„Prvih petnaest sekundi su mediteranski zvukovi. Sve nakon toga je pizdarija“, rekao je pjevač Hesus Attora, El Cathedralico, u uvodu jedne od njihovih pjesama. Fakat točno. Ako vam ikada bude trebao opis glazbe ovog ludog benda, ovo je prilično blizu: prvih 15-ak sekundi doista počinje kao mediteranski pop, country ili čak jazz, a nakon toga sve to skupa ode u vražju mater!
Ovo je definitivno bio jedan od najčudnijih koncerata koje je Mini Teatar do sada ugostio. Šteta samo što je bilo malo ljudi, sedamdesetak ili osamdesetak, ne više. Tu večer bio je i neki susret bikera Moto Ring ili tako nešto na kome su nastupali Pušenje i gomila nekih lijevih bendova. Ako ste zbog Pušenja propustili ovo događanje u Teatru onda vas stvarno žalim.
Mislim da sam bar polovicu posjetitelja poznavao. Bila je tu naravno i hrpa dragih friendova iz drugih osječkih bendova poput GTŽ-a, Bud Spencera, Precjednika, Diverzije i drugih koji su došli vidjeti zašto ove Riječane ljudi toliko hvale (uključujući mene).
Svirka je počela iza pola 12. To je bilo i za očekivati s obzirom da je tonska počela tek iza 9. Ubuduće kad vam u Teatru kažu da nešto počinje u 21 ili 22 h, uzmite to s dozom opreza. Velikom dozom opreza. Jako velikom dozom opreza.
This Day Will Burn su svirali prvi, kao domaćini. Nisam ih gledao od Barufa, čini mi se, kada su rasturili beba zvečku. Ovaj put su imali protiv sebe razglas, staru boljku Teatra (Mengele je kao tonac radio što je mogao, ali klubu definitivno treba bolja oprema). U uvodnoj, „Princess Lightning“ Igichev vokal se uopće nije čuo što je ispravljeno nakon intervencije sa stagea. Kasnije se čuo. To što se kurtza nije razumio, sakriven ispod slojeva brutalne hardcore svirke, manje je bitno.
Nakon „Kiss On The Forehead“ predstavili su i nekoliko novih pjesama. O da, dečki rade. Ne zajebavaju se k'o neki. Jedna se zove „Alpha Romeo“ i predstavlja odmak ka još čvršćem zvuku. Zašto svi osječki bendovi unatrag posljednjih par godina otkrivaju metalcore, nije mi jasno. Ali dobra stvar je ta da su mi sad njihove stare stvari puno draže i pristupačnije. Sviđa mi se i „Matrone's Asleep“ koja prelazi u „The Art Of Forgiveness“.
Na posljednjoj pjesmi pridružio im se, po običaju, Koca, koji je preuzeo vokal od Igicha. Bio je suzdržaniji nego obično, no za to postoji dobar razlog: dok je skakao u prvom redu iskočilo mu je koljeno. Pa čak i u ovakvom „šepavom“ izdanju čovjek može većinu domaćih frontmena pojesti za doručak. (Kasnije mi je otkrio tajnu ublažavanja boli: otišao je do šanka, trgnuo tri puta po 0.3 votke, znači 1 deci, uzeo još jednu đus votku za put i bol je anestezirana! To je za sve vas koji imate probleme s koljenima, zglobovima, laktovima i ostalim kostima: konzumirajte alkohol! Neće vam ukloniti izvor problema ali će ukloniti bol. Voila!).
Bilo je tu i jedno pucanje žice na gitari, ali to sve ide u rok službe. Pola sata paklene svirke. Jebiga, volim TDWB jer su glasni, brzi i žestoki. Ne preseravaju se. Sviraju glavom, srcem i mudima. Cojones do poda! Valjda će i novi album konačno van!
Onda polusatno čekanje dok se namjesti bina za „strašne Riječane“. Dugo, predugo. Mrzim takva čekanja. Ali uz dobru ekipu sve se lakše prebrodi. Još da vrate coca colu u klub…E da, kad smo već kod kluba: središnji šank prestaje raditi oko ponoći zbog nekih propisa o radnom vremenu tako da sve narudžbe idu s malog šankića iza mix pulta. Ali je cuga u frižiderima kod glavnog šanka. Pa ti čekaš dok konobar ode tamo i donese ti što si tražio. Pitam se na što će to ličiti kad u klubu bude po 200 ili 300 ljudi. Ljudi će dehidrirati dok dođu na red.
Hesus Attor izlaze na binu nešto iza pola jedan. Kad sam ih gledao na Viva La Pola festivalu ostao sam paf kako su dobri bili. Tako da su očekivanja bila velika. Ali, ekipa ih je ispunila. Kvartet predvođen bolesno dobrim frontmenom El Cathedralicom (koji spada u onih 10% kojima se Koca ne može osladiti) svira neopisivu glazbu. I to je možda najbolji opis iste: neopisivo. Pjesme su im dugačke i bez klasične strukture uvod-versa-refren-versa-refren-solo bla bla bla. O, ne. Tu ćete naći svega: hc-a, metala, jazza, mediteranskog popa iz uvoda, u začudnoj kombinaciji koja za divno čudo savršeno funkcionira. Zovite to kako god hoćete, eksperimentalni, progresivni hard core/metal, sve je to točno i ništa od toga nije točno.
Vokal je priča za sebe: lik ne pjeva; on se dere, šapće, zviždi, ispušta najrazličitije zvukove od pjeva ptica do urlanja iz devetog kruga pakla. Hrvoje nije vokal u klasičnom smislu te riječi, već poseban instrument koji je savršeno uklopljen s ostatkom benda. U vizualnom smislu u Teatru nije pružio možda ni 30% onoga što je pružio u Puli jer tamo je imao veliku binu za svoje igrarije, a ovdje običan stage gdje je jedva bilo mjesta za stajanje.
Neke sam stvari prepoznao s njihovog EP-ja koji čeka na recenziju već nekoliko tjedana pa nikako jadan da dođe na red. Druge su mi bile nepoznate. „Arbeit“, „Nelson“, „Catherine C. Miller“…Naslovi vam ne znače mnogo, znam. Iskreno, ni meni. Glazba sama po sebi mi nije sjela, priznajem. Pređe to u monotoniju, da ga jebeš. Ali show je prejeben!
Nakon 45 minuta svirke bend je htio otići ali im ekipa nije dala. OK, jedan bis i to je to. Ali ne, ljudi hoće još! Najuporniji su tražili nešto od benda Pol metra crijeva i to su na kraju i dobili. Stvar „Zombi mega pedofil“ u minutu i po furiozne raskalašene hc deračine. Onda je to bilo to i svi smo se preselili u backstage gdje je uz lokanje i razgovor ugodni noć polako proticala…
Hesusi uživo raz-va-lju-ju! To je bend koji nije lako slušati doma, ali treba ih gledati. To je live performans. Savršeno uigrani, uvježbani i usvirani performans. I to su mi svi priznali nakon svirke, čak i oni kojima je sama glazba išla na jetricu: apotekarski precizna i matematički točna svirka. Bacite oko ako budete u prilici. Nećete požaliti.
