Concrete Worms, Black Magic Six @ Spunk, Zagreb, 17.04.2011.

Birc Spunk koji kvadraturom odstupa samo za koji kvadrat više od klasičnih birceva smještenih po kvartovima, vjerojatno je bio najglasniji birc u gradu Zagrebu te nedjelje, ugostivši garage bendove: srpski Concrete Worms i finski Black Magic Six. Sretnici koji su se igrom slučaja našli na ovom mjestu ili oni koji su s ciljem došli dobili su dozu dvosatne garage-punk terapije i to besplatno čime bi pohvalio organizacijske sposobnosti osoblja kafića Spunk.

Dragana (bass), Dragan (gitara) i Ilija (bubnjevi) čine ekipu Concrete Worms-a, čestih gostiju na ovim prostorima. Koncertno djelovanje još od 1994, te objava tri albuma: "NoTip At All", "Punk-Rock Crew" i "Just Gamblin…", dalo je rezultat odlično ukomponirane ekipe čistokrvnih punk-rockera željnih da svakim nastupom izbace iz sebe sve frustracije kojima su okruženi, tako je bilo i ovog puta. Sam nastup baziran na žestoko agresivnim zvukom i ritmom nikog nije ostavio ravnodušnim, dok su izmjene vokala Dragan – Dragana dale dodatnu dimenziju, svježinu kojom izbjegavaju monotoniju u koju znaju upadati mnogi bendovi koji preferiraju sirovu agresivu u svojim nastupima. Iako ovaj put nisu bili okruženi ekipom spremnom za pogo akciju (za razliku od atmosfere u klubu Brazil), "You Can Go Now", "Union Job", "M-Kids", "Jackson"…., otprašili su u svom stilu, bez obzira na promatračko okruženje.

Nakon sat vremena žestokog ritma istočnih susjeda, pozicije na stage-u su zauzeli Black Magic Six finski dvojac (Mr.Lew Siffer i Mr.J-Tan) i već uvodnom "Shade Out Of Light" donijeli su promjenu koja je došla kao osvježenje, jer rifovi i razorni ritmovi koje ovaj dvojac proizvodi bitno se razlikuju od predhodnog benda (kod kojeg se osjećaju utjecaji klasičnog punk-a: The Exploited, Stiff Little Fingers, The Ramones…), dok u slučaju finskih rokera stvari se baziraju na žestokom rockabilly ritmu kojeg su svojevremeno prašili Stray Cats ili The Cramps, pomješani s jednostavnim ali agresivnim gitarističkim garage rifovima (The Stooges). Ovu tezu potkrepio je i nastavak: "Lair", "Suck The Poison Out", "Satan's 69"…, jednostavno, opet kreativno, zarazno, stvari koje odmah ulaze u uši, dalo bi se iščitati iz izraza lica okupljenih oko stage-a. (najviše od članova benda WCIF za koje bi se moglo konstatirati da su hrvatsko-japanska inačica ovakvog stila sviranja na ovim prostorima). Uvodnim koketiranjem frontmena sa publikom na temu sotone koja se provlači kroz pjesme, omote albuma te logom na majicama ovog benda ušlo se u fazu vrhunca gdje su odprašili onako na prvu: "Evil Man, ", "Hudaa"… te na kraju "Doomsday Bound ". Izgledno različiti (gitarist kosijaner obučen u odijelo, dok bubnjar ćelav, gol do pasa s razlogom isticanja tetovaža), ovaj dvojac zaključno uspješno njeguje tradiciju utemeljenu na ideji Jacka White-a koja se bazira na

klasičnom poimanju glazbe, bez suvišnih tehničkih pomagala.

D.T.