Nas četvorica mušketira sa Sjenjaka (inače najljepšeg dijela Osijeka koji je baš onako urban i metro) našli smo se ispred lokalne birtije oko pola 23 pa smo mojim metromobilom krenuli put Mini teatra gdje nas je već na samom ulazu dočekala gužva i krkljanac. Hrpa mladog mesa, što muškog što ženskog, čekala je da ih se pusti unutra. A ulazilo se kao na kapaljku. Koncert još nije niti počeo a klub je bio solidno popunjen. Moja ekipa morala se učlaniti na ulazu a ja sam mislio da sa svojom iskaznicom mogu ladno ući dok me lik na ulazu nije upozorio kako je to iskaznica za 2006. i da moram izvaditi novu. Sad, to nije bed samo po sebi, ali toliko je ljudi već čekalo u redu da mi se to iskreno nije dalo pa sam, prgav kakav već znam biti, osuo drvlje i kamenje po nesretnom momku da kakav je to način, pa jel on zna tko sam ja, da sam tamo po zadatku bla bla bla…Čovjek je skužio da ima posla s bolesnikom i budalom pa se ispričao i pustio me unutra. Kažem ja vama ljudi, ružna riječ sva vrata otvara...
Klub je bio prepun, bilo je sigurno više od 300 duša. Dok se ekipa skupila i dok smo napravili mali mingling s poznatim facama, na stage je izašao Sizif, novi projekt Koce iz Debelog precjednika. Osim njega kao pjevača tu je i trojac iz hrpe drugih osječkih bendova, postojećih i nepostojećih (This Day Will Burn, Why Stakla), tako da mi je palo na pamet da bi bolje ime za ovaj projekt umjesto Sizifa možda bilo Frankenstein. Koca je odmah na početku rekao kako im je ovo tek četvrti koncert, a prvi u Osijeku, te kako sviraju „neki metalcore“. I bogami, čim su počeli prvi taktovi vidjelo se da nije lagao. Ja doista ne znam na što se taj momak nakačio u zadnje vrijeme, ali to definitivno nije moja spika. Bio to metal, hc ili nešto treće, ono je bilo brutalno, svirepo i naravno kurcu nerazumljivo. Tek po naslovima pjesama zaključio sam da su pjesme na engleskom. Bend je pičio ne sve u 16, nego sve u 18, stalno u petoj brzini. Paklena vožnja ako mene pitate, ali ja ipak više volim laganiju vožnju dok gledam krajolik držeći za ruku neko zgodno mlado biće suprotnog spola. Inače ovo mi je bilo prvi put da sam vidio Kocu bez gitare u ruci, i iako je i u Debeljacima jak kao frontmen, sad je dobio priliku da otpusti sve kočnice: bilo je tu skakanja, vikanja, bacanja po stejdžu i svih ostalih marifetluka koji prate takvu vrstu glazbe. Odličan šoumenski nastup, tu nema spora, ali glazba definitivno nije za moje uši.
Kratka pauza pa na stejdž izlaze Bud Spencer, jedan od osječkih bendova koji definitivno ima potencijal za napraviti nešto više. Gledao sam ih jednom ranije s Elkeom, no on više nije s bendom pa im se priključio stari prekaljeni lisac Mengele na basu. Jednom sam ih već opisao kao Motorhead punk i mislim da im taj opis i dalje dobro stoji. U odnosu na ostala dva benda, Spenceri su ipak melodičniji i samim tim meni prihvatljiviji. Možda mi malo smeta to Strugino preveliko oslanjanje na Lemmyjev stil pjevanja, ali Bože moj. Ekipa se pošteno razbacala tijekom njihovog nastupa, što je dokaz da u Osijeku imaju vjernu publiku. Kombinirali su stvari na engleskom i na hrvatskom kako su to napravili i na EP-ju „Turn The Other Cheek“ objavljenom u samizdat izdanju prošle godine (Struga, kad ću ja konačno dobiti oridžidži primjerak a ne da si ga pržim kod kojekakvih sumnjivih tipova). Svirali su i neke nove stvari koje će se naći na debi albumu koji je navodno u pripremi. Bio mi je gušt čuti „Last Tuesday“, „Cajke“ i naravno njihovu himnu „Svi za šank“ na samom kraju nastupa. Jedina ozbiljnija zamjerka mi je ta što u sredini prostorije gdje sam se povukao nakon fotkanja nisam čuo dobro ni gitaru ni bas, dok je bubanj bio prenaglašen. Strugi je već nakon druge pjesme pukla žica na gitari što objašnjava česta naštimavanja između pjesama što je ubilo dinamiku njihovog nastupa, ali to su problemi tehničke prirode. Uostalom, na gitari mu lijepo piše „smeće“, pa što drugo očekivati od takvog instrumenta nego da zajebava?
Nakon što su me Spenceri razdrmali, trebalo se pripremiti za ono najgore. Evo što sam napisao za Dislike nakon što sam ih preživio u Novom Marofu:
„Glazbeno, to je ličilo na, kako bi to Alan Ford rekao, „prijenos iz kovačnice“. Death metal/grind core u svom najgorem i najizopačenijem izdanju, gitarističko zakucavanje do krvi i glas svježe probuđenog zombija mogli su biti zanimljivi samo okorjelim pacijentima, ljubiteljima tog žanra. S vremena na vrijeme stidljiva melodija bi se pokušala probiti ispod sve te naslage buke, ali bi ju odmah poklopio val kakofonije i buke, a ako bi kojim čudom i preživjela taj prvi udar, dotukao bi ju pjevač svojim „umilnim glasićem“. Prestrašno!“
Jebiga, što se glazbenog opisa tiče tu nemam što ni dodati ni oduzeti. Sad sam ipak skupio hrabrosti otići u prvi red i fotkati pa mogu reći i nešto drugo. Likovi su nabrijani i totalno ufurani u svoj film. Gitarist ima dredove dužine konjskog biča i tako maše s njima da, ako mu jednog dana glazbena karijera pukne, uzet ću ga kao ventilator u svom stanu. Pjevač je luđak svoje vrste, ako se ispuštanje takvih krikova i vrištanja može zvati pjevanjem. U pjesmi „Hypocrisy“ pridružio im se i Koca koji je također proizvodio glasovnu buku u mikrofon. Tortura definitivno, ali ako ništa drugo, pjesme su im kratke, obično oko minute ili ispod. Buka je bila tako glasna da sam mogao osjetiti kako mi se topi mast u ušima. Sva sreća da prostor nije sveže oličen jer bojim se da farba ne bi izdržala ovo zakucavanje. Koci sam se požalio da je to nehumana svirka, no on je odvratio da je to zato što ja slušam pičkaste bendove (Poput Precjednika, možda?). Bojao sam se da će publika otići nakon Spencera, međutim ne da nisu otišli nego su se još više nagurali ispred bine. Očito je da Požežani dobro kotiraju u Osijeku iako mi je friend rekao kako je tijekom dana vidio hrpu spodoba u raznoraznim pitoresknim majicama tipa Deicide, Cannibal Corpse ili Agnostic Front kako bauljaju Osijekom s jeftinim pivom u rukama, pa pretpostavljam da je to požeška ekipa koja je došla bodriti svoje idole. I svaka čast, skakali su, mahali glavama, pridružili se pjevaču u urlanju, no svejedno, nisam dugo izdržao već sam odradio svoj posao, pokupio ekipu i pobjegao glavom bez obzira ostavivši zlo iza sebe. E da, i ono uštimavanje prije svirke kojim su pilili živce svima nama, trajalo je dulje nego cijeli Sizifov nastup. U jednoj riječi, I dislike Dislike!
Trojica mušketira su otišli kućama na spavanje, no ja sam pokupio jednu friendicu te smo otišli do Tvrđe gdje su nam se pridružile još tri friendice pa sam uz umilne zvukove glazbe sedamdesetih pokušao zaboraviti svježe preživljene strahote. Nije bilo lako, ali u lijepom ženskom društvu sve je moguće…
Uff…Ajmo sad pokušati sve to lijepo sumirati. Ovo je definitivno bilo zlo…I bučno. Festival zle buke opravdao je svoj naziv s tri bučna benda, uz odlično popunjen klub, a ja sam se po tko zna koji put pitao koji kurac radim na takvim mjestima. No, poso je dobar (a para laka), plus uvijek bude curica pa eto, nekako se pregrmi…