Jamey Johnson – The Guitar Song

Jao, što volim dvostruke albume! Dvostruki albumi uvijek su dvosjekli mač za one koji su na vrhuncu stvaralaštva. Ako imaju hrabrosti, upravo će ih vanserijski dvostruki album izdići iznad ostalih, ili će ih pokopati u vlastitoj samodopadnosti. Takvih primjera u modernoj glazbi možete naći na pretek. Naravno, na prvi spomen dvostrukih albuma na pamet padaju samo kultna djela još kultnijih glazbenika. Meni osobno su, uglavnom, dvostruki albumi najbolji albumi pojedinih genijalaca. Tako mi je primjerice „Exile on Main street“ najbolji album Stonesa, „(White album)“ najbolji album The Beatlesa. Za „London calling“ ne moram ni govoriti... Samo da još nabrojim neka remek-djela koja mi padaju na pamet – Dylanov „Blonde on blonde“, Springsteenov „The river“, Caveov „Abattoir blues/The lyre of Orpheus“ samo su kap u moru. Tako je i najbolji domaći rock album svih vremena Azrina „Sunčana strana ulice“ (da, da, bolja je od Haustorovog „Trećeg svijeta“ koliko god mi šutjeli o tome).

U trenutku kada se autoru nakupi masa pjesama, a ne zna koju bi izbacio, dolazi do dileme – dvostruki koji može propasti ili kvalitetan obični LP? Vjerujem da je Jamey Johnson slične dileme imao u glavi prije ovog albuma. Za one koje ne znaju, Jamey Johnson je country kantautor koji je surađivao s mnogim etabliranim country umjetnicima, dok nije odlučio sam uzeti mikrofon u ruke i pustiti svoj uistinu impresivan bariton. Njegov drugi album „That lonesome song“ iz 2008. mnogi su proglasili najboljim country albumom desetljeća, te su pred Jameya stavljena velika očekivanja prije novog djela. Još kada se saznalo da muze Jameya nisu izdale i da objavljuje dvostruki album, očekivanja su dodatno skočila.

Na sreću, Jamey nije razočarao. Dapače, oduševio je više nego je bilo očekivano. Snimio je album koji je još kvalitetniji, opširniji, mudriji, te ima bolju prođu kod publike (4. mjesto na Billboardu). Album je podijelio na dvije cjeline – crnu i bijelu, odnosno pesimističnu i optimističnu. Sigurno ćete se zapitati – kada sam zadnji put čuo da je netko objavio dvostruki country album, k tome još i konceptualno osmišljen? Iako, doduše, ova podjela na crno i bijelo i nije toliko bitna, veličina ovog albuma je u tome što je kroz 25 pjesama i 105 minuta prošao kroz cijelu povijest countryja, te se nije poskliznuo niti na jednom polju. Vjerujte mi na riječ, ovako kvalitetno odsviran album već dugo niste čuli. Pa tako pojedine pjesme koje traju i preko 7 minuta nemaju ni trenutka praznog hoda, već se približavajući se kraju pretvaraju u fenomenalne instrumentale u kojima do izražaja dolazi perfektna usviranost svih sudionika na albumu (savršeni uzorci ove tvrdnje su primjerice „Can't cash my checks“ i „California Riots“).

Od samog klasičnog country uvoda „Lonely at the top“ (u kojemu se Jamey sugovorniku za šankom jada koliko problema donosi život country zvijezde, a ovaj mu genijalno odgovara „It might be lonely at the top, but it's a bitch at the bottom“), pa do fenomenalnog završetka sa „My way to you“ (koja je toliko briljantna da zaslužuje poseban odlomak pred kraj recenzije), Jamey nas vodi kroz country ostavštinu i povijest američke working-class glazbe. Posebno treba istaknuti prekrasne balade („Cover your eyes“, „That's how I don't love you“, „That's why I write songs“,...) u kojima Jameyev bariton najviše dolazi do izražaja te koje bi u tuđim rukama zvučale patetično, ali Jamey zvuči toliko autentično i iskreno da doslovno čujete bol u njegovom glasu. O produkciji da ne govorim. To je ona rudimentarna glazba u kojoj nema ni tona viška i koja savršeno funkcionira od početka do kraja.

Osim spomenutih, dojmljiviji trenuci albuma su: „Poor man  blues“ (jel potrebno objašnjavati tematiku?); balada posvećena Jameyevoj kćerkici „Baby don't cry“ na koju se odmah raznježim; weltschmerzovska „Even the skies are blue“ koja ima prekrasan stih koji bi svi depresivci ovog svijeta potpisali – „The sun might be shining, but even the skies are blue“; simpatičan razgovor između dvije rabljene gitare – „The guitar song“ koju Jamey pjeva sa country legendom Billom Andersonom; gospelska „Macon“; prekrasna nostalgična „Front porch swing afternoon“; nešto brža „Good times ain't what they used to be“... Naravno, obradio je i neke stare klasike kao što je Kristoffersonova „For the good times“. U svakom slučaju, mogao bih slobodno nabrojati gotovo čitav album, jer zaista ima možda jednu ili dvije slabije pjesme zbog kojih mu ipak možemo progledati kroz prste.

No, vrhunac albuma i brušeni dijamant dolazi na kraju – katarzična „My way to you“ počinje bolnom steel gitarom, nakon koje Jamey uz pratnju akustare šapće „ Setting fires and dark desires, and nights I can't recall“. Tu se već počinjem tresti od uzbuđenja i žmarci me prožimaju, jer znam kakav vatromet emocija ću doživjeti u slijedećih par minuta. Da se razumijemo – ovo je jedna jednostavna pjesma, jednostavne melodije, jednostavne tematike (iskupljenje), jednostavne produkcije, jednostavnih riječi – pjesničke slike koje ste čuli već nebrojeno puta. No, ono što fascinira i što ovu pjesmu čini jedinstvenom je izvedba u kojoj shvaćate da ova pjesma nije samo napisana, ona je proživljena. I već vidim izrabljenog Jameya koji je u životu prošao kroz sranje, kako se pjesmom izdiže iznad svijeta i objavljuje nam svoj novi pogled na život. Gledajte, ovu pjesmu možete tumačiti na više načina – spas u religiji, spas u ljubavi, spas u bilo kojem aspektu života. Ovu pjesmu bi puštao svakodnevno za buđenje u svim komunama na svijetu, ovu pjesmu trebaju pjevati u svim crkvama svijeta, ovo je jednostavno epsko djelo zbog koje volim glazbu. Te ako ne doživite izvantjelesno iskustvo kada Jamey zavapi „From an Alabama porch to the dirty bar room floor, burnin' bridges I've never even crossed. When I didn't have a care to when I didn't have a pray, I never once thought I was lost, somehow I knew, I found my way to you“, onda se zapitajte trebate li gospodara iz Oza da vašem limenom tijelu podari srce.

Jamey Johnson je svjetla budućnost country glazbe, glazbe koja ima dušu koju niti popularnost Taylor Swift neće ugroziti i oduzeti joj autentičnost. Jamey je vrhunski kantautor koji je okupio vrhunske producente i glazbenike oko sebe. On je uspio nadmašiti vlastito remek djelo sa dvostrukim remek djelom koje možete slušati voljeli country glazbu ili ne. Jamey ima pjesmu godine. Jamey se nalazi na drugom mjestu u poretku za album godine (odmah tik uz Arcade Fire koje je jedini ozbiljno ugrozio). Jamey je car, a vama samo preostaje da uživate u najboljoj country glazbi koju danas možete čuti.

Ocjena: 5

Art Vandalay