Springsteenov prošli album, optimističnog naziva Working on a Dream i pripadajuće optimistične atmosfere (koja je ponekad ulazila u područje patetike do te mjere da se čovjek zapitao je li Springsteen prenaglio s objavom ovako, za njegove standarde, slabog studijskog uratka. Bruce je izgleda čuo te kritike te je po završetku turneje otišao napuniti baterije i pronaći novu inspiraciju. U međuvremenu nam je golicao maštu puštajući u prodaju DVD s live nastupom iz Hyde Parka u Londonu (da ipak vidimo kako je E Street Band i dalje najžešći rock bend na svijetu) te dokumentarac o snimanju, neobjavljene i izbačene snimke s jednog od svojih najboljih albuma Darkness on the Edge of Town, kao i digitalno resmateriranu verziju istog da nam pokaže kako je on ipak odličan glazbenik i tekstopisac. Kratko rečeno, očekivanja od novog albuma su polako rasla (posebno kad se uzme u obzir razvoj događaja u svijetu s globalnim ekonomskim krizama i recesijama). No onda se dogodilo nešto što je obilježilo ovaj album, ali će zauvijek obilježiti i ostatak Springsteenove karijere. U lipnju prošle godine preminuo je Clarence Clemons, legendarni „Big Man“ koji je bio duša E Street Banda i zasigurno njegov najpoznatiji član (Steveu Van Zandtu ni uloga u Sopranosima nije pomogla da zasjeni Clarencea) i koji je Springsteenovoj glazbi davao onaj soul prizvuk koji je činio Springsteenove pjesme prepoznatljivim, zabavnijim i jednostavno više cool nego što bi one bile bez Clemonsovog glatkog saksofona. Odlazak „Ministra soula“ je značio da više nećemo čuti taj saksofon koji je najbolje pjesme sa zadnja 2 albuma činio da se izdignu od ostatka (primjeri za to su „Living in the Future“ i „My Lucky Day“). On je ujedno značio da će idući album svakako biti posvećen njemu, što je kod mene ekstremno podiglo očekivanja jer je jedino remek-djelo od albuma dostojno da se posveti njemu. Naravno, pojavila su se i pitanja kako će E Street Band zvučati uživo. Dannyja Federicija, koji je umro 2008., je zamijenio Charles Giordano i većina ljudi je to prihvatila. Ali Clarencea se ne može samo tako zamijeniti (FYI, na koncertima će ga mijenjati njegov nećak Jake, što me dovodi do zaključka da će Springsteen s vremenom završiti na pozornici s novim E Street Bandom koji će činiti djeca njegovih originalnih članova. Uostalom, Jay Weinberg je već na prošloj turneji nekoliko puta mijenjao svojeg oca Maxa kad je bio spriječen nastupati (srećom, ne zbog zdravstvenih problema, već obveza prema Conan O'Brien Showu)). Clarenceova smrt je vjerojatno dodatno uznemirila i ostale članove E Street Banda oko toga koji će od njih sljedeći napustiti bend zbog sličnih zdravstvenih razloga (trenutni tempo je jedan član po albumu). Život ipak ide dalje, čak i bez Clarencea, a Springsteen i E Street Band i dalje imaju želju da stvaraju i sviraju rock glazbu. Stoga su hrabro ušli u studio i krenuli raditi na novim pjesmama i ovim su albumom odgovorili na silna pitanja koja je publika i obožavatelji imala. Ovdje ću dati kratke odgovore, a u daljnjem tekstu možete naći detaljan opis. 1. Je li glazbeni stil ostao isti? Zvuči slično, ali ipak je osjetno drukčiji. 2. Kakva je atmosfera albuma? Jednostavno rečeno: Bruce i f****n pissed. 3. Ima li posebna pjesma posvećena Clarenceu? Donekle, ali ne baš. 4. Koji je ukupni dojam albuma? Čista petica (Da, znam da sam namjerno davao mutne i nejasne odgovore da vas intrigiram da čitate dalje. Ispričavam se zbog toga.) Ovim smo albumom dobili jedan od najboljih, ali i najbolnije iskrenih i najžučnijih komentara na stanje u svijetu, posebno u SAD-u (mada se i mi u Hrvatskoj možemo poistovjetiti s njime). Springsteen ovdje progovara o socijalnoj nepravdi u kojoj su bogati postali vlasnici svega, a obični radnici ostaju bez posla i kuće, usprkos tome što žele raditi i trude se svim silama da zarade dovoljno da prehrane sebe i svoju obitelj. Zvukovno gledano, može se reći da Wrecking Ball predstavlja novo poglavlje Springsteenove karijere jer je ovdje definitivno došlo do promjene zvuka u odnosu na prethodne albume. U biti, nije došlo do promjene koliko do spajanja stilova kakav je Boss njegovao na Magicu i Working on a Dreamu i onoga kakav je njegovao u radu sa Sessions Bandom i kakav je prisutan na We Shall Overcome. Ta kombinacija ovdje zvuči odlično, barem meni, a može se slobodno reći da predstavlja rezultat i pregled američke glazbene povijesti jer je ovdje prisutno štošta toga, od countryja i folka do rocka i gospela. Štoviše, može se reći da svaka pjesma predstavlja neki stadij dosadašnje Springsteenove karijere, što je najbolji mogući hommage Clarenceu jer on zaslužuje više od jedne pjesme. On zaslužuje cijeli jedan album jer je formirao Springsteenov zvuk više od 40 godina. Tako je odmah od prve pjesme, odličnog najavnog singla „We Take Care of Our Own“ koji je jednako himničan kao što je to davne 1984. Bio „Born in the USA“, a koji će zasigurno biti jako popularan i tražen na koncertima na nadolazećoj turneji. No sličnosti s vjerojatno najpoznatijom Springsteenovom pjesmom ovdje ne prestaju. Kao i „Born in the USA“, i „We Take Care of Our Own“ je u dobrom dijelu američke publike apsolutno krivo shvaćena. Jest da ovdje nije riječ o nepostojećem patriotizmu (on je itekako prisutan), već o lažno percipiranoj kritici Demokratske stranke i politike Baracka Obame. Sa stihovima kao što su „I've been knockin' on the door that holds the throne“ to se možda čini i opravdanim, ali ostali stihovi kao što „Where are the eyes that run over with mercy? / Where's the love that has not forsaken me?“ očito je da Springsteen ne govori o eventualno lošoj politici Baracka Obame, već o moralnom raspadu američkog društva i nedostatku solidarnosti i bratstva (i jedinstva) među američkim građanima. Hey, wait a minute! To zvuči kao socijalizam! Još će reći da je Springsteen komunjara, što onda definitivno potapa tezu da pjesmom kritizira Obamu jer Republikanci i za Obamu govore da je komunist/socijalist. Naravno, najveću pomutnju izazivaju stihovi refrena „We take care of our own / wherever this flag's flown“ koji, ako pitate desničarske Republikance, govori kako pravi američki domoljubi žele da ih vlada pusti na miru (i ne uvede opće zdravstveno osiguranje), već da će se oni sami snaći. Naravno da je poruka potpuno drukčija jer govori o tome kako Springsteen ipak vjeruje da, usprkos moralnoj propasti Amerike, i dalje postoji ta vjera da će se Amerikanci ujediniti pod svojom zastavom i solidarnošću izvući iz krize (kako financijske, tako i moralne). Uostalom, ovo je potvrdio i sam Springsteen kad je u Parizu odgovorio Republikancima rekavši da je dovoljno da poslušaju drugu pjesmu (odličnu „Easy Money“) da vide kako ovdje nije riječ o kritici Obame, već o kritici bogatih tajkuna koji su iskoristili politički sistem (podupiravši upravo republikanske kandidate) kako bi sebi zgrnuli što je više moguće novca. Upravo u toj pjesmi Springsteen govori o ljudima koji više ne vide izlaza iz svoje financijske krize te odlučuje doći do novca pljačkajući banke dok će istovremeno bogataši na to gledati s podsmjehom. Zapravo, cijela prva polovica albuma je jedna velika Springsteenova kritika i komentar stanja u Americi. Tako će u „Shackled and Drawn“ (koja mene djelomice vuče na „Working on the Highway“, ali ima i prizvuk Seeger Sessionsa) reći: „Gamblin' man rolls the dice, working man pays the bill / It's still fat and easy up on banker's hill / Up on banker's hill the party's going strong / Down here the low are shackled and drawn“ jasno prizivajući u sjećanje mnoge priče o ljudima koji su, usprkos tome što naporno rade, ostali bez novca i svega što imaju. S druge pak strane, „Jack of All Trades“ će, iako daje jasan društveni komentar, dati do znanja da u ovim teškim vremenima postoji ljubav koja nam može pomoći da prebrodimo sve nedaće. Pjesma, inače laganog ritma valcera, užasno podsjeća na „Jersey Girl“, čak bi se moglo reći da je riječ o istim likovima, samo što su sada odrasli i više ne mogu samo uživati u mladenačkim čarima. Nježna je i predivna, samo Springsteen ne bi bio Springsteen da opet sve ne usere (isprike zbog izraza, ali nema prikladnijeg) jednim jedinim stihom na kraju pjesme (kao što je to napravio na „Thunder Road“). Što je njemu? Cijela pjesma je lagana, umirujuća i ljuljuška vas u laganom ritmu i nježno uspavljuje i prepušta ljubavnom maštanju da bi se sve raspršilo kad Springsteen kaže „And if I had me a gun, I'd find the bastards and shoot them on sight. / I'm a jack of all trades. Honey, we'll be alright“. Stvarno, Bruce? WTF? Radit ćeš sve za svoju dragu. Ti si majstor svih zanata, uključujući i ubijanja??? Kako ćete biti u redu ako završiš u zatvoru? Taj jedan stih je dovoljan da razbije svaku iluziju o miru u ljubavi. Kvragu, Bruce, čak je i Meatloaf rekao: „I would do anything for love, but I won't do that.“ On je imao neke limite, zašto ne možeš i ti? Zašto si upropastio još jednu divnu pjesmu? Zašto??? Prava šteta jer je pjesma bila odlična ljubavna pjesma s blagim socijalnim komentarom (nešto po čemu je Springsteen poznat da stavlja u ljubavne balade), ali ovakav stih je ipak previše. Očito je bijes prema bogatašima postao prevelik. Ovo izgleda posebno istinito kad poslušate iduću pjesmu na albumu, i po meni najbolju pjesmu na cijelom albumu, „Death to My Hometown“. Aludiranje na stari hit s Born int he USA albuma nisu slučajne, samo što je ova pjesma puno puno puno ljuća. Sve počinje snažnim ritmom na koji se nadovezuje ultrazarazan gospel zbor koji pjeva melodiju iz stare gospel pjesme „The Last Word of Copernicus“ nakon čega Springsteen jasno kaže kako je naš dom (naš „rodni grad“) uništen iako ga nisu razorile bombe i rat, već nešto što je puno neprimjetnije, ali zato puno razornije – pohlepa bogatih tajkuna koji su poput drumskih razbojnika oteli poštenom narodu sve što su imali. Ovo su definitivno najljući stihovi koje je Springsteen napisao u posljednje vrijeme – komotno bih rekao da još od doba Born int he USA-a ili Nebraske nije napisao ovako ljute i bijesne stihove. No ti stihovi su svaki na svojem mjestu, a posebno valja izdvojiti neke koje se možda u kontekstu cijele pjesme i ne primijeti, ali zato daju dodatnu dubinu poruci koju Bruce prenosi. Tako primjerice kaže da je njegov rodni grad uništen iako „nije okrunjen nikakav diktator“ te da su bogataši „uništili naše obitelji i tvornice i oteli nam kuće te nam ostavili tijela da trunu na zemlji kako bi nam strvinari oglodali kosti“. Ujedno nas upozorava da će se ovako nešto dogoditi opet iznova te da moramo „pljačkaše i pohlepne lopove koji su došli i pojeli meso sa svega što su našli, čiji su zločini prošli nekažnjeno i koji danas hodaju ulicom kao slobodni ljudi poslati ravno u pakao“. Što reći osim: Bruce is f*****g pissed! Nakon ovog stihovnog napada, opet se sve smiruje te Bruce u pjesmi „This Depression“ pokazuje da je je voda došla do grla (ili da koristim slikovitiji američki izraz: the shit has hit the fan). Na ovoj laganici gost je Tom Morello iz Rage Against the Machinea čiji distorzirani rifovi apsolutno pokazuju bol koju ljudi osjećaju u današnjem svijetu (Morello također gostuje i na „Jack of All Trades“). U „This Depression“ Bruce nam govori kako je i najhrabrijima među nama sada preteško te da nam treba ljubav voljene osobe da bismo uopće pokušali preboditi ovu krizu koja je pred nama. Iduća pjesma, naslovna „Wrecking Ball“, služi kao prijelaz između dva dijela albuma jer spaja njegove dvije teme: ogorčenost surovom realnošću i nudi jedan od mogućih odgovora na istu. Pjesma je već dvije godine prisutna jer je bila objavljena kao bonus pjesma u sklopu „Live in Hyde Park“ DVD-a, a sjećam se da sam već tad rekao da molim Boga da je Springsteen uvrsti na idući album. And, Lo and behold, molitve su mi uslišane. Jedna od najboljih pjesama s albuma, pravi koncertni hit koji će dostojno moći zamijeniti čak i legendarni „Badlands“ kao 2. pjesma set-liste, govori o tome kako je bitno kroz život uvijek ići uzdignute glave te svaku nedaću i kuglu za demoliranje dočekati s inatljivošću i pravim stavom („If you got the gutts mister, if you got the balls, if you think it's your time then step to the line and bring on your wrecikng ball“). Pjesma je apsolutno nadišla svoje originalno značenje (napisana je kao posveta starom, sada već demoliranom stadionu New York Giantsa u East Rutherfordu – zato i sadrži stih „Here where the blood is spilled, the arenas filled and Giants play their games“) te nam svima poručuje da se uvijek možemo uhvatiti u koštac sa svim našim nedaćama, pa makar su „sve naše pobjede pretvorene u parkirališta“. Poseban dojam ostavlja frenetično energična (iliti frenergična) završina pjesme koja će svakog natjerati da vrišti i skače. Drugi dio albuma, kao što sam rekao, polako smiruje bijes koji se ispoljavao u njegovom prvom dijelu i počinje potraga za odgovorima što učiniti kada se nađete u ovakvom svijetu gdje ljudska solidarnost i međusobno pomaganje ne znači ništa. Možda je odgovor inaćenje (kao što to sugerira „Wrecking Ball“), ili možda je ljubav ono što nas može spasiti. Upravo tu poruku šalje druga lagana pjesma s ovog albuma, „You've Got it“ koja podsjeća na live izvedbe „Firea“ s laganim, blago zavodljivim ritmom i pomalo seksualno sugestivnim stihovima. Pjesma je puno mirnija od dosadašnjih te se možda neće svidjeti svima, ali je jako solidan uradak. Titulu najslabije pjesme na albumu odnosi „Rocky Ground“ u koju je ubačeno svašta, od Rising zvuka E Street Banda (jer pjesma podsjeća na „My City of Ruins“), gospela pa čak do repanja gostujuće pjevačice Michelle Monaghan (koje je nepotreban dodatak pjesmi. Ovdje bi puno bolje legao kakav solo (Clarenceov na saksofonu, šmrc!) ili nešto tako, ali ovo repanje nije dobro sjelo. Srećom pa stvar iskupljuje najstarija pjesma, a to je „Land of Hope and Dreams“ u kojoj po posljednji put čujemo solo dionicu na saksofonu u izvedbi legendarnog Big Mana. Springsteen je nedavno u intervjuu za Rolling Stone izjavio da je zaplakao kad je prvi put u miksanju pjesme čuo taj solo. Vjerujte mi, ako ste Springsteenovac, i vama će doći da zaplačete, ali jednostavno uživajte u prelijepim soul tonovima Clarencea i prepustite se ljepoti pjesme. Ova pjesma je najočitija posveta Clarenceu na cijelom albumu jer vuče na legendarnu „Jungleland“, kao i općenito na epske megahitove s Born to Run albuma, ali elektronski bubnjevi malo vuku i na veliki hit „Dancing in the Dark“. Pjesma je inače premijerno izvedena sada davne 1999. godine na povratničkoj turneji E Street Banda i sad mi je žao što ju je Springsteen u posljednji trenutak izbacio sa set liste u Udinama te je nisam imao prilike čuti uživo s Big Manom na stageu. Za kraj regularnog dijela imamo smirujuću „We Are Alive“ koja vuče na prva dva albuma, a u kojoj ćete odmah prepoznati kultnu melodiju iz Cashove „Ring of Fire“. Springsteen je pjesmu opisao kao veselu priču o duhovima koju valja pjevati oko logorske vatre negdje u šumi. Dvije bonus pjesme koje možete poslušati ukoliko kupite deluxe izdanje su „Swallowed up (In the Belly of the Whale)“, za koju sam isprva mislio da je obrada neke prastare gospel pjesme te da govori o proroku Joni, ali ipak govori o tome kako su u današnjem svijetu dobri ljudi progutani, i „American Land“ koju smo već mogli čuti 3 puta (jednom sa Sessions Bandom, pa sa Sessions Bandom uživo, pa s E Street Bandom uživo), a sada možemo čuti kako zvuči kad je E Street Band izvodi u studiju. Ona je i dalje energična i sigurno će ljudi pozitivno reagirati na nju na koncertima, ali kao ni prva bonus pjesma, ne ostavlja neki poseban dojam na kompletni album. Možda bi se moglo reći da kvari ukupan koncept albuma, ali budući da je riječ o bonus pjesmama, mora ih se shvatiti kao dodatne poklone za fanove, a ne kao posebna poglavlja u priči koja se priča albumom. Prije nego što dam konačnu ocjenu, odmah ću reći da ja shvaćam da sam ja pristran jer sam teški Springsteenofil i da ću vjerojatno album u kojem bi Bruce samo pričao nesuvisle priče smatrao odličnim, remek-djelom ili albumom godine. U biti, kad malo bolje razmislim, kad slušam album na shuffleu, često se nađem da preskačem pojedine pjesme (primjerice „Rocky Ground“ ili „This Depression“ pa čak i „Jack of All Trades“), ali to je češće zbog nekog mojeg trenutnog unutarnjeg raspoloženja. Ono što svatko može priznati jest da je album puno bolji od Working on a Dreama, možda čak bolji i od Magica ili Risinga, ali u najmanju je ruku u rangu s njima. Nameće se zaključak: neka Bruce ne piše vesele albume jer ipak ne budu toliko dobri (tu smo krivi mi jer smo kao ljudska vrsta bagra koja ne dopušta čovjeku da izrazi svoju sreću samo zato jer smo i sami nesretni i uvijek traži nekoga kome je gore nego nama, a mrzimo slušati o tome kako je drugima super), ali i da sačuva zdravlje članova E Street Banda. U svakom smo slučaju, dobili smo jedan nov zvuk Springsteena, jedan jako kvalitetan album (za mene je čista petica, većina ostalih bi mu dala ocjenu 4 ili 4,5), može se komotno reći da ima i novi bend (u SAD-u su ga već prozvali E Street Sessions Band) te nam jedino predstoji čekati da nam dođe u susjedstvo (kad već neće kod nas) da vidimo kako zvuči uživo jer ima jedna majica na kojoj piše „There are two types of people in the world: those who think that Bruce Springsteen is God, and those who have never been to a Bruce Springsteen concert“.
.jpg)
