Jedan od najzabavnijih live izvođača među rock bendovima u Hrvatskoj – zagrebački Kawasaki 3P, u subotu je slavio 18. rođendan. Kakva je bila torta? Koje su poklone dobili? Za ova i slična pitanja pogledajte ovdje.
Vjetrovita i shodno tome pomalo hladna subotnja večer je pala, a od silnih događaja koje je ta ''paklena subota'', kako su je domaći senzacionalizmu skloni novinari nazivali, nudila zagrepčanima i njihovim gostima (protuvladini prosvjedi, gledanje nogometnog derbija negdje u Tkalči ili na maksimirskoj oranici od stadiona, koncerti Faithlessa i Nede Ukraden) nas groupijevce je ipak najviše privukao slavljenički koncert zagrebačkih ska-punkera Kawasaki 3P-a. Zbog velikog interesa na kraju su održali 2 koncerta (u subotu i nedjelju), a pravi prijatelji i ljubitelji ovog benda su bili na prvom (i jedinom). Kako i priliči pravoj rođendanskoj zabavi, prije koncerta smo imali zakusku i piće dobrodošlice, a u 22:15 (što znači s minimalnim kašnjenjem od 15 minuta – veliki plus u očima ovog izvjestitelja) počela je svirka.
Pomalo simbolično (budući da bend ipak slavi punoljetnost) otvorili su svirku s pjesmom ''Jebanje''. Nakon nje uslijedila je ''Mali medo'', da bismo nakon toga bendu otpjevali ''Sretan rođendan''. Velika većina (brat-bratu 90%) pjesama su dodatno produžene improvizacijama na kraju svake, što je dodatno podiglo ionako znojnu atmosferu u Močvari (što je bilo lako za postići jer bila dupkom puna), a što je ujedno za svaku pohvalu jer pokazuje kako je bend istinski uživao u svirci. Nakon ''Fegeta'' uslijedila je jedina pjesma koju prije večerašnjeg koncerta nisam čuo, a zove se ''Sjekirom u glavu''. Uvijek popularna ''Ni da ni ne'' je bila jedna od onih pjesama koje su se izdvajale (što opet ne čudi jer je ipak bio singl sa zadnjeg albuma), a nakon nje uslijedio je jedan od dijelova obaveznog show-programa. Naime, dok su Kawasakijevci svirali, a Tomfa i Demirel se povukli sa stagea vjerojatno popiti čašicu stocka i/ili rakije, na stage su izašle tri plesačice u veoma trashy kostimima i plesnim umijećem kakvo doliči takvim kostimima (što znači komično naglašeno i overcompensating bacakanje ekstremiteta u ritmu glazbe) dizali atmosferu među publikom – što im je itekako uspjelo. Nakon ultrabrze ''Ribe'' usiljedila je ''Fantom'' koja je izvedena s odličnom međuinterakcijom između benda i publike (koja je Tomfu ''nagovarala'' da se ipak ne ubije''). Za vrijeme izvođenja ove pjesme jedna se djevojka popela na stage, a redari niti itko iz Močvare nije reagirao (moguće da je bila prijateljica benda), što je dalo do znanja kakvi su Kawasakijevci – uvijek neposredni kada je u pitanju njihova najvjernija publika, a i kakav je cjelokupni koncert – jedna velika zabava među prijateljima gdje svi znaju da neće biti nikakvih sranja (do čega stvarno nije ni došlo). Nakon solidno primljenih ''Mate Parlov'' i ''Niskarastaman'' (tijekom koje se jedan od fanova iz prvog reda popeo na stage i zajedno s Tomfom otpjevao refren i nekoliko stihova) bend je odlučio malo usporiti stvari pa su na akustičnoj gitari (električna je bila samo pratnja) i afro-bubnju izveli laganiju, gotovo pa estradnu verziju ''Snifa sam glu'' što je definitivno bilo najveće iznenađenje te večeri (i to nimalo loše iznenađenje, ako se mene pita). Ja sam osobno bio jako sretan kad sam po prvi čuo live izvedbu ''Klinta Istvuda'' (zvuči super zbog pregenijalnog glavnog riffa), a nakon njega su se opet vratile plesačice (ovaj puta obučene u neke čudne futurističe sado-mazo kostime, a jedna je imala kostim zeca) i plesale po stageu dok je bend izvodio ''Zeca''. Nakon nje uslijedila je posljednja životinja s večerašnjeg repertoara – ''Sob''. Nakon ''Soba'' bendu se pridružila još jedna gošća, Martina (prezime nisam uspio dobro čuti) te je s njima izvela ''Kaj kaj kaj'' (inače obrada ''KKK Bitch'' od Body Counta, a pjesma koju inače nemamo prilike čuti često puta uživo na koncertima Kawasaki 3P-a). Martina je korektno zamijenila Nereda koji inače repa u ovoj pjesmi, ali ipak nije to bilo to. Nakon ove borbene himne BBB-ovaca, uslijedio je najemotivniji trenutak večeri kada je bend izveo tribute nedavno preminulom Kasumu Cani recitirajući jednu njegovu pjesmu, a zatim izvodeći ''Čik u oko'' (na kojoj im je inače on bio gost, a koji se trebao pridružiti i večeras prije nego što je preminuo). Za kraj regularnog dijela ostale su dvije najpoznatije (i vrlo vjerojatno najbolje) pjesme: ''Antonija'' (koja me svaki put uvjeri kako smo mi Hrvati učinili ogromnu grešku kada Kawasaki 3P nismo poslali na Eurosong. Uvjeren sam da u tom slučaju nitko ne bi ni čuo za one blesave kostimirane finske metalce) i ''Puta Madre''. Ova potonja je, naravno, bila najbolje primljena od strane publike te je kompletna Močvara skakala i pogala skupa s bendom.
Nakon toga bend se povlači, ali budući da je ovo ipak bio njihov rođendanski koncert znali smo da mora biti toga još. Brzo prizivanje nazad sa sada već standardnim ''Malo vas je, malo vas je...'' vraća Kawasakijevce na stage, a pridružuje im se, kako je to Tomfa rekao, ''najbolji vokal u Hrvatskoj, a i šire'' – Đana Šegon. Oni su skupa izveli dvije pjesme – ''Anđelko'' (tijekom koje je bilo najviše upaljenih upaljača među publikom) i ''Brže Pavloviću – mašina''. Tijekom ove potonje Tomfa je dao mikrofon djevojci iz publike koja je otpjevala jednu od strofa dok su Tomfa i Đana plesali po stageu. Zatim je uslijedila ''K3P – ringišpil'', dok smo za kraj bili počašćeni s još jednom izvedbom ''Snifa sam glu'', ali ovaj puta u klasičnom, brzom, žestokom i uštekanom izdanju. Budući da je to bila zadnja pjesma večeri, bendu se na stageu pridružilo nekoliko gledatelja iz prvog reda (njih možda 5-6) pa čak i jedan od redara, što je opet pokazalo kako je ovo bio zapravao odlično druženje dobrih prijatelja. Ja sam možda očekivao još jedan, ali sam kasnije uvidio da su Kawasakijevci izveli sve pjesme koje su dosad izdali na svoja 2 dosadašnja albuma (osim ''Malo vas je...'' i onih ''Idu Bugari'' instrumentala, ali ova druga se ni ne broji kao pjesma), tako da sam morao povući svoj prigovor na nedostatak drugog bisa.
Konačni dojam je itekako pozitivan. Ukupno trajanje svirke je bilo nešto duže od 2 sata, što je itekako respektabilno. Atmosfera među publikom je bila odlična – iako sam većinu vremena stajao po strani, ne usuđujući ulaziti u žešća poganja, nisam mogao ostati neoznojen. Bend se na stageu odlično zabavljao i stekao sam dojam da ih je odlična atmosfera iz publike samo dodatno ohrabrivala da nam pruže odličnu svirku. Iako je koncert iz Tvornice kada su promovirali zadnji album bio veći šou (sa konfetima, kranovima, vatrometom i striptizetama), ovaj je bio puno kvalitetniji jer je atmosfera bila puno puno bolja. Najbolja od svih mojih dosadašnjih K3P koncerata (istinabog, nije ih bilo puno, ali meni dovoljno da donesem sud).
