Eagles of Death Metal @ Boogaloo, Zagreb, 19.03.2009.

Većina koja će čitati ovaj izvještaj, vjerojatno će misliti da sam jedan od velikih i zagriženih fanova Eagles Of Death Metala koji nije mogao dočekati ponovno ukazivanje Jessea Hughesa i društva, međutim to nije tako jer sa pjesmama s njihovih albuma Peace Love Death Metal i Death By Sexy upoznao sam se prije otprilike pola godine, dok sa zadnjim Heart On prije dva tjedna.

Ono što sam čuo smatrao sam vrlo dobrim balansiranjem sa već dobro poznatim stilovima rock legendi: The Rolling Stones, T-Rex, AC/DC, The Cramps zaokruženim u žestoku varijantu garage rocka.Ukratko rečeno ništa novo ali opet zarazno upijajuće uhu, što te potiće da slušaš opet i opet.

Koncertu u Tvornici kulture prije dvije godine nisam bio nazočan tako da nisam kvalificiran da povučem paralelu sa večerašnjim nastupom u Boogaloo-u.

Kao i tada tako i ovaj put su došli bez velikog Josh Hommesa (ex Queens Of The Stone Age) što nimalo nije narušilo užarenu atmosferu u dupko ispunjenom klubu.

Podizanjem dva prsta u znak pozdrava te uvodnom "I Only Want You" Jesse Hughes i njegovi orlovi aktivirali su erupciju oduševljenja prisutnih koja je trajala punih dva sata. Pritisnut euforičnim facama oko sebe oduševljeno sam prihvatio žešče odsvirane: "Don't Speak", "Heart On", "Secret Plans"... (od studijski snimaka), koje su stvorile kako večini tako i meni pozitivan šok i širom otvorilo saznanje da se ovdje radi o nečem j..... dobrom, što mi je donijelo zaključak da se nalazim na pravom mjestu u pravo vrijeme. Vrednote istinskog rock'n'roll-a sa svim svojim segmentima vrlo dobro su bile manifestirane i u nastavku: "Now I'm A Fool", "Anything Cept The Truth", "I Want You So Hard" samo su jedne od pjesama koje su doslovno poput virusa povečavale temperaturu kod publike koja je svojom reakcijom i gromoglasnim skandiranjem doslovno oborila s nogu Jesseia i njegove partnere. Najbolji pokazatelj euforije koja je vladala klubom bio je prilikom izvođenja "Whorehoppin", gdje je mnoštvo ne štedeći glasnice pjevalo refren Shit Goddamn! uz pratnju bubnja i nakon što je pjesma odsvirana.

Pohotni ženskaroš koji skriven iza svojih Rayban-ki vreba svoju lovinu mameči je po metodi: rock'n'roll- alcohol-car's-sex dio je Jesse-vog imagea kojeg istaknuo i ovom prilikom obračajući se nježnom spolu škakljivim konstatacijama te ljubeći ruke mladih hrvatica iz prvih redova uz grimasu na licu "Šta bi ti sve radio na samo". Jedan dio ženske publike shvatio je sklonosti glavnog protagonista te mu je darovao grudnjak večih dimenzija bacivši ga na stage. Iako pripadam populaciji srednjih godina nimalo mi nije smetalo guranje i gužvanje sa puno mlađim osobama jer su moji favoriti: "Brown Sugar" (The Rolling Stones), "Cherry Cola" i "Wannabe In L.A. " uz cjelokupni repertoar toliko dobro zvučale da su mi totalno skrenule misli o okruženju u kojem sam našao. Da se radilo o nekom drugom bendu kojeg baš i ne preferiram vjerovatno bi sve pratio u pozadini za šankom.

Preslušavanjem diskografije Eagles Of Death Metal-a posebnu pažnju mi je izazvala stvar s prvog albuma u kojoj se spominje sotona "Kiss The Devil", tekstualno jednostavna ali aranžmanski vrlo zanimljivo oblikovana i već tada sam pomislio kako bi je bilo dobro čuti uživo. Uvodnim rifom spomenute pjesme, te vrlo dobrom izvedbom bez obzira na puknuće žice na gitari zaokružili su priču kojom su opravdali sva moja očekivanja.

Damir