Put do Šapca je dugačak, a kad idete 2 puta zaredom, dva put je duži, pa će vam se recenzija možda činiti više kao putopis. Hm, možda to i bude.
Uglavnom, smjestili smo se u Novom Sadu kod nekih dobrih ljudi, jer po našim proračunima to je bilo najjednostavnije. Novi Sad je samo 67 kilometara od Šapca pa nam nije bio bed tjerati Hadžu da vozi 2 puta tamo i nazad.
Uglavnom, pri dolasku u Novi Sad, nakon što smo se smjestili, Hadžo je otišao u nirvanu a mene odbacio kod 'garija' kod kojeg je bio roštilj i gdje su već bili Mrak - pjevač GTŽ-a i njegov frend Salaja. Dogovor je bio da nas Hadžo pokupi u 7 pa idemo za Šabac, ali se Hadžo malo zajebo' pa nas pokupio oko 8.
Nije bitno gdje putujete kad je ekipa dobra, no uglavnom, put je bio u najmanju ruku zabavan jer smo svjedočili jednom razgovoru Dullesa iz Atheista i Mitesersa i Mraka iz Grupe tvog života gdje su se oni divili jedan drugome oko pola sata, objašnjavajući kako su očarani radom onoga drugoga. Ja skidam kapu obojici, ali sam se suzdržala komentara u tom momentu.
Po dolasku u Šabac, nije nam trebalo puno da se snađemo, ali iznenadili smo se veličinom i ljepotom grada. Pješačka zona u centru grada je nešto prekrasno. Široka popločena ulica, dostatno osvijetljena i dovoljno duga za lijepu šetnjicu.
Koncert/festival se održavao u kulturnom centru koji se nalazio negdje na sredini te pješačke zone. No kako smo mi promrzli tamo na roštilju čekajući Master groupija, prvo smo potražili neki kafić da nas ugrije, nekog alkohol, nekog čaj, nekog vruća čokolada... već pogađate što je koga grijalo?
Naše zagrijavanje je rezultiralo kašnjenjem na nastup Idijota petnaestak minuta. Nismo bili na predgrupama, što se ispostavilo sutradan kao mudar potez, jer se vjerojatno ne bi vraćali nazad sutradan.
Po ulasku Hadžo i ja se razdvajamo, on odlazi u nulti red fotkati, a ja se guram u prvi red skakati i pjevati, što se zapravo ispostavilo kao loša ideja jer osim što sam bila još ukočena od hladnoće za bilo kakvo skakanje bila sam i promukla s grloboljom, pa sam brzo odustala od tih namjera. A nakon što me hrpa dječurlije išutala, lagano sam se i ja pridružila Hadži iza stagea. No, stage, to se baš ne može tako nazvati jer je bio u ravnini poda, i bend je s tog mjesta mogao vidjeti jedino ljude u prvih par redova. Koncert se održavao na otvorenom, u dvorištu Kulturnog centra i stagea nije bilo, a vrlo loš potez je bio taj što je publiku od izvođača odvajala pola metra visoka šperplopča preko koje su non-stop padali ljudi. Drugi jako loš potez je bio izbor 'obezbeđenja'. Majko mila, ti bolesnici su jedva dočekali da neko padne preko te šperploče u nulti red ispred njih da ga zašakiraju, šutnu te potom bace nazad u publiku. Prestrašno. Kasnije smo saznali da je organizatorica morala urgirati da se ne ponašaju tako, samo ne znam da li je ti bilo prije ili poslije tog nastupa.
Ono što nas je iznenadilo je bila količina reflektora. Jedan Božić se ne bi postidio toliko šarenih svjetala. Jako dobro
Zvuk je ispred bine bio odličan i ekipa raspoložena, no međutim kad sam se premjestila pored „bine“ iz monitora se uopće nije čuo glas.
No, Tusti se čini to nije smetalo. Nastup je bio energičan a repertoar malo drugačiji od uobičajenog. Odsvirali su „Tko zna“ koju nisu svirali posljednjih stotinjak godina. Bar ne u mom prisustvu. Pjesmu su posvetili frendu koji je imao taj dan rođendan, i trajala je nekih desetak minuta... Bas i bubanj su nas uveli, laganim bluesom da bi Sale se ubacio dugom solažom a kasnije i Tusta otpjevao. Taj dio negdje na sredini koncerta činio se kao lagani intermezzo između njihovih uobičajenih hitova „Blago“, „Za tebe“, „Bepo“, „Jebem ti rat“, „Mir no alternativ“ „B.S.N.S.K“, „No more“... Ne znam točno kojim su redom te pjesme odsvirali, no međutim točno se moglo primijetiti koje pjesme publika zna, a na koje „zuji“. Vjerojatno se neki albumi tamo mogu nabaviti lakše od drugih pa je zato repertoar i bio sastavljen od većine pjesama s „Remekdjela“ te provjerenih hitova.
Nedostatak bine je čini se smetao Tustu i Saleta jer je kontakt bio ograničen, pa su se cijelo vrijeme penjali na pojačala smještena s lijeve i desne strane i pozivali ljude da pjevaju s njima, a neke pjesme je čak publika otpjevala dok je Tusta držao mikrofon pružen prvom redu.
Na bis su se vratili jednom i to nakon što su neki već lagano zaputili se prema izlazu jer je netko već bio pustio neku glazbicu, no to one najupornije nije spriječilo da ih zovu nazad.
Sve u svemu jedan jako dobar koncert s raspoloženom i publikom i bendom.
Nakon koncerta, uslijedilo je kraće druženje u backstageu, tek toliko da napravimo par fotki, okupimo se i pozdravimo. Hadžo i 'djeca' su ostali, a ja sam zapalila s drugom ekipom u Novi Sad. Trebalo mi je oko 2 kilometra da zaspim i probudim se tek u NS-u.
