžmanu i uz svjetlosne efekte podizao doživljaj ova pjesme kao uostalom i cijeloga koncerta čitavo vrijeme.
Pjevač je privremeno napustio pozornicu tijekom pjesme „Smrt in pogin“ koja je bila čista alternativa, pravi performans tijekom kojega je bubnjar izišao pred svoj set bubnjeva i prema publici mahao nekim crvenim crijevom. Uslijedila je zatim izvrsna i dojmljiva pjesma „Antisemitism“ u kojoj je ono „zob za zob, glavo za glavo“ moćno odzvanjalo. U idućoj skladbi pridružila im se pjevačica Marina Mårtensson te su zajedno izveli silovitu i efektnu „Brat moj“, a zatim i ritmičnu „Alle gegen Alle“ kojom su doslovno oduševili publiku.
Uslijedila je petnaest minutna pauza tijekom koje je ponovno pušten onaj sound ritma iz razglasa, a na velikom ekranu je pisalo „'Maybe we'll be back' - intermezzo“, te je brojčanik vrijeme odbrojavao unazad.
Drugi dio svojega nastupa Laibach je započeo izvedbom „Leben heisst leben“ kojega su izveli pojačani s pjevačicom, a mogli smo čuti i destruktivan, upečatljiv solo na gitari. Nastavili su ubojitim ritmom pjesme „Leben Tod“, a nakon toga su izveli „Trans-National“ i „F. I. A. T.“ s efektnim videozidom na kojemu se prikazivala scena robotizirane proizvodnje automobila na pokretnoj traci. Nakon „How the West Was Won“ fascinirala nas je Marina svojim prekrasnim vokalom u pjesmi „The Great Seal“ koja je naravno, sadržavala, citate poznatoga govora Winstona Churchilla. Totalno ushićenje publike izazvao je „Geburt einer Nation“ hit iz osamdesetih, obrada pjesme „One Vision“ grupe Queen, no to je bila tek najava onoga poticaja na pljeskanja i potpune euforije na pjesmi „Life Is Life“.
Ovo je označilo i kraj službenoga dijela koncerta. Laibach se povukao sa stagea, a publika je sramežljivo tražila još. Pojavio se natpis na video zidu: „Hajde, malo življe, nije ovo sprovod... Još...“ što je prisutne vjerojatno nasmijalo i potaknulo na žešće iskazivanje svoga zadovoljstva. I Laibach se vratio odsviravši na bis „The Engine of Survival“ s gitarskim efektom akustične gitare, a potom i „Each Man Kills The Thing He Loves“. Marina je pozdravila Zagreb, pohvalila nas da smo smo prekrasna publika te da bi voljeli s nama podijeliti još jednu pjesmu pa su odsvirali „I Want to Know What Love Is“ i kao zadnju „Strange Fruit“. Svoj fenomenalni nastup su tako završili u jednoj toploj i intimnoj atmosferi.
Koncert je završio oko jedanaest sati. Publika je napustila dvoranu ispunjena zadovoljstvom i dojmovima, a tko je želio mogao se pridružiti „80's Partyju“ kojega je DJ Tomi Phantasma otvorio pjesmama Visagea „Fade to gray“ i DAF-ovim „Liebe auf den Ersten Blick“. Bila je to još jedna izvrsna večer u Boogaloou koja je pokazala da rock koncert može biti i daleko više od toga – umjetnost koja pomiče granice.