Mrzim snijeg. Mrzim sve što on nosi sa sobom: kaljužu, mokre cipele, klizanje, gužve u prometu, nervozne ljude i ostale „zimske radosti“. I kad sam se u subotu navečer našao u Beogradu zatrpanom snijegom, vozeći se kroz meni slabo poznate ulice i kroz prometni kolaps, stotinu puta sam si postavljao to pitanje.
(I inače u Beogradu u prometu vlada zakon jačeg i to je džungla na cesti, ali kad padne snijeg onda nastaje pakao. Svako malo na ulici voziš slalom obilazeći stare automobile koji su zbog zime i hladnoće ispustili dušu, ne vide se prometni traci pa svatko vozi kako hoće, a o klizanju i proklizavanju da ne govorimo: napravio sam nekoliko pirueta zbog kojih bi Milki Babović srce brže zaigralo. Put od Dorćola do SKC-a koji inače traje opuštenih desetak minuta pretvorio se u 45-minutnu borbu za preživljavanje koja bi mogla naći svoje mjesto u nekoj od epizoda „Opstanka“.)
Parkiravši u bašti SKC-a gdje se ljeti održavaju konceri na otvorenom a zimi služi kao vrlo prikladno (i za dž) parkiralište, iznenadio me velik broj dugokosih spodoba u kožnjacima i lancima oko mene koje su se toksirale jeftinim vinom i pivama od litre. Nisam dobio memo, ali nekako mi se to ne čini kao publika koja sluša Goribor. Pojašnjenje dobivam u SKC-u: naime, u istom prostoru, ali u velikoj Sali gdje sam prije tjedan dana gledao Dža ili Bu, nastupaju švapski hard rockeri Helloween. Oni još žive, pitate se vi stariji koji se sjećate njihovih groznih kretenarija iz osamdesetih? Hello..Who?, pitate se vi mlađi. Eh, mladosti moja, smatrajte se blagoslovljenima...
Negdje oko 22 h moja pratilja i ja ulazimo u malu salu SKC-a i počinje lagano chilliranje do početka koncerta. Klub je u početku bio sablasno prazan pa smo se pobojali da neće biti više od 20 ljudi, no kako se približavao nastup predgrupe, tako je i broj ljudi rastao. Kad je počela predgrupa, Kodagain, već je bilo znatno više ljudi nego na koncertu Tea Break i GTŽkoji sam gledao u istom ovom prostoru prije godinu dana.
Kodagain. Organizator koncerta, Aco iz beogradskog web magazina Popboks (www.popboks.com) opisao ih je, citirajući ST-a, kao „žešće zajebanu bandu iz Knjaževca“. Hm, ne mogu se složiti. Petorka ljudi u cvijetu starosti (gledajući ih ja sam se osjetio mlad, jako mlad) koja piči neki svoj alternativni post punk ali to radi smarajući sve oko sebe. Glazbeno nisu loši: svirački su kompetentni, imaju i klavijature koje nisu samo ukras u glazbi već u par navrata preuzimaju vodeću ulogu u pjesmama, ali vokal mi smeta. Čovjek je iritantan. Ajd što pjeva na engleskom, ali pjeva s onim dubokim, grlenim naglaskom nekoga tko potječe iz balkanskih gudura. Imao sam utisak da je lik cijeli život učio ruski i onda se „pod stare dane“ prešaltao na engleski.
Obrada grozomorne „You Are My Sunshine“ jednako je loša kao i original, a govorimo o jednoj od najgorih pjesama u povijesti glazbe. Moja pratilja me je s očajem u očima pitala: „Kada će ovo zlo završiti?“.
Nije trajalo dugo, pola sata i they're gone. Ne znam, možda je to ideja rock glazbe u Knjaževcima ali ako je tako, treba im javiti nekoliko stvari: prvo, drugi svjetski rat je završio nedavno, drugo, socijalizam je kolabirao također nedavno i treće, rock glazba danas se svira malčice drukčije nego prije 20 godina.
Bor je obavijest očito primio. Goribor je to dokazao svojim izvanrednim i inovativnim nastupima na prošlogodišnjem Art & Music festivalu u Puli te sjajnim koncertom u KSET-u kao i putem nekoliko albuma koje je Franjić objavio za svoju etiketu „Slušaj najglasnije“. Razvalili su i kao posebni gosti na ovogodišnjem Art & Music festivalu, ali mislim da nas ništa nije moglo pripremiti na zvučni orkan kome smo bili izloženi.
Negdje oko 23 15 fino popunjena sala SKC-a (300-350 duša po slobodnoj procjeni) čula je početne loopove samplera kojima je upravljao DJ Beatanga iz benda Iskaz i svedoci (jako dobar bend čiju ćete recenziju uskoro moći pročitati na ovim stranicama) a zatim su se na binu penjali jedan po jedan član ekipe: prvo Peđa na lead gitari, pa Miki na ritam gitari, zatim poseban gost iz Pule, bubnjar Marko Quarantotto koji je s bendom svirao i na njihovom debi albumu te Dule Petrović iz Plejboja na saksu (sa svojom prepoznatljivom bradicom mongolskog ratnika osvajača) koji su krenuli u frenetičan uvodni jam koji je kulminirao kada se na binu popeo Aleksandar Stojković ST i začinio cijelu stvar svojim vriskovima i urlicima. Deset minuta funkyjade koje se ni stari dobri Prince u vrijeme najveće slave i kreativnog zenita ne bi postidjeo. Cijeli je klub plesao i poskakivao, a Goribor su uspjeli napraviti ono što nisam mislio da je moguće postići, a to je da se na njihovu glazbu pleše.
Kao i obično, ST se pozicionirao u dno bine, gunuvši dvojicu gitarista naprijed, u svom karakterističnom položaju, bočno okrenut publici. Odmah iznad njega bilo je platno na kome su se projicirali filmovi i spotovi o bendu, Boru, gradu iz kojega dolaze, ili samo niz vizualnih kerefeka koje su se skladno stapale s glazbom. Pravi pravcati performance. Bend je ovu promociju shvatio ozbiljno i vidjelo se da tu nema zajebavanja. „Ko sam“ rastura. Prosto je nevjerojatno kakvu novu dimenziju daje živi bubanj pjesmama za koje smo mislili da su savršene i u svojoj izvornoj izvedbi. A Marko je izvanredan, polivalentan bubnjar s jazzerskim iskustvom koji se izvanredno snašao u nimalo jednostavnim i zahtjevnim skladbama Goribora.
„Nije da nije“ također zakucava. Gledam Peđu i Mikija: prvi s vječnom cigaretom u ustima odaje utisak čovjeka totalno uronjenog u svoj svijet riffova i nesvjesnog publike oko sebe dok drugi tijekom cijelog koncerta odaje utisak Budine mirnoće. Ako postoji nirvana, njih dvojica su je izgleda pronašla, svatko na svoj način.
Centar nastupa ipak je ST, pa čak i kad je samogurnut u drugi plan. Sav onaj čemer i jad u njegovim tekstovima i dalje je tu i on svoje tekstove i dalje ne pjeva, nego ih sikće, reži i šapuće. „Sjajne niti“ se pokazuje kao najbolja stvar Goribora do sada jer svojim hipnotičkim grooveom slušatelja uvlači direktno u samo središte ST-ove boli i omogućuje mu da postane sudionik u tom šamanskom obredu istjerivanja duhova.
I ništa od magije ST-ovih tekstova nije se izgubilo u novim koncertnim aranžmanima. „ST blues“ opravdava reputaciju koncertnog favorita jer ga prvih nekoliko redova pjeva od riječi do riječi. Delikatna „Dalaj Lama“ također vas udara i u srce i u glavu. „Voli me“ će postati himnom emo generacije jednom kada prođu tinejdžersku fascinaciju frizurama i odjećom („Ljubi me, voli me, na kolac zabodi me“).
„Bez“ je i dalje bolna kao vađenje kvarnog zuba bez anestezije. "Da li ja to čujem blues" je još više usporena, još radikalnije izvedena. I upravo dok slušam te laganije stvari Goribora koje malo smiruju atmosferu, postajem svjestan koliko tek sada, u usporedbi s onim ritmičnijim, plesnijim skladbama, one pokazuju svoju ogoljenost i dubinu. Goribor nije ništa izgubio od onog starog zvuka, samo ga je oplemenio i obogatio.
Nakon sat i nešto svirke zahvaljuju se publici, ali nema šanse da samo tako odu. Dozivanje je bogami trajalo toliko dugo da mi je već postalo neprijatno, a kad su se vratili, ST je rekao da će odsvirati „Hoću da živim“ iako ju nisu uvježbavali. I to je bio možda i vrhunac koncerta nabijenog vrhuncima: petnaestominutni jam od kojeg se krv ledila u žilama, gdje su kočnice definitivno otpale i više nije bilo zaustavljanja, bend i pjevač u totalnom transu a i mi u publici s njima. Stalno na rubu ali nikako da ga pređu, istovremeno i improviziraju ali se i savršeno nadopunjuju. Prosto čovjek ne može vjerovati da ova ekipa inače ne svira zajedno i da im je ovo prvi javni nastup u ovoj postavi.
Nakon ovoga više nije bilo smisla ići na drugi bis. Goribor su zakucali i posljednji čavlić u lijes našeg mira i spokoja i ponijeli nas sve trošnom drvenom lađom u dubine ST-ovog Hada...I ako ovako izgleda pakao, ljudi, jebeš raj, ja kidam nadesno!
A poslije svirke ekipa iz Stare Pazove, Zagreba (friend s portala muzika.hr) i Šapca krenula je do kluba Žica gdje smo se uz fenomenalan indie pop zabavljali do kasno u noć. Negdje iza tri sata umor je ipak učinio svoje i otisnuo sam se u snijegom zameten Beograd natrag u svoj topli brlog. Ovoga puta nije me bilo briga koliko sam prometnih prekršaja napravio i koliko sam puta proklizao. U tri ujutro po onakvoj mećavi čak i beogradski panduri imaju pametnija posla od patroliranja...
