Prošle nedjelje Vintage Industrial Bar ugostio je američki heavy metal bend Baroness te se još jednom dokazao kao izvrstan klupski prostor za nastupe žestokih svjetskih bendova. Nije im ovo bio prvi nastup ovdje, jer su nastupili i sredinom listopada prije pet godina te ostavili odličan dojam u dupkom ispunjenom prostoru. U Hrvatskoj, Baroness su prvi puta nastupili u KSET-u, sada već davne 2006. godine i to pred jedva kojih desetak posjetitelja. No, u to su vrijeme bili malo poznati: imali su objavljena tek dva EP-a: „First“ i „Second“, a s bendom The Unpersons tada su pripremali zajedničko izdanje pod nazivom „Third“. Nakon toga objavili su svojih šest samostalnih studijskih albuma: „Red Album“ (2007.), „Blue Record“ (2009.), „Yellow & Green“ (2012.), „Purple“ (2015.), „Gold & Grey“ (2019.) te prošle godine „Stone“. Sviraju u četveročlanoj postavi koju čine frontmen John Baizley (vokal i gitara), Nick Jost (bas), Sebastian Thomson (bubnjevi) i Gina Gleason (gitara). Nick i Sebastian su u bendu od 2013., Gina im se pridružila 2017., a Baizley je u stvari jedina konstanta ovoga benda u kojemu je od samoga početka.
Između ova dva nastupa u Vintageu, zagrebačka publika ih je imala prilike vidjeti prije dvije godine i u zagrebačkoj Hali kada su uz Kvelertak nastupili kao podrška Mastodonu. Oni koji su bili na tom koncertu svjedoče o odličnom četrdeset i pet minutnom nastupu kojim su dokazali da su izvanredan live bend koji energijom i uvježbanošću, posebno gitarističkog dvojca Baizley i Gleason, plijeni pozornost slušatelja. Stoga, publika je svakako željno očekivala njihov ponovni nastup.
Ulaz u Vintage bio je moguć od 20h, a podrška Baronessima bili su Frail Body, metal bend koji spaja različite utjecaje post-rocka, death i black metala. Prije nastupa predgrupe koji je najavljen u 20:45, mogli smo poslušati skladbu „Prepare the Ground“ doom metal benda Yob i „Scapegoat“ sludge metal grupe Kylesa. Dobro je to bilo uigravanje za ono što slijedi.
Frail Body je trojac iz Illinoisa kojega čine Lowell, Nick i Nicolas, a u Hrvatskoj su nešto manje poznati. Do sada su objavili dva albuma „Brief Memorial“ (2019.) i „Artificial Bouquet“ (2024.) i nekoliko EP-a. U pola sata grmljavine koju su upriličili u Vintage i tek je nakratko prekidali s nježnim prebiranjima po akordima pokazali su da metal ima i mnogih drugih, manje poznatih strana koje se baziraju na onom ritmu koji tako neodoljivo potiče na mahanje glavama, jer već u sljedećem trenutku skretali bi u slabije istražen smjer ambijentalnog i nepoznatog metala. Tijekom nastupa kojega nisu prekidali čak ni kada su mijenjali tonalitet na gitarama i basu (štimanje u D), bubnjar je neumorno zakucavao svoje ritmičke sinkope, a vjerujem da nisam jedini u publici koji je požalio što sa sobom nije ponio čepiće za uši. Nakon pola sata srdačno su se zahvalili te najavili nastup zvijezda večeri.
Trebalo je pro63;i još toliko vremena da se pozornica prilagodi potrebama Baronessa. I dok su tehničari iznosili pojačala i bubnjeve Frail Bodyja, mogli smo poslušati set melodičnije žestoke glazbe koja se gibala u smjeru hardcore i post punka (Majority Rule, The Jam, Joy Division, The Damned pa sve do Curea i Buzzcocksa). Za to vrijeme se ljetnom sparinom užaren Vintage ispunio gotovo do posljednjeg mjesta.
A onda se u najavljeno vrijeme kao uvod u koncert iz razglasa počeo razlijegati „So Weit, So Gut“ Haralda Grosskopfa. I dok je glazba svirala iz zvučnika, na pozornici se pojavila dugo očekivana četvorka te žestokom „Last Word“ započela svoj nastup. Nick je čvrsto gradio temelje svirke na svojem basu, a John i Gina su gitarama ispreplitali solo dionice, dok je Baizley istovremeno vokalom doslovno pomicao granice. Kao drugu pjesmu odsvirali su „Under the Wheel“ s novoga albuma, a zatim su pozdravili Zagreb, izrazili svoje zadovoljstvo zbog ponovnog susreta, na što im je publika uzvratila s iskrenim oduševljenjem i aplauzom. Na onu vjerojatno većini poznatu pjesmu „A Horse Called Golgotha“ s njihova albuma „Blue Record“ nije trebalo dugo čekati, budući su je odsvirali već kao svoju treću stvar. Dugi uvod na efektima i gitarama s onim žestokim ritmom i Baizleyev hrapavi glas doslovno je oduševljavao okupljene. Kao uvertira u novu grmljavinu uslijedio je laganiji gitaristički uvod na pjesmi „March to the Sea“. Gina i John su na sol gitarama uistinu nevjerojatni: izmjenjuju se uvježbano, a stilski su potpuno ujednačeni tako da je doista teško razaznati koju dionicu tko svira. Poslije zajedničkog instrumentala „Green Theme“, Gina je na idućoj pjesmi „Tourniquet“ i vokalno došla do izražaja, a na pjesmi „Beneath the Rose“ Sebastian je pokazao svoju zavidnu vještinu i tehniku sviranja bubnjeva, a sve je doslovno „zakucao“ jednim dugim solom na svojem instrumentu. Tijekom koncerta Baizley je odlično komunicirao sa zapaljenom publikom, a s najavom smirivanja koncerta s pjesmom „If I Have to Wake Up (Would You Stop the Rain?)“, vjerojatno je mnoge nasmijao. Poslije ove uslijedio je niz odličnih pjesama među kojima su se isticale „Seasons“ (s odličnom bas linijom) i „The Gnashing“ s dužim i zahtjevnim uvodom. Službeni dio koncerta priveli su kraju sa žestokom „Sweetest Curse“, nakon koje su se desetak minuta poslije jedanaest zahvalili i skinuli sa sebe instrumente.
Očekivano, uslijedila su još dva bisa. Prvi je bio neizbježan „Isak“ s mnogo eksperimentalnog zvuka i ritma ali i gitarističkih sola, a nakon dugog aplauza krenuli su u svoj najveći hit „Take My Bones Away“ kojega je s njima pjevao cijeli oduševljeni Vintage. Nakon sat i pol sviranja, Baroness su se zahvalili publici i pozdravili nas do novog susreta. A njega svi ljubitelji metal glazbe bez sumnje željno očekuju.
