Još jedna godina je prošla i došlo vrijeme da i Hrvati, uz ostatak svijeta proslave Lá Fhéile Pádraig iliti dan svetog Patrika – zaštitnika svih Iraca (i onih koji se tako osjećaju). Već tradicionalno riječki Belfast Food je održao St. Patrick’s Day koncert u zagrebačkoj Tvornici. I već tradicionalno je dinamični duo iz groupie.hr-a bio tamo da izvjesti šire narodne mase o tome kako je bilo.
O uzrocima zašto je baš dan svetog Patrika toliko popularan u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, raspravljali smo (između ostalog) na našem tradicionalnom stout cuganju prije koncerta. Iz izmaglice umora i alkoholnih isparina koje nam je podarila hrvatska verzija Guinnessa, a koja je među konobarima poznata pod imenom Tomislav, zaključili smo, nakon dugog i iscrpnog razmatranja psiholoških, kulturoloških i socioloških interpretacija, da je ključan element izvoza blagdana koji se ipak, budimo realni, vezuje uz Irce zparavo alkohol. Odnosno, činjenica da oni javno propagiraju bezglavo opijanje u potocima piva (ili irskog viskija). Naravno, važnu ulogu igra i činjenica da Iraca ima gotovo svugdje – eto što ti učini velika glad, dobiješ veliku emigraciju koja je jako vezana uz majčicu domovinu – pa onda loklane irske zajednice zdušno organiziraju proslavu zaštitnika svih Iraca koja se, eto danas slavi čak i u glavnom gradu britanskog imperija. Na kraju, pijani zaključak je bio taj da i mi Hrvati lako možemo prodati nekoliko svojih autohtonih “blagdana” (Martinje, Vincelovo ili čak kolinje). Razmislimo malo – mi volimo piti, imamo emigraciju, imamo dovoljno materijala da prodamo imidž patničkog malog naroda u grotlu velikih sila koji je uvijek težio pravdi i slobodi. Naravno, moramo još malo našu tradicionalnu glazbu približiti ostatku svijeta – Thompson baš i nije u tome uspio. Ali potencijala ima, samo ga treba dobro promovirati i provesti jaku marketinšku kampanju da se stvori željena slika Hrvatske i za par godina: BAM! Priglupi američki studenti dolaze na hrvatska sela masno platiti iskustvo pijenja domaće rakije i ubijanja svinje – “Kad srce kaže mamurluk, kaže Hrvatska”
No da se vratim na ono zbog čega smo mi bili tamo (osim alkohola, ofkors). Dakle svirka. Točno u 21 sat (ako ćemo se ravnati po Greenwichu) počela je svirka. Za razliku od ove godine, nisu samo Belfast Foodovci nastupali, već smo mogli vidjeti ne jednu, već dvije predgrupe. Bijahu to domaći irski-folk-rock bendovi Shamrock i Slip. Shamrock su bili prvi i jako su dobro iskoristili svojih 20-30 minuta javne izloženosti odsviravši nekoliko svojih pjesama kao što su “Nedjeljno jutro” i “Oda Dubravi” (parim onoj zagrebačkoj, ne Gundulićevoj), ali i nekoliko obrada kao što je “Foggy Dew”. Nakon njih je uslijedio Slip, koji su također bili korektni. Obje predgrupe su obavile svoju misiju – zagrijali su pabliku (ovo nije tipfeler, vezano je uz irske pubove. Get it? Pub-publika-pablika) za nastup glavnih zvijezda večeri.
Belfastovci su i ovaj put odradili korektan nastup koji je bio mješavina starih irskih klasika kao što su “Rocky Road to Dublin”, “Step it out Mary”, “Marrie’s Wedding”, njihovih obrada irskih klasika, u što spadaju “Van iz grada” i “Šporki stari grad”, ali i njihovih autorskih pjesama kao, primjerice, “Usne od meda”, “Mate i Matilda”, “Debela Marta” ili “Ribarska”. Bilo je tu i intrumentala kao recimo “U visokoj travi” ili “Tarantela”. Atmosfera je bila kakva priliči danu svetog Patrika – veselo, rasplesano, puno pozitivne energije, sa mnogo šala (slike govore više od riječi). Podosta ljudi u pablici, svatko s nekim detaljem koji je vezan uz Irsku, dok je zelena boja bila apsolutni must-have (kako bi rekli domaći stilisti). Tijekom cijele svirke bend je nastojao dodatno animirati pabliku koja, mora se priznati, nije bila toliko zagrijana za tulum kao prošle godine (ili se barem meni tako činilo). Sama svirka se ovaj put više okrenula rock glazbi (puno izraženiji zvuk gitare i puno duže solaže). Najbolji dio regularnog dijela koncerta svakako je bio kraj kada je uslijedio triptih odličnih svirki pjesama “Mate i Matilda”, “Get Back” i “Streams of Whiskey”. Nije dugo trebalo za bis, ali bis je bio drugačiji jer su se Belfastovcima na stageu pridružili momci (i cure) iz Slipa i Shamrocka te su svi zajedno otprašili “The Irish Rover” i “Whiskey in the Jar” – obe odlične pjesme i irski klasici koji su poduže bili i izimprovizirani. Međutim, mi smo očekivali i drugi bis koji je, ako je suditi prema set-listi te večeri, bio planiran, ali koji se nije ostvario iz nama neznanih razloga. Ovo je bio veliki minus večeri.
Sada treba ovo sve rekapitulirati u neku suvislu misao. Svirka je bila OK, čak jako dobra, ali čini mi se da je prošle bilo puno bolje. Možda je to zbog činjenice da je meni prošlogodišnji koncert bio prvo iskustvo St. Patrick’s Day fešte u Tvornici, a to Vam je onda ko prvo pijanstvo ili prvi seks. Nekako mi se čini i da je bend bio puno više raspoložen prošle godine, i to zbog činjenice da su nenadano pomakli prvotni datum održavanja prošlogodišnjeg koncerta pa su se onda htjeli iskupiti pablici. Ali mislim da je najviše podbacila pablika – nekako je falilo onog dodatnog žara za tulumom. Je li to bilo zbog manjeg broja ljudi ili zbog činjenice da je kriza u državi, tko zna? Možda sam subjektivan, ali mi je nekako nešto falilo (možda ono n-to pivo?) Eto. Neka Vas do idućeg dana sv. Patrika prati dobri stari “luck of the Irish”!
Mislim da Oda Dubravi nikako nije onoj zagrebačkoj s obzirom da je bend iz Lovrana,pokraj Rijeke odnosno Opatije,nego Dubrava ovdje stoji kao starohrvatski naziv za šumu,s obzirom da bend brije na te neke starohrvatske tekstove i slavensku mitologiju.
