Tako se nas dva jarana našla prije koncerta, zasjeli u našu redovnu bazu prije koncerata u KSET-u, naručili prvu rundu coca cole i bijelog vina, pa drugu pa treću…I raspričali se mi junački, epski, o širokom spektru tema koje zanimaju dva momka u najboljim godinama: o ženama, pa o ženama, pa još malo o ženama i onda, za promjenu, o ženama. Al Bundy bio bi ponosan na nas.
I tako mi traćasmo i traćasmo k'o dvije stare babe, runde se više ni ne broje, kad se netko sjeti: A koncert? Uf jebote, cener je otkucao, pa mi trebamo na koncert ići! Trk do KSET-a, neće valjda početi prije deset…
Hoće valjda!
Jebiga, stižemo taman na posljednju stvar The Gabettes. Shit! Pristojno popunjen KSET trese se i uvija pod soničnim udarima ove divlje petorke: i tih par minuta mi je dovoljno da zažalim što nismo došli na vrijeme.
Moram smanjiti piće. Najozbiljnije.
Kažu mi poznanice iz prvog reda da su momci i cura bili sjajni. Znam, gledao sam ih ranije. Ali, nema vremena za tugu. DJ dodatno nabrijava atmosferu nekim divljim punk rockom, a u publici uočavam znane face s mlade rock scene: dvojica iz Heroine, mrtvi trijezni, i dvojica iz Hitchcocka, mrtvi odvaljeni.
Friend odlazi po cugu, naravno, a po što drugo? KSET je solidno popunjen ali ne onako kako sam očekivao. Ako ništa drugo, ne treba mu mnogo vremena i lomova udova da dođe do šanka i vrati se natrag u prvi red. Ovoga puta udaramo po mineralnoj. Zlu ne trebalo… Moram smanjiti piće. Najozbiljnije.
Oko 22 30 vesela petorka se penje na binu, uzimaju instrumente i počinje…Ej, nedostaje mi riječi što počinje! Zvučna kanonada! Garažni tornado! Orijent ekspres kome su otkazale kočnice! Čim su krenuli prvi taktovi „Call Me Wild“ otpuhala vas je čista, nepatvorena energija: kao da se asteroid sudario sa Zemljom a vi ste bili usred tog događaja!
Odmah počinje i pogača! OK, vidio sam i gorih u KSET-u ali publika se baš pristojno razbacala. Već u trećoj, četvrtoj pjesmi Jura The Wildman silazi u publiku. Pitam se što je čekao do tada. Skoro cijelu „Dead Hearted“ je otpjevao šetajući se po klubu. Biljan kao šef parade nemilosrdno strijelja gitarskim rafalima. Svaki je metak smrtonosan. Žalac na ritmači ga prati u stopu, ali ima i svoju točku kad izvuče usnu harmoniku. Wolverine doslovno kida bubnjeve, a Elena…“Eeeleeeno…Srce ludo, izgubljeno…“.
Cura svira svoj bas s takvom preciznošću i osjećajem da može posramiti i mnoge muške kolege iz branše. Samo da je malo pokretljivija, manje ukočena…Tek je pred kraj koncerta smogla hrabrosti približiti se prvom redu ali samo na trenutak. Ne boj se, ne grizemo. Mada bi neki od nas to možda i htjeli…
„You Make Me Bad“, „Why“, „Boom Boom In The Sonic Room“…Odsvirali su kompletan debi album „Supersticky“ u prvih 40 minuta. Kamo dalje rođače? Nastavljaju sa stvarima za koje Žalac kaže da će se naći na njihovom drugom albumu. Mix starijih i novijih. „R'n'r Revolution No. 5“ kika esove svima u klubu. Nastaje totalni raspašoj! Ovu stvar niste stavili na debi album, pa vi niste normalni! Esencija čistog, nepatvorenog garage zvuka i krunski dragulj u niski bisera koju ova ekipa ima u svom repertoaru. Furiozno, ubitačno i bez uzimanja talaca! Nitko ne smije iza3;i živ iz KSET-a večeras! Ili bar ne nagluh.
E da, decibeli…Paraju uši, ljudi. Gledam frienda pored mene kako se drži za uši ali svejednako gušta. U pauzi između dvije stvari samo je promrmljao: „Jeb'o punk!“. Amen! Znojenje, gužva i debela majica čine svoje: ožednio sam, ali mi ne pada na pamet ići do šanka, toliko sam zaokupljen predstavom pred sobom. A ionako moram smanjiti piće. Najozbiljnije.
„Honey Pot“ i „Wildman“ također rasturaju! Klub je već umoran, šutka splašnjava ali nema odustajanja, nema predaje! Na „Good Ass Bad Shoes“ počinju problemi. Juri se otkvačio kabel od mikrofona. Idemo ispočetka. Usred pjesme Biljanu puca žica. Zamjenska nije dobro naštimana, dolazi druga zamjenska. Bend i dalje piči. Zvuk je toliko snažan i masivan da čovjek pomisli da im lead guitar čak nije ni potrebna. Biljan se nešto žali toncu ali ga Jura prekida riječima: „Ne seri, sviraj!“.
Koncert završava ali, naravno, ne može bez bisa! Rulja je napaljena k'o mačor u sezoni parenja. Sad su već sve kočnice otpuštene. Prvu stvar na bisu Jura posvećuje prvom redu (hvala, hvala!) i cure oko mene to shvaćaju kao otvoren poziv za ples i pjevanje na bini. Wtf! Kad je bal nek' je soldatski bal!
Nema drugog bisa. Svjetla se pale. Zadovoljna lica ljudi govore više od riječi. A i poduži red ispred merch štanda gdje se CD mogao kupiti za 60 kn također govori više od riječi. Nema razočaranih. Samo nagluhih možda.
Biljan i njegovi heretici pokazali su se kao izvanredno usviran i energičan bend koji naprosto ruši sve pred sobom, kao krdo pomahnitalih bizona, i kao jedan od najupečatljivijih live bendova koje naša scena u ovom trenutku ima.
Svi vi koji niste došli u KSET sinoć znajte da ste propustili možda i ponajbolji klupski koncert ove godine u Zagrebu!
Stojim pored šanka i lomim se da li još ostati ili ići ćiku, znam da sljedeći dan putujem za istok…A znam i što me čeka ako ostanem. Još jedna runda. Pa još jedna. Na kraju, odluka pada: idem ćiku.
nisam bio jako razvaljen:-) poslje je bilo puno gore....i ja moram smanjit pice....vec se pocelo po netu pisat...koncert ok.
Vedran16. studeni 2007. 15:29:06
Pričali smo "prije" dugo, o fudbalu, šta bi drugo :-D
Držah se za uši da razgovjetnije čujem Wall-Of-Sound koji je izlazio :-D A imalo se šta i čuti. Bučno, moćno, divlje, ali vrlo kompetentno i kontrolirano. Naime, neki (mnogi!) bendovi iza buke skrivaju sviračku inferiornost. Kod Heretika to sasvim sigurno nije slučaj!
Garažni rokenrol u izvedbi Heretika je sve što je pank htio da bude, a nije uspio; sve što je pank trebao da bude a nije postigao. Možete li zamisliti zrele i odrasle punkere? I nije baš neka slika, tzar ne? Ali ozbiljniji i odraslijei garažeri već su uvjerljiviji, zar ne?
Pohvale bendu za promotivnu cijenu CDa...
Poude meni što sam tek prije 6 mjeseci čuo za ovaj bend!
