Dakle, ovo je bilo moje vatreno krÅ¡tenje kad je o A&M-u riječ. Znao sam naravno za festival i ranije, čitao sam novinske tekstove o prethodnim izdanjima festivala, no ove godine sam konačno odlučio dići dupe i otići u Pulu, s cijelom „obitelji“ („žena“ i dvojica prijatelja iz Novog Sada). I dok su se „žena“ i Novosađani vrlo brzo zasitili KaÅ¡tela i sjurili dolje do Uljanika uživati u glazbi iz neke bolje proÅ¡losti (dečki po defaultu, a „žena“ jer nije znala bolje), ja sam ostao na Artu očekujući neÅ¡to novije, modernije i kvalitetnije. Å to sam i dobio.
Nije sve počelo baÅ¡ kao po loju, jer su nastali problemi s akreditacijama pa smo prvi bend prve večeri, Sjekire iz Rijeke, propustili u potrazi za Milijanom koja je poput ukletog Holanđanina jurila po Puli s akreditacijama u bijeloj najlon vrećici. Tek nakon Å¡to smo rijeÅ¡ili tu sitnicu, popeli smo se gore u predivan prostor Povijesnog muzeja Istre gdje je upravo počinjao Goribor iz Bora. Iako njihova tri albuma izdana za Zdenka Franjića imam spržene već godinu dana, moram priznati kako ih nikad nisam presluÅ¡ao i sad sam tek svjestan kako sam bio glup. Goribor su neÅ¡to Å¡to se mora vidjeti, mračni dark-blues s trip hop loopovima i bolesno dobrim tekstovima (nikako mi iz glave ne izlazi stih „umjesto velikog i opasnog kurca, ja imam duÅ¡u napaćenog crnca“ iz pjesme ST Blues. Genijalno!) koji fantastično dobro oslikava svo beznađe situacije u kojoj žive. Bend koji svojom glazbom dokazuje kako srbijanska rock scena ipak nije ograničena samo na punkere i metalce i kako je kadra iznjedriti izvođače koji znaju odlično uhvatiti duh vremena u kome žive. Kapa dolje.
Nakon Goribora nastupili su Fetisha iz Ljubljane i Petrol iz Beograda, ali njihove sam nastupe propustio zbog bezobrazno dobre zajebancije s ekipom iz Overflowa ispred ulaza u KaÅ¡tel. Propustio sam i nastup pulskog benda Desoto (mada ljudi koji su bili tvrde da nisam mnogo propustio) a onda sam se uputio na Jugoplastiku, bend iz Barcelone odličnog imena i neÅ¡to manje odličnog nastupa. Dobar je to bend, sviraju lijepi, melankolični i melodični pop, ali je činjenica da tu i tamo zadave s nepotrebnim solažama i gitarističkim izdrkavanjima. Oko sredine nastupa dobili su na poklon i dresove Jugoplastike koje su s ponosom obukli, no to nije mnogo utjecalo na kvalitetu svirke. Recimo to ovako: da je Jugoplastika igrala ovako kako su oni svirali, jedva bi doÅ¡li do Final Foura, a kamoli da bi postali prvaci. Ugodno i nenametljivo, ali daleko od vrha.
Pravi lom je međutim tek slijedio, kada je nastupio Jon Spencer iz Blues Explosiona u side projektu Heavy Trash. Za razliku od matičnog benda, Heavy Trash svira rockabilly i to onaj praiskonski, s dvije gitare, kontrabasom i bubnjem, i to rade toliko dobro, usvirano i uigrano, da nije bitno voliÅ¡ li tu glazbu ili ne, ona te tjera da cupkaÅ¡. No, Spencer ima joÅ¡ jednu kvalitetu: čovjek ima jebeno jak personality i karizme na izvoz. Na stranu to Å¡to liči na mlađeg brata Nick Cavea, on bi mogao stati na stage i recitirati medicinski karton a da to zvuči moćno i uzbudljivo. Način na koji se kreće po stageu, kontakt koji ostvaruje s publikom, uz odlično usviranu postavu benda iza sebe, pružili su sat i po vremena velikog užitka svima nama koji smo imali snage ostati do kraja.
Drugi dan sam odlučio pogledati baÅ¡ sve Å¡to je bilo na jelovniku jer sam imao Å¡purijus da će biti do jaja. I bilo je. Umjesto četiri, imali smo samo tri natjecateljska benda, jer Gin Cooler Quartet nisu mogli nastupiti, ali su zato sva tri benda bila sjajna: One Piece Puzzle iz Rijeke, nu-metal bend koji me na trenutke podsjetio na Korn sa ženskim vokalom, nabrijani i energični, ali možda malo prejednodimenzionalni za moj ukus; Justins Johnson koji su razvalili stage svojim plesnim pop ska punkom, osvojili prisutne novinare i zaslužili nastup na Exit festivalu sljedeće godine te na kraju Erotic Biljan & His Heretics, garažni old school rock n roll otpraÅ¡en sve u 16. Nakon ovako dobrog zagrijavanja publike trebalo je neÅ¡to Å¡to će ju potpuno razdrmati, i to su učinili Overflow, povratnici na rock scenu koji su cijeloj publici sat vremena jebali bližu i daljnju rodbinu. Gledao sam ih na DOF-u gdje su definitivno bili najbolji bend obiju večeri, gledao sam ih na Å alati gdje su s lakoćom oduvali umorne Pixies, ali ovo je bila zakon svirka. Urnebesno, frenetično, s toliko scenske maÅ¡tovitosti i onog najiskrenijeg uživanja u svirci. Svaka čast momci!
Nažalost, onda se majka priroda urotila protiv festivala. Neposredno pred nastup američkog benda The Bellrays otvorilo se nebo i nastao je potop. Prolom oblaka bio je toliko jak da tende koje su organizatori postavili nisu izdržale i cijeli je prostor KaÅ¡tela plivao. Mi naivci sklonili smo se u tunel očekujući skori prestanak kiÅ¡e, no kiÅ¡a nije prestajala, a mi nismo uzeli u obzir nagib terena pa se nakon desetak minuta biblijskog potopa voda počela slijevati u tunel. Moje platnene cipele nisu izdržale i umrle su u najgorim mukama. Tek kad je kiÅ¡a malo stala privirio sam van i otiÅ¡ao ispod stagea gdje je vesela ekipa Novosađana, Slovenaca i Osječana pjevala stare partizanske pjesme pokazujući vremenu kako ih ono ne može zajebati. Predobro! Nažalost, svirka je morala biti prekinuta, pa nismo vidjeli ni istarsku legendu Francija BlaÅ¡kovića i njegove Gori Ussi Winnetou, ali valjda će se matori brkonja uskoro opet otisnuti s ove strane Učke pa ćemo to ispraviti. Nakon ovog neslavnog kraja inače bolesno dobrog dana, čoporativno smo se spustili do Uljanika i Viva La Poole na joÅ¡ koju rundu cuge prije povratka u apartman.
Treći dan mi je donio jedno jedino kratkotrajno kupanje (pola sata, prije nego Å¡to je kiÅ¡a opet počela padati), roÅ¡tilj s ekipom iz Grupe tvog života koji su se također dobro zajebavali na Artu, te zavrÅ¡nu natjecateljsku večer na kojoj su nastupili Goribor, One Piece Puzzle i Erotic Biljan. OdgledavÅ¡i bendove joÅ¡ jednom bio sam uvjeren kako će Goribor pobijediti jer su definitivno najviÅ¡e pokazali u te dvije večeri, međutim žiri nije tako mislio i pobjedu je dodijelio Riječanima. Za jedan jedini bod. Ne mogu reći nezasluženo, ali osim neosporne tehničke potkovanosti, oni su ipak manje pokazali od preostala dva benda. (E da, pokazali su bujne ženske grudi. To se na ovim prostorima joÅ¡ uvijek uzima u obzir.) Pulska Barrakuda i slovenski MuÅ¡kat Hamburg su pristojni rock bendovi, ali nakon sjajna tri finalista koji su se očito potrudili osvojiti žiri, ova dva benda su djelovala nekako bljedunjavo, iako treba napomenuti kič izgled slovenskog frontmena kojega bi se vjerojatno i Freddie Mercury odrekao s gnuÅ¡anjem. Nakon kratkotrajne pauze za coca colu s NikÅ¡om i Vandom u kultnom kafiću Epidemija, stigli smo na kraj Eyesburna koje sam gledao na Exitu, kupio njihov cd, ali mi djeluju nekako metiljavo. Nakon prvih pola sata počnem zijevati i zavrÅ¡im za Å¡ankom pitajući se kad će kraj. Ovaj put nisam dugo čekao pa smo se mogli pripremiti za Kultur Shock, američko-japansko-bosansku kombinaciju svih živih i neživih stilova koju predvodi lider zaboravljene sarajevske grupe iz osamdesetih Gino Banana (sjeća li se itko pjesme „Mače moje čupavo“ ili sam ja jednostavno prestar?). Doista, ime benda je prikladno: ekipa svira etno melos s prostora Å¡ireg Balkana obogaćen trash gitarama i fenomenalnim Japancem na basu. Publika je konačno podivljala, cijeli KaÅ¡tel je skakao s njima, ali negdje na kraju prvog dijela nastupa osjetio sam laganu dosadu. Bend je bio najbolji kad su pržili do jaja, međuigra gitare, basa i bubnja bila je tako precizna da bi se i System Of A Down zamislili, ali kada bi se buka stiÅ¡ala, to se ipak ispostavilo kao ordinarni narodnjak. Tako da sam na kraju prvog dijela opet otiÅ¡ao do Uljanika pogledati Six Pack s punom dvoranom besplatnih back vokala prije nego Å¡to zaključim i tu večer. Å teta Å¡to je subotnji line-up bio dosta slabiji od onog od petka, ali Å¡to je tu je.
Suma sumarum, Art & Music je opravdao moja očekivanja. Vrijeme je bilo loÅ¡e (najgori dugi vikend koji sam ikad imao na moru) i u petak je potopilo festival, ali prostor KaÅ¡tela je izniman, publike nije bilo mnogo, nažalost, ali je bila riječ o starijoj ekipi, 25-35 godina, Å¡to je prilična rijetkost kod nas; upoznao sam mnogo zanimljivih i dobrih ljudi, ostvario neke poslovne kontakte i super se zabavio. Program je bio iznimno zanimljiv i eklektičan, žiri se doista potrudio odabrati ne samo kvalitetne, već i stilski raznolike bendove (Gin Cooleri bi se svojom opuÅ¡tenom swing jazz svirkom odlično uklopili), popratni programi koji su uključivali promocije knjiga, glazbenih izdanja, okrugli stol i glazbene video-projekcije bili su sjajno odabrani (posebna pohvala Dubravku Jagetiću i dokumentarcu Kad muzičari Å¡okiraju) tako da je boravak u Puli bio ugodan, čak i ako nije bilo kupanja i sunčanja. Ali najveći je problem bio održavanje paralelnog festivala Viva La Poola u Uljaniku, Å¡to je neke ljude tjeralo da svako malo jure s jednog mjesta na drugo kako bi vidjeli izvođače koje žele vidjeti, dok su neki jednostavno morali birati. Svakako bih volio da se sljedeće godine održe oba festivala, ali po mogućnosti ne isti vikend please.
Na kraju, kao Å¡to je kolega Ante Perković lijepo rekao dok smo ćaskali prije okruglog stola, Art & Music je stigao 20 godina prerano, a ja sam dodao da je Viva La Poola sa svojim izvođačima stigla 20 godina prekasno. I kad se sve zbroji i oduzme, tu smo gdje jesmo. Ali, valja gledati unaprijed, pokuÅ¡ati pronaći kvalitetne izvođače kojih na ovim prostorima itekako ima i pružiti im priliku. Art & Music u tome je uspio i mogu se samo nadati kako će se održati i sljedeće godine.
