Ej ljudi, koji je najbolji srbijanski rock bend kojeg ste slušali u posljednjih tjedan dana, mjesec dana, godinu, 15 godina?
Matorci izgubljeni u vremenu i prostoru, prosijedih glava i otromboljenih pivskih trbušina, vjerojatno će navesti Partibrejkerse, Orgazam, Čorbu ili Van Gogh, sve bendove koji u zadnjih desetak petnaestak godina nisu objavili pošten album. Oni koji su pratili srbijanski rock u devedesetima možda će se sjetiti nikad prežaljenih Goblina iz Šapca, čiji album „U magnovenju“ predstavlja najjači punk rock album ikad objavljen na ovim prostorima (Da, bolji je i od „Džinovskog“). Netko će se sjetiti Darkwood Duba, benda koji ima nekoliko sjajnih albuma iza sebe ali koji je na neku čudnu foru ostao izvan prve lige srbijanskog rocka. Ili fenomenalni Block Out, srbijanska verzija Soundgardena, čiji album „Godina sirotinjske zabave“ predstavlja jedan od kamena temeljaca tamošnje rock glazbe. Da ne zaboravimo uvijek sjajnu vojvođansku scenu, prije svega Oružjem protivu otmičara iz Zrenjanina s možda ponajboljim albumom devedesetih, „Barbecue“, koji su nakon niza promjena pjevačica izgleda prekinuli svoje izbivanje sa scene, pa Eva Braun iz Bečeja s također brilijantnim albumom „Heart core“, jedan od tamošnjih bendova s kvalitativno najkonzistentijim opusom. Pa moji drugari iz Atheist Rapa, čija punk rock zajebancija u stilu Alana Forda je također iznjedrila jedan fantastičan album („Ja eventualno bih ako njega eliminišete“), dok im je posljednji, povratnički „Osveta Crnog Gonzalesa“ tek neznantno slabiji. Six Pack iz Smederevske Palanke, čiji su svi koncerti zborno pjevanje, možda? Tu je i nekoliko pop rock bendova inspiriranih britanskim indie rock zvukom, poput Velikog prezira i Pop Cyclea, ili otkačenih Kanda Kodže i Nebojše. Širok izbor, svakako...
Oni koji su čitali moj prikaz Art & Music festivala iz Pule sigurno su zamijetili kako sam ishvalio Goribor iz Bora. Iako su kvalitetom daleko nadmašili konkurente u finalu, nisu se mogli boriti protiv dubokog dekoltea jebozovne mačke iz riječkog benda One Piece Puzzle, ali su kao utješnu nagradu dobili poziv da održe koncert u Zagrebu. I eto nas u Ksetu, dva mjeseca kasnije, na prvom živom predstavljanju dotičnog benda. Kset je bio tek dopola popunjen, s tek nešto preko stotinjak duša, ali i mnoga danas velika imena imala su težak početak, ne? (Dobra stvar kod relativno slabije posjećenih koncerata je ta što lakše dođeš do šanka, wc-a i ostalih bitnih elemenata svakog kluba). Ono što me je iznenadilo pri dolasku u Kset bila je struktura posjetitelja: jako velik broj starije ekipe, iako je obično studentarija ta koja u najvećem broju pohodi ovaj klub. Izvan novinarskog polusvijeta koji je čini mi se tvorio više od polovice svih nazočnih, nisam vidio nikog od meni poznatih faca osim čovjeka s foruma Pipsa koji je na koncert Goribora došao ponukan tekstom Ace Dragaša na dvije stranice u Jutarnjem. Glazbu je puštao neuništivi Zdenko Franjić, za čiju su etiketu Slušaj najglasnije Goribor objavili svojih prvih pet albuma. Zdenko se popeo i na stage gdje je uz matricu otpjevao nekoliko zajebantskih stvari, a na posljednjoj pjesmi pridružili su mu se i članovi Goribora što je bio znak da će i oni uskoro zasvirati.
Goribor čine pjevač Aleksandar Stojković ST, dva gitarista (Piti i Peđa) te laptop kojim je upravljao Milan. Već od prvih taktova uvodnog instrumentala „Gori“ dali su do znanja kakav će koncert biti: ST se okrenuo u stranu, uhvatio za stalak mikrofona i manje-više ostao u toj pozi do kraja nastupa. Njegova komunikacija s publikom svodila se na povremeno „Hvala“, a najelokventniji dio nastupa bio je u uvodu pjesme „Nestajem“ kad se obratio okupljenima i izjavio: „Ja ne umem da komuniciram s publikom“, što je izmamilo buran pljesak svih okupljenih. Međutim, koncert je bio sve samo ne introvertiran. Energija koju ST ulaže u svoj naoko statičan nastup, emocije koje izlaze iz svakog njegovog stiha daju njihovom nastupu pomalo sablasan i jeziv prizvuk, popraćen potmulom međuigrom dvije gitare. Njihov nastup doista na trenutke podsjeća na egzorcistički obred što je u neku ruku i točno jer svaki ST-ov stih predstavlja istjerivanje demona: demona droge, otuđenosti pojedinca u modernom društvu, nesposobnosti pronalaženja vlastitoga mjesta u istome…Upravo su tekstovi najjači dio Goribora i na albumu i na koncertu: kada u pjesmi „Tko sam“ otpjeva: „Volim žene ali retko koju pojebem“, hej, pa kao da piše o meni! I odmah se uspostavlja ta neka nevidljiva nit poveznica između bivšeg narkomana iz rudarske pripizdine Bora u istočnoj Srbiji i wanna-be metroseksualca iz Osijeka s viškom novca, viškom vremena i očito pogrešno odabranim načinom trošenja istoga. Pa kad u hitoidnoj „ST blues“ otpjeva već legendarne stihove „Umjesto velikog i opasnog kurca, ja imam dušu napaćenog crnca“, shvatiš da je čovjek kralj. Ili kad u sjajnoj „Bez“ odjeca: „Ja sam vernik bez crkve, građanin bez grada, ljubavnik bez žene, ritam bez bubnjara“. Doista se ne sjećam kad sam posljednji put čuo osobu koja ima tako izravne i duboke stihove, koji s tako malo riječi opiše toliko mnogo strahova, patnji i dubioza čovjeka izgubljenog u 21. stoljeću. Ili prekrasno mračan i beznadežan tekst pjesme „Sjajne niti“ odsvirane odmah na početku koncerta koji te jednostavno zakuca za pod i ostaneš takav stajati dok se svjetla u klubu ne upale. Ovo je bilo religijsko iskustvo narode moj, crna misa na kojoj se ne kolju koze i ne siluju djevice (nažalost) ali nakon koje ne možeš ostati ravnodušan. Nakon sat i 15 minuta svirke Goribor se povukao sa stagea ali na zahtjev publike vratili su se i na bis izveli „Nije da nije“ te „Hoću da živim“, ovoga puta bez laptopa, samo s gitarama i vokalom, i to je bio emocionalni vrhunac cijelog nastupa: ogoljena, minimalizirana desetominutna rekapitulacija ST-ova života („Hoću da živim ali moram da se smirim“), to je bio voodoo ritual nekoliko tisuća kilometara udaljen od New Orleansa ali kladim se da bi onako odsvirana mogla proći kod svakog poznatijeg vrača u močvarama Louisiane.
I to je bilo to. Nakon koncerta popričao sam sa ST-om i čovjek je bio ugodno iznenađen kad je čuo da sam iz Osijeka gdje su Goribor već odavno stekli kultni status, davno prije Zagreba ili Beograda. Iznenadilo me je koliko je bio smiren i povučen, sušta suprotnost osobi na stageu. Moj pokušaj da kupim par cedeova za sebe i friendove i tako proširim krug štovatelja Goribora propao je jer je Franjić prodao sve cedeove koje je donio sa sobom te je samo nemoćno slijegao ramenima. A nisam bio jedini koji je te večeri ostao praznih ruku, što je dobar znak da je onih stotinjak ljudi koji su te večeri došli u Kset shvatilo da je prisustvovalo jednom fantastičnom događaju i da će glas o tome širiti dalje. I da će mediji i diskografske kuće, ne samo u Hrvatskoj već pogotovo u Srbiji, konačno shvatiti kakvo blago imaju u rukama.
Da ljudi, doživio sam koncert za pamćenje jer Goribor su opravdali sve superlative koje su dobili od Art & Music festivala naovamo;
Da ljudi, vidio sam svjetlo na kraju tunela: spas jedne dosta oronule scene koja možda ni ne zaslužuje da bude spašena, ali i nadu da u bespućima srbijanskih pripizdina postoji još ovakvih dragulja koji čekaju da ih netko poput Franjića iskopa;
Da ljudi, nakon toliko bendova koji se stalno vraćaju unatrag, prema nekim herojima iz vlastite bolje prošlosti, vidio sam bend koji gleda prema naprijed; nakon toliko stotina uniformiranih i jednoobraznih bendova vidio sam nešto novo, drugačije i originalno;
Da ljudi, vidio sam budućnost koja se vjerojatno nikad neće oživotvoriti – vidio sam Goribor!
I da ljudi, evo vam odgovor na pitanje s početka teksta.
