Grupa tvog života, Čovek bez sluha, Novi Sad, Štrand, 18. 07. 2007.

Ljudi, koji sam ja konj!

U ponedjeljak sam se vratio u Zagreb nakon četiri dana Exita (OK, tehnički samo dva, ali bio sam tamo), nisam još pošteno ni torbe raspakirao i eto mene u srijedu opet u Novom Sadu. Ničim izazvan. Povod? Koncert GTŽ-a i ČBS-a na Štrandu? Teško. Činjenica da mi žena dolazi u NS da ju vozim za Zagreb? Možda…Možda samo ludo volim taj grad.

A možda sam jednostavno konj.

Odradio sam svojih osam sati, došao ćiku, otuširao se i – eto mene u autu na putu za NS. Četiri sata vožnje. 250 kn troškovi cestarine, bez goriva. Ne želim ni razmišljati koliko me ovakva avantura dođe s gorivom. I eto mene oko osmice na Štrandu.

Ako niste bili na Štrandu, onda kao da niste bili u Novom Sadu. Kupalište, koje je prije nekoliko godina temeljito sređeno i s kojeg puca divan pogled na novi Most slobode, nalazi se odmah uz Liman, jedan od najljepših dijelova grada. Bezbroj barova, kafića, štandova s raznovrsnom klopom, uključujući naravno mesne specijalitete, pravo mjesto za obiteljski izlazak nedjeljom. Zbog toga je tamo vikendom gotovo nemoguće pronaći mjesto za parking. Ali, jučer nije bio vikend. Srećom. Preko ljeta tu se u sklopu ljetnog kulturnog programa održavaju razne manifestacije, pa i koncerti. Ovo je bio jedan od njih.

Ekipa iz GTŽ-a je bila iznenađena što me vide, mada mislim da su se već počeli navikavati na moju novu strategiju „pojavi se bez najave i nestani bez traga“. Jedino je Miki bio pravo šokiran jer on je očekivao da će me vidjeti na Exitu no međutim nastup Six Packa pao je u jedan od onih dana kada zbog „ženskih“ razloga nisam pohodio festival.

I tako, cuga tu, cuga tamo, u ugodnom društvu bendova ali i njihovih ljepših polovica koje su se također otisnule do NS-a i dođe negdje oko 21 15 vrijeme za prvi bend, Čovek bez sluha iz Kragujevca. Kvartet kojega predvodi već spomenuti Miki iz 6Paca, imaju tri albuma iza sebe i reputaciju dobrog live benda ali su nekako oduvijek bili u sjeni poznatijih sugrađana.

To je i razumljivo jer iako njeguju sličan glazbeni izričaj, ČBS su ipak nešto oštriji, manje hitoidni i samim tim teže prihvatljivi za širu publiku. To se vidjelo i na Štrandu. Relativno slab odaziv Novosađana i tek desetak fanova koji su doista skakali ispred bine nije baš ohrabrujući pogled, no ekipa je svoj dio posla odradila korektno i pošteno. Otprašili su nekoliko stvari sa svojih albuma, jednu koju su najavili kao novu (mislim da se zove „Čekaj me“ i još je tvrđa u odnosu na ove koje znam, pa me baš zanima kakav će im biti novi album) te naravno neizostavnu obradu. Naravno Ramonesi i naravno „Pet Semetary“. Po mom mišljenju traljava obrada koju su mogli i izostaviti. Ali čuti takve udarače poput „Jutro opasnih planova“, „Peron 2“ ili prekrasnu „Ništa mi staro ne nedostaje“ svakako je izmamilo osmijeh na moje lice. Korektan nastup korektnog benda. Zvuk je bio kanta, ali uzevši u obzir produkcijske i organizacijske uvjete, ništa se bolje nije moglo ni očekivati.

Grupa tvog života također se nosila s lošim zvukom ali je imala znatno bolju podršku od strane novosadske publike. Ovi su ludi Osječani takoreći već domaći bend preko jer njihov prvi CD „Kolo spaja ljude“ ima svaki punker u Novom Sadu i okolici a i bend redovno svira tamo. Čak su i set listu prilagodili okruženju isprintavši ju na ćirilici i u tipičnom Mrakovom stilu. Što se same svirke tiče, ništa novo pod suncem nebeskim: hitovi s debi albuma, nekoliko novih stvari i par obrada, već prema ustaljenom redu vožnje. Biro ima novu gitaru ali bend u ovakvim uvjetima i dalje zvuči totalno raštimano, he he he. Mrak je u jednom trenutku obukao majicu s natpisom „Dobo nam došao Luka Ječmenica“ kao dobrodošlicu prvom djetetu Dullesa, gitariste Atheist Rapa koji je bio na Štrandu, kao i ostatak ekipe. Nije se popeo na pozornicu iako su ga gorljivo zvali, no zato je to učinio Radule i otpjevao jednu stvar s Mrakom.

Publika je doista pratila bend zbornim pjevanjem, pogačom i skakanjem, a bilo je tu i neizostavnog dizanja na ruke pa i stage divinga. Sve po redu vožnje. Moram posebno pohvaliti prekrasne novosadske djevojke koje su se jako fino zabavljale, posebno dvije u hot pants koje su skakale u prvom redu od samog početka svirke. I to po onoj vrućini…Vuf. Cure, polizao bih vam znoj s tijela, bogami bih…

No, sve što je lijepo kratko traje, naravno, tako da je i Grupa nakon skoro sat vremena svirke završila nastup onako kako se to od njih i očekuje: „Muflinim kolom“. E, tu sam se osjećao ponosnim; stojim na plaži u Novom Sadu, prekrasna ljetna noć, zvijezde na nebu, draga oosba u mom naručju, romantika sto na sat, i slušam taj divni pjesmičuljak u kome se spominju i Osijek i Našice i Miholjac i Koška i sva ta pitoreskna mjesta moga zavičaja. I baš mi je bilo lijepo. (Dobro, spominju se i Ukrajinke u plavim suknjama, ali to nije romantično).

Lijepo mi je bilo i sjediti s ekipom i Bardunom poslije koncerta uz tko zna koju po redu rundu cuge. Ali nije mi bilo lijepo vraćati se istu noć za Zagreb, umoran k'o pas, nakon što sam nekoliko puta skoro udario o zaštitnu ogradu uzduž autoputa i nakon što smo u pet ujutro konačno stigli do Vrbika, oboje totalno razvaljeni. Jebiga, radi se drugi dan…

I zato kad me netko iole normalan pita je li mi sve to uopće trebalo, moram se pokriti ušima i reći ono što sam rekao na početku teksta: da sam jedan veliki konj.

Ali, onda pogledam ono mlado i lijepo stvorenje koje još uvijek spava iza mene dok ovo pišem pa si pomislim: „Do vraga i sve, možda ti i nisi takav konj kao što misliš“.

Vi prosudite.

Konj Hadžo?