Prošloga je tjedna Goran Bare sa svojim pratećim
bendom Majke održao dva uzastopna nastupa u prepunom Boogaloou 21. i 22.
studenoga. Bili su to slavljenički koncerti kojima se obilježavalo četiri desetljeća
karijere Gorana Bareta.
Značajna je to i bogata karijera koja
se može podijeliti u nekoliko etapa. U onoj prvoj, Majke su objavile pet studijskih
albuma: „Razum i bezumlje“ (1990.), „Razdor“ (1993.), „Milost“ (1994.), „Vrijeme
je da se krene“ (1996.) i „Put do srca Sunca“ (1998.). Svirali su žestoki hard
rock s primjesama bluesa te palili i žarili domaćom i regionalnom rock scenom. Vjerojatno
iz želje da krene samostalnom karijerom Goran Bare je raspustio Majke i osnovao
prateći bend Plaćenici te s njima snimio tri solo albuma: „Izgubljen i nađen“,
„7“ i „Srce“. No, onda je umjesto promocije ovog posljednjeg otkazao suradnju
Plaćenicima te u veljači 2007. godine najavio povratak Majki. Tako je započela
treća etapa njegove karijere. Već u ožujku nove Majke su nastupile u Tvornici,
snimile „Unplugged“ live album, a potom krenuli i s drugim koncertima te s dva
studijska albuma u novoj postavi. Na prvom, (ili ukupno gledano šestom) albumu pod
naslovom „Teške boje“, gitare su svirali Damir Trkulja-Šiljo i Zoran Čalić, a
na idućem „Nuspojave“ - Kruno Domaćinović (gitara) i Davor Rodik (pedal steel
gitara). Prije četiri godine objavili su dva singla „Rođen za suze“ i „Noćas
prelazim rijeku“ te tako najavili novi studijski album kojega još nisu
objavili.
Nastup u četvrtak bio je najavljen za
pola deset, ali koncert je započeo nekih dvadesetak minuta kasnije. Vjerojatno se
čekalo da se Boogaloo (pre)puni i da svi pridošli riješe pitanje garderobe, koja je ovoga puta, uz onu redovitu na katu,
dobila i proširenje u maloj dvorani, prenamijenjenoj u tu svrhu posebno za ovu
priliku. Ipak, gužva se nije mogla izbjeći. Ne znam koliko ljudi stane u Veliku
dvoranu Boogalooa (možda tisuću i pol?), ali mislim da ih je definitivno bilo
previše. Nametalo mi se pitanje zašto Boogaloo nije organizirao još jedan
koncert uz ova dva rasprodana (jer interesa je definitivno bilo), a onda sam nekako
došao do zaključka da bi izvođačima to bilo prenaporno, vrlo vjerojatno nije
bilo ni termina u kojega bi se moglo ubaciti taj treći koncert zaredom, a ograničenje
broja ulaznica neminovno bi podigla i njihovu cijenu što bi, lako moguće,
smanjilo i interes za koncert. Sve u svemu, stvari bi se dodatno
zakomplicirale. Ovako smo mogli, eto, uživati u intimnoj klupskoj svirci Majki
nagužvani u Boogaloou kao sardine u konzervi.
I tako dok sam u preuskom photo-pitu
s ostalim fotografima strpljivo čekao da Majke krenu (jer već je stvarno bilo
„vrijeme da se krene“), prvi red iza mene se s užitkom gromoglasno zagrijavao
uz pjesme: „Neprilagođen“ grupe Film, „Kreni prema meni“ Partibrejkersa, „Krug“
EKV-a, Azrine „Lijepe žene prolaze kroz grad“, „Srce na cesti“ (Film), „Za
ljubav treba imat dušu“ Atomskog skloništa, „Hipnotisana gomila“ Partibrejkersa
te „Nemir i strast“ grupe Azre. Uzgred, ukoliko vam se čini da je ovaj popis
pjesama predugačak, lakše ćete si i dočarati koliko se na njihov nastup čekalo.
Koncert su otvorili pjesmom „Rođen za
suze“. Vrhunska je to stvar, idealna za otvaranje pa je u tu svrhu Majke obično
i koriste. S onim hipnotičkim bubnjevima Alena Tibljaša, čvrstim basom Maria
Rašića i izuzetno dojmljivim Gojkovim klavijaturama pa sve do onog Goranovog
izlaska na scenu koje je uvijek popraćeno gromoglasnim odobravanjem publike. Bare
je došao sa zimskom kapom, sjeo na barski stolac, zapjevao uživljeno, a svojim
grimasama i pokretima djelovao čak pomalo groteskno. Ali to je Bare, legenda hrvatske
rock-scene i kada ga ne bi bilo trebalo bi ga izmisliti. Nakon pozdrava i
odobravanja publike gladne dobre svirke najavio je iduću pjesmu. „'Ljubav
krvari'“, rekao je, „u stvari više je i nema… Ali, stara je to pjesma, stara
kao i ja…“ I nju je izveo vrhunski, a pri tome prvo skinuo onu vunenu kapu pa izlio
cijelu bocu vode na svoju glavu. Treća
pjesma bila je „Krvarim od dosade“ i to u poluakustičnoj verziji, tako da je
Kruno Domaćinović sjedio sa svojom akustičnom gitarom i tek je kasnije ustajao
u trenutcima kada bi svirao električnu. „Fantastična vatra“ bacila je publiku u
trans i to posebno zahvaljujući odličnom Kruninom solu na gitari, a potom je
uslijedila prekrasna, lagana „Odvedi me“ s ponovno odličnim slajdom na gitari
Davora Rodika.
Između pjesama Bare nije bio
pretjerano razgovorljiv. Prije pjesme „Zašto?“, rekao je da mu je grad Zagreb
izdao stan, priznao je da jako voli pjevati pjesmu „Depresija“ te se ispričao
publici na tome, a prije izvedbe pjesme „Mršavi pas“ rekao je kako vlast kaže
da nema beskućnika ali da ih u Zagrebu ima puno te im je posvetio upravo ovu
pjesmu. U prvom dijelu pjesme dominirao je klavir, a kasnije je bila uobičajeno
žestoka. „Skarabej gogo“ je bare najavio kao pjesmu o 'high energy'. Odsvirali
su i pjesmu „Put ka sreći“ koju je snimio svojedobno s Plaćenicima, ali u onom
drugom, country-reggae aranžmanu s ubrzavanjem na kraju. Možda je ovdje
izostalo ono predstavljanje članova benda što obično pri izvedbi ove pjesme
radi. Pravu erupciju oduševljenja izazvala je pjesma „Budi ponosan“ i s onim
„Hej! Hej!“ i pljeskanjem ostvario je savršenu interakciju s publikom, a mogli
smo čuti i fenomenalni wah solo na gitari.
Na ovu su se nadovezale „Teške boje“, još jedan hit iz nove etape Majki iz
vremena kada je gitaru u bendu svirao Šiljo iz Gatuza.
Prebrzo je koncert ušao u završnu
fazu, jer nakon izvedbe pjesme „Vrijeme
je da se krene“ pri kojoj je Bare izlio još jednu bocu Jane sebi na glavu,
uslijedila je žestoka „Ja sam budućnost“ (pritom je Bare razdrljio košulju i
duhovito oponašao čupkanje dlačica s prsiju) a zatim je krenula i posljednja
pjesma „A ti još plačeš“. I ovdje je bilo komuniciranja s publikom, ono „Ajmo
Zagreb“ i slično s pljeskanjem, a nakon toga nekako naglo nam je Goran Bare
rekao: „Mir i ljubav! Sve najbolje svima! To je bilo sve za večeras…“ Bilo je
tek petnaest minuta iza jedanaest sati i nismo mogli vjerovati da je to bilo
to. Ipak, izašli su na jedan bis u kojem su izveli „Noćas prelazim rijeku“. Ne
znam je li bio inspiriran pjesmom ili nečim drugim, ali u tom trenutku je neki
lik ispred mene uspio pasti te potom, na obostranu žalost, obilato me zaliti pivom.
I dok se neka dama pokraj mene čudila ovom događaju, glasno sam konstatirao da
je „ovaj noćas definitivno prešao rijeku“. I tako je prvi od dva Baretova
koncerta u Boogalooa završio par minuta prije pola dvanaest. Nažalost,
neizbježna gužva na garderobi nije dopustila publici da iskoristi priliku još
uvijek redovitog tramvajskog prometa.
Na kraju, s obzirom da sam bio na
mnogim njihovim koncertima mogao bih zaključiti da je ovo bilo, premda
(pre)kratko, jedno sasvim solidno izdanje Majki. Dalo se ovdje još barem pola
sata odsvirati, posebno pjesama s prva dva albuma, te pridodati „Ništa lažno“,
„Iz sve snage“ i, naravno, onu „Mene ne zanima“. Premda je publika vrlo
vjerojatno očekivala i duži nastup, vjerujem da je kući ipak otišla zadovoljna.
