Raditi za groupie ponekad čovjeka stavi pred nerješive dileme. Na primjer, što napraviti kad ti za vikend u posjet dođe komad iz Zagreba a ti baš želiš pogledati svirku za koju znaš da joj se ne bi dopala? Jebiga, kako se rubrika koju upravo čitate zove „Izvještaji s koncerata“ a ne „Izvještaji iz spavaće sobe“, očito je za koju sam se soluciju odlučio. Jebeš budalu...
Nakon što sam dragu ostavio u sigurnim rukama osječke ekipe, zaputio sam se do Mini Teatra gdje sam došao debelo iza 23 h, no pred ulazom u klub zatekao sam duo iz TDWB kako se ubija u alkoholnim derivatima, pa kako su oni bili prvi na redu za nastupiti, logično je bilo za pretpostaviti kako svirka još nije počela.
Ulazim u backstage gdje druga polovica TDWB-a piše set listu na posteru veličine rukometnog igrališta. Jedan kvik pogled na nju: uglavnom nove stvari. Ajd, baš me zanima. U backstage ulazi momak iz beogradskog benda Cut Self Not pa Igich odlučuje napraviti diverziju: zamolio je momka da za Bilosha napravi set listu na ćirilici. Rečeno-učinjeno. Biloshu nije bilo lako dok je pokušavao dešifrirati čudne hijeroglife na papiru. Ali, to ga nije smetalo da razvali bubanj tijekom nastupa.
Razočarao me slab odaziv Osječana. OK; Beograđani su im nepoznanica, ali očekivao sam da će makar TDWB privući više od skromnih tridesetak duša koliko ih se skupilo sinoć. No, ekipi iz TDWB slab odaziv publike nije smetao da odrade još jednu žestoku rastur svirku.
Ono što sam primijetio kod novih stvari je to što dosta vuku ka melodičnom metalcoreu: nema toliko izmjena tempa kao kod starijih stvari, melodijske linije su vrlo izražene i prijem69;ljive (komercijalne bi ipak bio pretjeran izraz), a čini mi se kao da i Igich pokušava pjevati. Ok, za sada sve ostaje samo na pokušajima. Daleko od toga da je bend omekšao, Chule i Buda i dalje gitarama režu zrak oko sebe, a to što Bilosh radi nevinim bubnjevima najveći je masakr još od genocida u Ruandi, ali fakat imam utisak da TDWB idu u pravcu Debelog precjednika: u onoj mjeri u kojoj su Debeljaci zaoštrili svoj zvuk na posljednjem albumu, toliko su ga TDWB ublažili.
Došlo mi je da se zapitam hoće li se negdje usput njihova glazba ukrstiti da ćemo moći organizirati jam session benda pod nazivom Fat President Will Burn. S obzirom na Kocinu navadu osnivanja novog benda svake godine, evo mu opcija za razmišljanje za 2009...
Igich je inače iskoristio uvod u „Princess Lightning“ da pozdravi ekipu u kratkim hlačama koji su došli u klub prkoseći hladnoći, dvojicu likova iz Novog Sada te još neke likove koji su potegli čak iz Zagreba samo da ih vide. „Niries“ je bila posvećena Kanti koji je inzistirao da ju sviraju i mislim da su gotovo svi posjetitelji kluba bili poimence spomenuti tijekom svirke. Uglavnom, jako dobar i energičan nastup benda s malo promijenjenim zvukom koji se meni kao poznatom ljubitelju melodije odmah dopao.
O Beograđanima Cut Self Not nisam ama baš ništa znao, jer nisam otišao na spejsaru da ih ovjerim. Stoga sam s nestrpljenjem očekivao njihov nastup, uostalom zna se da sam ja veliki ljubitelj srbijanske rock glazbe, i dečki me nisu razočarali.
CSN su post punk bend koji dosta vuče na naše Death Disco ili moje Osječane COG. Imaju oni u svojoj glazbi elemenata i At The Drive-In i bijelog noisea i funka i washingtonskog hc-a, ali pojma nemam zašto su ih u najavi krstili kao post-punk/soul/swing bend. Do vraga, zadnj put kad sam provjeravao, soul i swing su ipak bili u nekoj drugoj vremenskoj zoni...
Ova trojka (Miljan na basu, Uroš za bubnjevima i Andrija na gitari i vokalu) ipak me je najviše podsjetila na Gang Of Four. Gitara je odrješita i rastrzana, malo pretiha doduše, barem uživo, bas čvrst i fluidan, a Uroš se pokazao kao vrsan i precizan bubnjar koji ne gubi ritam čak ni u kompleksnijim glazbenim rješenjima te je u stanju sve te različite elemente čvrsto usidriti.
Pjevaju na engleskom, što je razlika u odnosu na Death Disco, i možda i nedostatak, jer s ovakvom glazbom mogli bi nešto napraviti i vani čak i da pjevaju na srbijanskom. Ionako im je naglasak na glazbi, a riječi se doimaju tek kao dodatak; osobno su mi nabolji bili u uvodnom instrumentalu „Computer“ gdje su sve njihove sviračke vještine došle do izražaja. Energični su, odlično uvježbani, i jako dobro balansiraju zvuk između nježnijih alt-rock dionica i žešćih hc i noise pasaža. Pjesme su im dosta dugačke, nerijetko prelaze pet minuta i više, što im daje dosta prostora da se razmašu.
Inače, članovi Cut Self Not poznati su po radu sa sastavima Euforia i 36 Daggers. Euforia je trebala također nastupiti u Teatru, no nisu mogli doći zbog čega je, barem meni, jako žao jer je riječ o vrlo dobrom bendu čiji istoimeni debi album već dosta dugo imam u svojoj kolekciji i prilično sam ga izvrtjeo. CSN postoje od 2006. godine i predstavljaju velik potencijal. Nije to glazba za svakoga, pa priznajem čak ni ja nisam izdržao svih 45 minuta svirke već sam se kasnije povukao do šanka na osvježenje, ali obratite pozornost na ovo ime.
Eto, bijaše to još jedan dobar, ali slabo posjećen koncert u Teatru. S obzirom na popis gostovanja velikih imena u sljedećih nekoliko tjedana (Six Pack, Atheisti, humanitarka s Gužvom u 16-ercu i GTŽ), vjerujem da će klub živnuti, ali dugoročno gledano perspektive su mu slabe ukoliko ljudi ne vrate naviku dolaska na koncerte, posebice manje poznatih bendova. A ako danas sutra klub zaroni, ta će ekipa ridati krokodilske suze kako se u Osijeku ništa ne događa, kako je grad mrtav, a kad ima neka svirka, onda kobajagi kuliraju u parkićima i ispred okolnih birtija. Za jeftino vino u parku uvijek će se naći, a sve je drugo nevažno...
