(OPASKA UREDNIKA: Iako je bezveze objavljivati dva prikaza istog događaja, Vedranov doživljaj Kulturijade bio je poprilično drugačiji od mog, pa je stoga završio ovdje. I sviđa mi se, što je također bitan razlog. Ali ovakve situacije ipak bi trebale biti iznimka, a na pravilo...)
Brucošijade, kulturijade, pivijade, norijade...Okupljanja više ili manje kvalitetnih izvođača, s jeftinijom ili skupljom cugom, te uvijek s gomilom komada. To je vrlo važna činjenica jer kad sam sinoć tijekom Kulturijade nabasao na kolegicu s jednog drugog glazbenog portala, prvo što mi je rekla bilo je: „Hadžo, ti si uvijek tamo gdje ima piletine“.
Kad sam Vedrana uposlio da kupi karte za brucošijadu Filozofskog fakulteta na pameti su mi bila samo dva benda s popisa, Overflow i Zabranjeno Pušenje (netko se opravdano zapitao na kojoj osnovi je to najskuplja brucošijada u gradu).
Ne volim sport, a posebno ne volim nogomet. Meni je to totalno nepotrebna i uzaludna igra 22 naivca koji trče za komadom krpe i znoje se ko konji a rezultat se ionako kuha negdje daleko od terena. A što tek reći o pacijentima koji dolaze na tribine očekujući da netko od te nesretne dvadeset i dvojice slučajno ubaci loptu u protivnički gol?
Po drugi put zaredom Tvornica kulture organizirala je humanitarni koncert povodom dana borbe protiv AIDS-a, 1. prosinca, pod motom Ne diskriminiraj nego se informiraj. Koncert je organiziran u suradnji s hrvatskom udrugom za oboljele od HIV-a, a sav prihod od prodaje ulaznica ide za HUHIV i njihov rad s HIV pozitivnim osobama.
U nekom paralelnom univerzumu ja bih sinoć bio na koncertu Peppersa u Milanu. Imao sam kartu, prijevoz i velike planove. Međutim, u ovom univerzumu događa se to da ti se život miješa u planove i remeti ih.
Imam malih problema s terminima koji počinju prefiksom post-. Post-modernizam, post-renesansa, post kurac palac…Da li itko doista zna što znači termin „post rock“?
Pri kraju svoje ovogodišnje turneje po Europi i Engleskoj, Bryan Adams je – uz poprilično nevjerice s naše strane – nakon Ljubljane i prije Beograda, pohodio Osijek.
Moj je stav bio: da g. Adams svira u Zagrebu, ne bih otišla na koncert. No, kako se čovjek potrudio doći u Osijek, ne bi bilo u redu ne otići i pogledati ga u slavonskoj metropoli. Ipak sam ja lokal-patriot...
Nisam bio u Zagrebu tog studenog 1996. kada se na određeni način pisala povijest Hrvatske ali sjećam se koncerta na trgu, sjećam se danonoćnih prosvjeda protiv odluke tadašnjeg Vijeća za telekomunikacije o oduzimanju koncesije Radiju 101, kada se cijeli Zagreb (i šire) digao protiv Tuđmanove i Pašalićeve sulude ideje o gašenju jednog od rijetkih bastiona slobodne misli u lijepoj našoj. Čak i nama koji smo cijeli taj događaj pratili s udaljenosti od 300 km bilo je jasno kako borba za Radio 101 nije bila samo borba za opstojnost jedne radio postaje, već borba za opstojnost simbola otpora teroru i diktaturi koji je tadašnja klika provodila nad medijima pod krinkom pravne države.
Kad me je prije izvjesnog vremena nazvao Saba i zamolio me da mu dam kontakt podatke nekog iz Six Packa jer su ih on i lega htjeli dovesti u Osijek, prvo što sam pomislio bilo je: Yeah, right, opet dvojica klinaca koji se igraju promotora. Svejedno, tražene podatke sam mu dao ne očekujući da će od toga bog zna što ispasti. Onda me pitao mogu li srediti klopu i spavanje za bend jer oni nisu bili sigurni kako će se pokriti. To je već mirisalo na laganu katastrofu ali dobro, dogovorio sam se s Vandom da ćemo to zajednički riješiti. Pa odabir mjesta: Oxygen, prostor poznat po tome što je tamo teško postići dobar zvuk. Pa je stigla vijest da je bendu riknuo kombi pa će doći busom. Mislim halo, što još može poći po zlu? Napokon se ispostavilo da je s kombijem sve u redu te su oni u subotu stigli u Osijek, normalno s nekoliko sati kašnjenja, što uopće ne treba ni naglašavati. Na licu mjesta smo otkrili da zvuk radi Lalić s kojim nikad ne možeš biti siguran: ponekad sve odradi pošteno a ponekad te tako unakazi da ti ni rođeni producent ne bi prepoznao zvuk (zbog onoga što je napravio Grupi tvog života na Osječkom ljetu mladih trebalo bi ga objesiti za jaja na glavnom trgu).
Cafe Kult u Varaždinu je trećega petka mjeseca studenog ljeta Gospodnjeg 2006. (slovima: dvije tisuće i šestog) bio poprište jedne od žešćih klupskih svirki u Varaždinu kojoj sam imao prilike prisustvovati u posljednjih nekoliko godina koliko taj barokni grad i ja skupa stavljamo ureze na uzglavlju brojeći godine kronološke (7), godine akademske (4), cimere (11), mjesta stanovanja (3), koncerte (preko nekoliko), cure (classified), loše menze (sve po redu...)...
Prije nekoliko godina, ne sjecam se sad točno kad je to bilo, Jole i ja smo išli u Gap klub na koncert Gustafa u organizaciji kluba Istrijana. (Kažem, ne sjecam se točno koja godina je u pitanju ali bilo je dosta davno jer je Jole tada još davao znakove života i izlazio je van s našom ekipom, prije nego što su ga posao i stalna veza trajno odvukli od nas). No uglavnom, bio je to jedan i jedini loš nastup Gustafa koji sam ikada gledao. Razlog nije bio sam bend vec katastrofalno ozvučenje koje se odbijalo od tog velikog betonskog kompleksa i distorziralo zvuk do te mjere da je Edijev vokal bio totalno neprepoznatljiv. Otišli smo prije kraja koncerta gunđajuci iako, koliko se sjecam, nismo platili upad pa nismo smjeli biti nezadovoljni. Nakon tjedan dana Jole mi je javio kako Gustafi ponovo sviraju na istom mjestu, ovoga puta s vlastitim toncem, nenajavljeno i besplatno, i to je bila jedna od boljih njihovih fešta koje sam gledao, a gledao sam ih dosta. Poslije smo u razgovoru s bendom saznali da su i oni sami bili toliko razočarani zvukom prve večeri da su odlučili vratiti se i odraditi bespla koncert jer nisu željeli da ijedan njihov fan ode razočaran zbog nečega na što oni sami nisu mogli utjecati. Iako sam ih volio i slušao i ranije, nakon te geste počeo sam ih štovati kao bogove. Jer malo je bendova koji su spremni toliko daleko ici da zaštite svoj kredibilitet i profesionalni integritet.
Jedna od prednosti toga što si groupie je ta da upoznaš razna pitoreskna i manje pitoreskna mjesta u lijepoj našoj i šire. S Pivom sam doista obišao svakojake rupe u Hrvatskoj, mjesta na kojima sam bio ukupno tri puta: prvi put, zadnji put i nikad više. S Atheistima sam također obišao neka, recimo to tako, zanimljiva mjestašca. Npr. nisam pojma imao da u Vojvodini postoji mjesto zvano Beška dok me njihov koncert nije tamo nanio. Ili Temerin. Nisam znao da tamo uopce postoji cvilizacija a kamoli da imaju klubove (čitaj: birtije) gdje se održavaju rock koncerti. Vecina ljudi slično reagira kad im spomenem Črnomelj. Prva reakcija je da je to nešto što se stavlja u čaj ili slovenski naziv za crni kruh. I iako sam znao od ranije da je Črnomelj mjesto u Sloveniji nedaleko hrvatske granice, nikad nisam bio tamo, pa kad sam dočuo kako ce u sklopu svoje krace slovenske turneje Atheisti zasvirati tamo, Modesty Blaise i ja smo sjeli u metromobil i zaputili se tamo.
Postoje mitovi i legende za koje se nikad nece otkriti jesu li istiniti ili ne. Svi znamo za priče o letecim tanjurima, jetiju, bigfootu i Bermudskom trokutu. Jedan od legendi koja je kružila Porečom u ljeto 1988. pa i mnogo godina kasnije bila je ona o mom kolegi Dijegu, inače velikom zavodniku, koji je odlučio jednu večer uloviti i oderati tri komada. Činjenica: mi koji smo radili nocnu doista smo ga vidjeli s tri različita komada u različita vremena tijekom noci. Ali naši pokušaji da mu uđemo u trag (pokušali smo ga čak i pratiti ali nam je umakao) nisu bili uspješni. Poslije se đubre samo smješkalo na pitanje kako je bilo. Do dana današnjega ni ja ni onih par ljudi s kojima sam još u kontaktu iz tog vremena ne znamo je li ih doista oderao ili se samo producirao pred nama. Otud taj mit.
Opširnije
Komentiraj
Brucošijade, kulturijade, pivijade, norijade...Okupljanja više ili manje kvalitetnih izvođača, s jeftinijom ili skupljom cugom, te uvijek s gomilom komada. To je vrlo važna činjenica jer kad sam sinoć tijekom Kulturijade nabasao na kolegicu s jednog drugog glazbenog portala, prvo što mi je rekla bilo je: „Hadžo, ti si uvijek tamo gdje ima piletine“. 
Kad sam Vedrana uposlio da kupi karte za brucošijadu Filozofskog fakulteta na pameti su mi bila samo dva benda s popisa, Overflow i Zabranjeno Pušenje (netko se opravdano zapitao na kojoj osnovi je to najskuplja brucošijada u gradu). 
U nekom paralelnom univerzumu ja bih sinoć bio na koncertu Peppersa u Milanu. Imao sam kartu, prijevoz i velike planove. Međutim, u ovom univerzumu događa se to da ti se život miješa u planove i remeti ih. 
Imam malih problema s terminima koji počinju prefiksom post-. Post-modernizam, post-renesansa, post kurac palac…Da li itko doista zna što znači termin „post rock“? 
Pri kraju svoje ovogodišnje turneje po Europi i Engleskoj, Bryan Adams je – uz poprilično nevjerice s naše strane – nakon Ljubljane i prije Beograda, pohodio Osijek.
Cafe Kult u Varaždinu je trećega petka mjeseca studenog ljeta Gospodnjeg 2006. (slovima: dvije tisuće i šestog) bio poprište jedne od žešćih klupskih svirki u Varaždinu kojoj sam imao prilike prisustvovati u posljednjih nekoliko godina koliko taj barokni grad i ja skupa stavljamo ureze na uzglavlju brojeći godine kronološke (7), godine akademske (4), cimere (11), mjesta stanovanja (3), koncerte (preko nekoliko), cure (classified), loše menze (sve po redu...)...
Prije nekoliko godina, ne sjecam se sad točno kad je to bilo, Jole i ja smo išli u Gap klub na koncert Gustafa u organizaciji kluba Istrijana. (Kažem, ne sjecam se točno koja godina je u pitanju ali bilo je dosta davno jer je Jole tada još davao znakove života i izlazio je van s našom ekipom, prije nego što su ga posao i stalna veza trajno odvukli od nas). No uglavnom, bio je to jedan i jedini loš nastup Gustafa koji sam ikada gledao. Razlog nije bio sam bend vec katastrofalno ozvučenje koje se odbijalo od tog velikog betonskog kompleksa i distorziralo zvuk do te mjere da je Edijev vokal bio totalno neprepoznatljiv. Otišli smo prije kraja koncerta gunđajuci iako, koliko se sjecam, nismo platili upad pa nismo smjeli biti nezadovoljni. Nakon tjedan dana Jole mi je javio kako Gustafi ponovo sviraju na istom mjestu, ovoga puta s vlastitim toncem, nenajavljeno i besplatno, i to je bila jedna od boljih njihovih fešta koje sam gledao, a gledao sam ih dosta. Poslije smo u razgovoru s bendom saznali da su i oni sami bili toliko razočarani zvukom prve večeri da su odlučili vratiti se i odraditi bespla koncert jer nisu željeli da ijedan njihov fan ode razočaran zbog nečega na što oni sami nisu mogli utjecati. Iako sam ih volio i slušao i ranije, nakon te geste počeo sam ih štovati kao bogove. Jer malo je bendova koji su spremni toliko daleko ici da zaštite svoj kredibilitet i profesionalni integritet. 
Jedna od prednosti toga što si groupie je ta da upoznaš razna pitoreskna i manje pitoreskna mjesta u lijepoj našoj i šire. S Pivom sam doista obišao svakojake rupe u Hrvatskoj, mjesta na kojima sam bio ukupno tri puta: prvi put, zadnji put i nikad više. S Atheistima sam također obišao neka, recimo to tako, zanimljiva mjestašca. Npr. nisam pojma imao da u Vojvodini postoji mjesto zvano Beška dok me njihov koncert nije tamo nanio. Ili Temerin. Nisam znao da tamo uopce postoji cvilizacija a kamoli da imaju klubove (čitaj: birtije) gdje se održavaju rock koncerti. Vecina ljudi slično reagira kad im spomenem Črnomelj. Prva reakcija je da je to nešto što se stavlja u čaj ili slovenski naziv za crni kruh. I iako sam znao od ranije da je Črnomelj mjesto u Sloveniji nedaleko hrvatske granice, nikad nisam bio tamo, pa kad sam dočuo kako ce u sklopu svoje krace slovenske turneje Atheisti zasvirati tamo, Modesty Blaise i ja smo sjeli u metromobil i zaputili se tamo.
Postoje mitovi i legende za koje se nikad nece otkriti jesu li istiniti ili ne. Svi znamo za priče o letecim tanjurima, jetiju, bigfootu i Bermudskom trokutu. Jedan od legendi koja je kružila Porečom u ljeto 1988. pa i mnogo godina kasnije bila je ona o mom kolegi Dijegu, inače velikom zavodniku, koji je odlučio jednu večer uloviti i oderati tri komada. Činjenica: mi koji smo radili nocnu doista smo ga vidjeli s tri različita komada u različita vremena tijekom noci. Ali naši pokušaji da mu uđemo u trag (pokušali smo ga čak i pratiti ali nam je umakao) nisu bili uspješni. Poslije se đubre samo smješkalo na pitanje kako je bilo. Do dana današnjega ni ja ni onih par ljudi s kojima sam još u kontaktu iz tog vremena ne znamo je li ih doista oderao ili se samo producirao pred nama. Otud taj mit.
