Khruangbin: „Svjetski Miris Ljeta Na Zagrebačkoj Šalati“

Ovoga utorka na Šalati dogodio se koncert Khruangbina, teksaškoga benda kojega su mnogi već gotovo pola godine željno očekivali. Netko bi se začudio njihovom imenu, ali ime su uzeli iz tajlandskog jezika na kojemu riječ ‘khruangbin‘ znači avion. Ovo nimalo ne čudi, budući im je tamošnji funk bio njihova polazišna točka. Obično ih se svrstava u indie glazbu, jer ovo što oni stvaraju izuzetno je teško definirati. Sastav čine Laura Lee Ochoa na basu, Mark Speer na gitari i DJ Johnson na bubnjevima. Uoči svog nastupa u Tisnom (2016.) u nekom su intervjuu rekli da su počeli stvarati glazbu u štali duboko u bespućima Teksasa te da je to mjesto i danas njihovo utočište za neometano kreiranje. Proslavili su se prije nekih desetak godina, a do sada su objavili pet studijskih albuma. Prvim su albumom "The Universe Smiles Upon You" (2015.) istraživali tajlandski rock šezdesetih, a idući "Con Todo el Mundo" nastao je pod utjecajem španjolske glazbe i one Bliskog istoka. Sve je to začinjeno utjecajem surf-rocka pa i psihodelije.

Možda je netko očekivao da će biti predgrupe, ali je nije bilo. Procjena je organizatora bila sasvim opravdana da Khruangbinu ne treba zagrijavanje, jer će to najbolje učiniti sami. Tako smo prije samog nastupa mogli slušati opuštenu glazbu iz razglasa. Bile su to pjesme pretežito domaćih autora. Set kojega smo mogli pratiti od osam sati otvorila je skladba „Aerodrom“ grupe More, a nakon toga uslijedile su „Kobra“ Zdenke Kovačiček  i „Tema IV.“ grupe Oko, zatim Dedićev instrumental „Punom parom“ pa „Pamboo de Jean“ grupe Pitaj klince, „Šta je tu je“ Ljupke Dimitrovske, „Frka“ Zdenke Kovačiček, a nakon toga Haustorov „TV Man“, „Telepatija“ Tihomira Popa Asanovića  i mnoge druge. I u tih sat vremena očekivanja početka koncerta koliko sam proveo u drugom redu ispred bine kako bih mogao slikati i koju fotografiju, tehničari su dopunjavali pozornicu nekim detaljima, štimali instrumente, a stage u kojem su dominirala tri prozora do kojega su vodile stepenice, bio je jednostavan te ujedno i izrazito efektan. Pri tome treba reći da se o  koreografiji i vizualnom dijelu nastupa grupe brine Leezy, basistica, koja se bavila umjetnošću i arhitekturom.  I dok se dobra glazba puštala iz razglasa prostor SC Šalate se polako popunjavao: par minuta prije najavljenih devet sati tribine su bile krcate, kao i onaj donji prostor ispred same bine.

Od devet sati pojačano su iz razglasa krenule „Ljetne skice“ plesnog orkestra HTV-a te tako najavile skori izlazak benda na pozornicu. Prvi se ušetao bubnjar DJ Johnson, zatim basistica Leezy odjevena u tirkiznu tuniku i široke zelene hlače te na kraju Mark Speer s kockastom majicom hrvatske nogometne reprezentacije. Sjeli su svatko na svoj prozor i započeli svirati „Fifteen Fifty-Three“, uvodnu skladbu s njihovog novog albuma „A La Sala“. Nježni zvukovi surf pop glazbe razlijegali su se otvorenim prostorom publikom dupkom popunjene Šalate koja ih je nakraju nagradila toplim pljeskom dobrodošlice. Nastavili su u istom tonu sa skladbama „May Ninth“ i „Ada Jean“ u kojima je sve više do izražaja dolazila snažna bas gitara. Dok su svirali, opušteno su šetali pozornicom, tek povremeno nenametljivo pjevajući u skladnom višeglasju, a DJ Johnson ih je pratio sve složenijim ritmičkim strukturama. Svoj set novih pjesama nastavili su skladbama „Pon Pon“, „Todavia Viva“ i „Juegos y Nubes“ te njima sveudilj opčinjavali publiku koja ih je nakon „Hold Me Up (Thank You)“ i „Three From Two“ nagradila velikim i dugim pljeskom. Na prozorima koji su se nalazili u pozadini pozornice pojavilo se plavo nebo s bijelim oblacima, a oni su odsvirali „A Love International“, singl s najnovijega albuma te tako nakon kojih pola sata svirke završili svoj prvi set. Svjetla su se pogasila, Khruangbin se povukao s bine, a na prozorima kuće na pozornici počelo se odvijati pravo ljetno nevrijeme s prolomom oblaka, grmljavinom i pljuskom. Potrajalo je to nekih 5-6 minuta, a zatim se bend ponovno vratio.

Drugi set, posvetili su svojim starijim pjesmama, a otvorili su ga, čini mi se, s pjesmom „A Calf Born in Winter“ da bi potom odsvirali „August 12“ i „Mr White“. Svemirski zvukovi gitare uz čvrsti bas i konstantni eksperimentalni, progresivni a nenametljiv ritam, glavne su odlike izvedbe ovih stvari. Očekivano, publika ih je nagradila dužim pljeskom čak uz poneki povik oduševljenja. Uslijedila je potom pjesma „Two Fish and an Elephant" koja je bez prekida prešla u njihov hit „Dern Kala" kojega je publika već na prvu prepoznala. Lako je moguće da je upravo izvedba ove pjesme ujedno bila i vrhunac njihova zagrebačkog nastupa. Našlo se ovdje prostora i za prave ovacije, a neke djevojke su u publici pohrlile naprijed s mobitelima u rukama kako bi ih snimile te čak pomalo i agresivno pjevale neku „paramparara“ frazu koju Marc inače izvodi na gitari. Nakon ove erupcije oduševljenja uslijedila je odlična pjesma „Lady and Man“ u kojoj je Marc briljirao svojom tehnikom sviranja gitare. Zvuk je bio toliko pun kao da barem dvojica odjednom sviraju ovaj instrument. Pjesmu su izveli u onoj dužoj jam-verziji, s ubrzavanjem na kraju i ponovnim smirivanjem u prijelaz s pjevanjem. U pjesmi „So We Won't Forget“ mogli smo uživati u ugodnom vokalu basistice kojega je dopunjavao Marc. U instrumentalnom dijelu skladbe gitarist kao da je pleo pravu čipku prekrasnih tonova. Lijepa je ovo pjesma prožeta sjetom, a istovremeno i određenom dozom optimizma. Na početku iduće pjesme „Evan Find the Third Room“ bubnjar je pridodao neke soundove na sintu, a potom je bez problema odsvirao lepršavi pop-ritam, dok je gitarist još jednom dokazao da je jednostavno - nenadmašan. Leezy je napokon pozdravila Zagreb i svojim obraćanjem publici izazvala dodatno oduševljenje. Dok je Leezy pjevala duge tonove i istovremeno cjepkala funky bas nepogrješivo, Marc je uz pomoć delaya stvarao čarobne zvukove. Ekipa se rascupkala u prvim redovima. Iz ove pjesme prešli su u „Time You and I“, a nakon pljeska odsvirali su i „Maria Tambien“. Pritom su uhodano šetali pozornicom, uspinjali se po stepenicama do prozora i zaslužili veliki aplauz. Bio je to službeni kraj nastupa koji je trajao preko sat i pol.

Na bis se prvo vratio gitarist te počeo sam na pozornici prebirati neki solo, a potom su mu se pridružili i ostali. Tijekom izvedbe pjesme „White Gloves“ basistica je poslala pusu prvim redovima te su nastavili s ovom prekrasnom nježnom pjesmom koju je pjevao gitarist. Nakon toga su izveli „People Everywhere“, a tijekom te pjesme Leezy je pustila bas i napravila simbol srca rukama. Mark nam se zahvalio, prvo na engleskom, a zatim je pridodao i ono „hvala“ nekoliko puta na hrvatskom. Bio je to definitivan kraj koncerta koji je sveukupno trajao dva sata. Uz glazbu Cica maca iz zvučnika i pjesmu „Šta se to događa“, publika se polako počela povlačiti kući. A iz zvučnika nas je prije samog izlaska ispratio „Bolero“ grupe Haustor: „Večer je, o, kako čudno veče...“.

Khruangbin svojim su nastupom na Šalati stvorili jednu posebnu atmosferu i proširili Zagrebom tako ugodan svjetski miris ljeta. A kažu da mirise pamtimo mnogo dulje od prizora, zvukova, okusa i osjećaja. U ovom smo slučaju dobili sve navedeno i sve smo ovo mogli upijati u dva sata glazbene čarolije. 

 Ivan Dukić