Goribor, Sjajne niti EP (Dancing Bear, 2007.)

Ovaj CD singl u mojim je rukama (i CD plejeru) još od ovogodišnjeg Art & Music festivala u Puli no nije bio recenziran do sada jer sam njihov debi album očekivao još u rujnu, pa početkom listopada. Sada je izlazak albuma prolongiran za kraj listopada, pa dok se dotični konačno porodi, imamo ovaj singl s tri pjesme koji pokazuje sve dobre, ali i pokoju lošu stranu Goriborovog boravka u velikom studiju.

O bendu smo pisali već toliko puta do sada, a osobno bih vam preporučio da pročitate moju recenziju njihovog jedinog zagrebačkog nastupa do sada, onoga u KSET-u. Onda ćete znati što vas ovdje čeka: mračni trip-hop blues izrazito osobnih i retrospektivnih tekstova pjevača Aleksandra Stojkovića ST-a. Produkcija Edija Cukerića pročistila je prljavi i ogoljeni, minimalistički zvuk Goribora s njihovih prethodnih albuma objavljenih za „Slušaj najglasnije“ etiketu Zdenka Franjića što će underground puritancima vjerojatno zasmetati pa će povikati: „Izdaja!“. Polako, ljudi, take it easy!

Najjača osobina Goribora i dalje su osebujan ST-ov pjevački stil i mračni tekstovi. ST se još uvijek hrva sa svojim demonima maestralno izražavajući strah, anksioznost, osjećaj odbačenosti i tjeskobu čovjeka koji osjeća da ne pripada ovom društvu. („Ko je ko i ko je kome, šta ću ja u svemu tome“). Vrhunac pjesma doživljava u samoj završnici kada ST poput indijanskog vrača sikće mantrični refren pjesme („Sjajne niti nižu dane/Sjajne niti idu same/Sjajne niti jesu sjajne/Sjajne niti moje tame“) odvodeći slušatelja u hipnotički vrtlog očaja i najcrnjeg beznađa.

Onaj prepoznatljivi „lijeni“, usporeni zvuk gitare još uvijek je ovdje, a malo previše prigušen bas ima ovoga puta potporu živog bubnjara (Puljanin Marco Quarantotto) što ima za rezultat najplesniju i vjerojatno najhitoidniju stvar benda do sada. Koliko je to namjerno napravljeno da bi pjesma bila napravljena što više prijemčljivom za radio postaje i široki puk, teško je reći, no dobili smo jaku pjesmu koja će, zanimljivo, jednako dobro funkcionirati i dok ju slušate u svojoj sobi kao i na plesnom podiju (posebice u ovdje priloženom remixu Andreja Jakuša i Saše Miočića). Ali najbolje će funkcionirati uživo, gdje je upravo ova stvar rasplesala i razvalila većinu nazočnih na A&M festivalu u izvedbi sa živim bubnjarom.

Dva Jakuševa i Miočićeva remixa (drugi je za staru pjesmu „Ko sam?“), osim što predstavljaju jaku odskočnu dasku za potencijalni proboj benda na plesne podije underground klubova, donose i cijeli niz dodatnih instrumenata koji obogaćuju i usložnjavaju njihovu zvučnu sliku, ali opet oduzimaju nešto od one iskonske, primalne energije koju je Goribor pokazivao (i još uvijek pokazuje) na svojim live nastupima.

Toga se, moram priznati, pomalo i pribojavam sada kada se izlazak albuma približava: hoće li i koliko pročišćena i uljepšana Cukerićeva produkcija sterilizirati i ublažiti zvuk benda. Naznake toga već postoje na ovoj stvari, no ona i dalje spada u sam vrh i inače fascinantnog Goriborovog opusa.

Da ljudi, ovdje govorimo o hitu s velikim H koji je to već i pokazao time što već nekoliko tjedana suvereno vlada domaćom top ljestvicom Radija B92, ali moram priznati da sam razočaran što domaće radio postaje nisu pokazale pretjeran interes za ovu stvar. Na to sam i upozorio tijekom pressice u Puli kada sam javno pitao i djelatnicu Dancing Beara i sve ostale nazočne kako će se nositi s još uvijek prevladavajućom stigmom protiv puštanja srpskih bendova na našim radio i TV postajama. Jer ako toga ne bude, ako se taj tihi i nepisani bojkot nastavi, onda je pitanje čemu uopće sve to.

Sličan problem vjerojatno očekuje i Repetitor, a do tada Goribor i Dancing Bear ispred sebe imaju jedan vrlo nezahvalan i gotovo donkihotovski zadatak senzibiliziranja hrvatske javnosti na nove i sjajne bendove iz Srbije. „Sjajne niti“ imaju potencijal da postanu hit i u hrvatskim mainstream medijima a ja se pomalo iluzorno nadam kako će se to i dogoditi.

Sjajni Hadžo