Bambix, Bez panike, Empty Wallets, Močvara, 18. 02. 2007.

Wow, ovo je bio vikend za pamćenje! Nakon Overflowa u petak i Pipsa u subotu, nedjelja je bila rezervirana za Nizozemce Bambix. Kao bend koji skoro cijelu godinu provodi na turnejama (160 svirki samo prošle godine!), neminovno je da prije ili kasnije svrate i u naše krajeve, i eto, to se opet dogodilo u nedjelju. Kažem opet, jer Bambixi ponosno tvrde kako su bili prvi strani bend koji je odradio turneju po bivšoj Jugi neposredno nakon rata. Naravno, nisam ih gledao nikada prije, pa eto radosti i veselja da konačno vidimo što to momci i cura mogu.

Prije same Močvare trebalo je okvasiti grlo coca colom koje u Močvari, jelte, nema, pa smo moj pratitelj i ja odabrali Route 66 kao prikladnu destinaciju. Da ne mislite da sam ja odlutao u neke gej iz oukej vode ili nešto slično, moj pratitelj bio je glavom i bradom webmaster ove stranice, koji je razlog svog prihajanja iz Varaždina vidio u činjenici da je bend Bez panike iz Čakovca te da je bubnjar toga benda njegov kolega s posla. Nakon druženja s našim dopisnikom iz Splita koji se zatekao u Routeu u ugodnom ženskom društvu i nakon par brzinskih rundi coca cole i piva, dobro nadozirani krenuli smo put Močvare gdje smo na naše veliko zaprepaštenje otkrili kako je prvi bend, Splićani Empty Wallets, već završio svirku. Od kada su to koncerti u Močvari počeli počinjati na vrijeme? Propustio sam ih i prošle godine na Panonian Challengeu u Osijeku, tako da mi je skor s njima sada 0:2. Damn! Osječko-donjomiholjačka ekipa koju sam zatekao tamo rekli su mi da su bili dobri, a legendarni Motusovac Hogar kratko ih je opisao kao „čista Kalifornija“. Meni bi se to dopalo, vjerujem.

Ali, nema vremena za tugu jer na scenu se penju Bez panike. Najavljivani su kao melodični pop punk sa ženskim vokalom i to je najtočnija definicija koju mogu dati ovom bendu. Dobri su! Toliko su sirupasti i zašećereni da ih ne preporučujem dijabetičarima. Skoro svaka pjesma ima obvezatne „wooo-oooo“ back vokale, gitara i bas odlično se dopunjuju, a pjevačica ima idealan glas za ovakvu glazbu. Pokušajte zamisliti Super s karamelom kako obrađuju All ili Descendentse i otprilike dobijete ideju kako Čakovčani zvuče. Svirali su materijal sa svog jedinog izdanja objavljenog do sada, kao i nekoliko pjesama s novog koji je u pripremi, a za koji drug webmaster tvrdi da će biti i bolji od prethodnika. Paničari su uspjeli razdrmati ekipu koja je u pristojnom broju napunila Močvaru očekujući zvijezde večeri.

Bambixi su se popeli na stage nešto iza 22 30 i odmah odradili kratku tonsku probu. Razlog što ju nisu odradili ranije je taj što su kasno stigli u Zagreb, odnosno, stigli su u Zagreb ali su ga promašili i nastavili put prema Slavonskom brodu (?). Kako su uspjeli promašiti grad sa skoro milijun stanovnika nije mi baš najjasnije, no dobro, sad su tu. Bambixi su trio kojega čine Wick kao pjevačica i gitaristica, Peter na bubnjevima i Patrick na basu, koji je sudeći po škljocanju fotoaparata u njegovom pravcu očito bio najzanimljiviji mladim pohotnim tinejdžericama koje su ispunile prve redove.

Bend je od samog početka krenuo brzo i žestoko. Bambixi su veterani punk rock scene i to se vidi i čuje: naviknuti jedni na druge, precizni su poput švicarskog sata, sa izvanrednim osjećajem za melodiju, isporučili su sat i pol frenetične ali uber melodične pop punk veselice. Fakat, svaka stvar doima se poput punk himne sa svojim poletnim i energičnim refrenima. Nađe se tu i tamo malo hc elemenata u njihovoj svirci koji daju onu prijeko potrebnu oštricu, ali uvijek pažljivo dozirano, kao u apoteci.

Pored stvari s posljednjeg albuma, koje su logično činile najveći dio set liste („Spotlight“, „Revolution“, Little Less Drunk“ najavljenu kao posvetu lezbijkama i pivu, „Jester“ ili „Leaking Fuel“), bili su tu i favoriti s prethodnih albuma poput „Explain It“, „Andre“ ili „Julie“ (zadnje dvije s albuma „What's In A Name“ koji se sastoji od 13 pjesama nazvanih isključivo po muško-ženskim imenima). Publika je nekako mlako reagirala na novije stvari, bilo je očito da je prošlogodišnji album „Club Matuchek“ ili još pre nov ili ljudima nije baš najbolje sjeo, ali su zato stare stvari izazvale zborno pjevanje (ako se desetak pacijenata u prvim redovima može nazvati zborom). Moja kolegica s muzike.hr-a je tijekom cijelog koncerta tražila pjesmu „Bitchcraft“, ali ju je dobila tek nakon završetka regularnog dijela koncerta, kao prvu na bisu. Možda zato što je imala majicu Bambixa, što je i sama Wick primijetila, a možda i zato što je bila u društvu istaknutog metrića (khm, khm…). Ostali iz publike nisu bili te sreće pa tako „Butch“ koju su revnosno zazivali od početka nije bila odsvirana. Više sreće drugi put, momci i djevojke.

U pjesmi „So Sorry Song“ na stageu im se pridružila prekrasna Mila koja je zajedno s Wick otpjevala tu stvar i izmamila ovacije publike. Svaka čast Wick kao liderici i gitaristici, ali u usporedbi s malom doimala se poput američkog drill sergeanta: izgleda ko muško, oblači se ko muško, pije i puši ko muško, možda i kara cure ko svako pravo muško, jebote, pa to mora da je muško! Znam da sad zvučim kao seksistički son of a bitch, ali malo ženstvenosti je upravo ono što je trebalo sinoćnjem koncertu.

I eto tako, koncert je trajao svojih sat i 15, sat i 20 minuta vesele, brze, uzbudljive i oznojene svirke. Bubnjar je cijeli koncert svirao samo u boksericama i bijelim čarapama, no kad je nakon svirke izašao ispred svog seta bubnjeva znoj se cijedio s njega. Poslije smo kod merch štanda malo popričali s Peterom i Patrickom dok se Wick negdje izgubila (na moje pitanje gdje je, Patrick je sarkastično odgovorio da je u backstageu i da pegla bendu veš). Iako sam možda očekivao veću gužvu i bolju reakciju publike, može se reći kako je koncert ispunio očekivanja.

I uopće ne sumnjam da ćemo Bambixe ponovno sresti u Zagrebu. I da ću opet biti tamo.

Hadžo, the Bambi slayer