Goribor, Tričke, Močvara, 15. 02. 2008.

„Braćo blueseri, hajde da razbijamo!“ uzviknuo je u jednom trenutku na sinoćnjem koncertu ST, vokal Goribora, prije nego što je bend krenuo u još jedan furiozan jam session. I fakat, razbili su Močvaru!

Klub je bio skoro pun, sigurno 500 ljudi, možda i više. To se vidjelo po količini automobila koji su potpuno zakrčili parkiralište iza kluba i uz nasip, po gužvi oko šanka, te po količini vremena potrebnoj da odeš do wc-a, dođeš na red i vratiš se natrag. To s automobilima je odmah i pokazatelj da je sinoć bilo dosta starije ekipe, jer klinčadija koja pohodi uobičajene punk koncerte obično koristi ili cipelcug ili javna prometala, i to švercajući se...

Koncert je počeo točno na vrijeme, nešto malo iza devet, nastupom kultnog zagrebačkog benda Tričke. O Tričkama sam pisao u izvješću s prošlogodišnjeg Art & Music festivala (izvještaj) i mogu samo ponoviti sve pohvale koje sam tamo iznio: unatoč sjajnim uvjetima za svirku u Puli, Tričke su ipak klupski bend koji je u Močvari priredio sjajan show kombinirajući materijal sa svog debi albuma „Otkud tebi slovo B“ (recenzija) s nekoliko novih pjesama koje nastavljaju u istom tonu zajebantskog, opuštenog garažnog rocka s odličnim ženskim vokalima u tradiciji Boya te sjajnim frontmenom Tomislavom.

Dok sam ih gledao, prisjetio sam se jedne prastare video kasete sa snimkom jednog od ranih nastupa B-52\'s u njihovom Athensu, nešto prije „Rock Lobstera“ i „Planet Claire“. I doista, dodajte im malo garažnog punka, još jednu gitaru i ženski vokal i imali bi američku verziju naših Trički. Sjajan nastup, iako se slažem s nekim friendovima koji su negodovali što je zvuk bio namješten tako da su se u sredini kluba gitare jako slabo čule, prekrivene basom i bubnjem, što se ne bi trebalo događati bendu koji ima dvije gitare u postavi.

Kratka piš ili cug pauza, dok se bina pripremala za nastup Goribora. Oni su u Zagrebu nastupili samo jednom do sada, u listopadu 2006. u polupraznom KSET-u (izvještaj), a dobar dio ljudi koji su ih tada gledali bili su novinari ili ljudi iz biznisa koji su navratili ponukani Dragaševim panegirikom objavljenim u Jutarnjem listu. Ovoga puta situacija je bila drukčija: Goribor više nije nepoznat bend, imaju album objavljen za Dancing Bear i kakvu takvu medijsku pozornost, stoga i ne čudi ovako dobra posjeta.

Koncert su, kao i u Beogradu prošle godine (izvještaj) otvorili podužim instrumentalnim jam sessionom na kome je do izražaja došao ST sa svojom usnom harmonikom. Za razliku od Beograda, ovdje nisu imali Duleta na saksofonu što je imalo za posljedicu nešto siroviji, oštriji i „rockerskiji“ zvuk, ako se o Goriboru može govoriti u klasičnim okvirima rock benda. Naravno, na bubnjevima je opet bio izvrsni Marko, koji je kako sam čuo u backstageu i službeno postao članom benda. Čestitamo, čestitamo!

S desne strane bine bio je Piti, miran i staložen kao i uvijek, s aurom čovjeka koji je dosegao najvišu razinu mirnoće svijesti zen budizma, a na drugom kraju bine, kao njegov antipod, bio je Peđa s licem premazanim indijanskim bojama i očito spreman da krene u rat. To što taj čovjek radi na bini je doista nešto posebno: izvija se, baca po podu, puže, plazi, svira na leđima, ulazi u klinč sa ST-om, ma lik je odvaljen do daske. Koliko je to njegovo prirodno stanje a koliko posljedica uzimanja raznih dopuštenih i manje dopuštenih doping sredstava, druga je priča, ali njegov scenski nastup skoro je zasjenio čak i frontmena, ST-a.

Oni koji prate nastupe Goribora znaju da je ST obično povučen u drugi plan, ali zbog klasično postavljene bine Močvare gdje je samo bubanj iza, takva konfiguracija nije bila moguća, pa sam po prvi put u životu gledao ST-a izvučenog naprijed, kao pravog frontmena. Naravno da je i opet nastupao okrenut bokom prema publici, ali to je njegov stil. No, ne bojte se, i dalje je introvertiran, zatvoren u svoj svijet jada i boli i tijekom nastupa nema skoro nikakve komunikacije s publikom. Ali, kod Goribora je to tajna njihove privlačnosti: sposobnost da vas uvedu u svoj svijet iskrenih, duboko proživljenih tekstova potcrtanih izvrsnom međuigrom dvije gitare, s odličnim bubnjarem i s dosta samplova.

Od prve „prave“ stvari, „Ko sam“, preko „Nije da nije“, „Sjajnih niti“, „ST bluza“, Goribor je publiku opčinio svojom nevidljivom, a opet opipljivom mrežom teksta i zvuka, uz sad već uobičajenu projekciju na platnu iza Marka, koja je u Močvari ipak bila manje upečatljiva nego u SKC-u. Prvi dio nastupa bio je brži, „hitoidniji“, dok su drugim dijelom prevladavale nježnije, laganije stvari za ovu prigodu aranžmanski potpuno izmijenjene. „Dalaj Lama me se sećaš“ je bio možda i vrhunac cijelog nastupa, s bolnom, cviljećom gitarom i ST-om na koljenima u transu, kao hipnotički groove koji je čak i u takvim laganim trenucima publiku tjerao na pokret.

Možda mi je beogradski koncert bio draži zbog saksofona koji je dao dodatnu dinamiku Goriborovom mračnom trip hop bluesu i istovremeno donekle ublažio njihovu oštricu, ali reakcija publike u Zagrebu bila je neusporedivo bolja, uživljenija. Prvi redovi su bili kao u transu, pjevalo se od riječi do riječi, plesalo se, Močvara je doista uživala u performansu, jer to što Goribor rade više je performans nego klasičan koncertni nastup. Pozivi na bis (ukupno dva) bili su bučni i iskreni, nikako isforsirani.

Ovo je bio odličan koncert koji me je oduševio iz više razloga. Prvo, jer je Goribor pokazao koliko je jak i kvalitetan bend uživo, za sve one koji su mislili kako je riječ samo o medijskom hypeu. Drugo, što je Dancing Bear ipak izgleda uspio njihov album približiti hrvatskim kupcima, unatoč još uvijek postojećem bojkotu većine domaćih radio i TV postaja prema svemu srbijanskom.

I treće, za mene i najvažnije, jer se pokazalo da svi mi koji imamo naše male i malo veće Internet portale ipak nekog kurtza značimo i vrijedimo. Ovaj koncert bio je dokaz svima nama da drukanje ovog sjajnog benda nije bilo uzalud, da su ljudi čitali te recenzije i prikaze koncerata i napravili si mentalnu zabilješku: „Ove moram vidjeti sljedeći put kad dođu“.

I zato se moram zahvaliti prijateljima Ivici s muzike i Horviju s terapije, kao i drugim ljudima koji su po portalima pozitivno pisali o Goriboru, često osporavani i kritizirani zbog toga što su „Srbofili“ (znam taj osjećaj i sam vrlo dobro, pročitajte malo komentare raznih bića s IQ-om sobne temperature koji svako malo ispužu ispod nekog kamena i osjete se pozvanim na groupieju brojati nečija krvna zrnca). Ne, pička mu materina, mi nismo hvalili Goribor zbot toga odakle su već zato što su jedan od najboljih sastava na ovim prostorima unatrag posljednjih 15 godina.

Rezultat: puna Močvara. I nisam vidio razočarano lice na izlasku. Ne znam je li Bor gorio sinoć, ali Močvara sigurno jeste. I to pozitivnim plamenom kvalitetnog mračnog bluesa. E, da nam je više ovakvih požara, a manje požara na Jadranskoj obali ili požara turbo folk smeća kojim smo okruženi, gdje bi nam bio kraj...

Sporo goreći Hadžo