Arcade Fire – The Suburbs

  Arcade Fire su vjerojatno jedan od bendova koji su obilježili minulo desetljeće. Od kada su izdali svoj briljantni debi „Funeral“ krajem 2004. (mi smo ih zajedno s ostatkom Europe upoznali početkom 2005. kada im je album izašao na britanskom tržištu), postalo je jasno da smo dobili nove indie prvake koji bi za indie glazbu u 21. stoljeću mogli učiniti ono što je R.E.M. učinio početkom 90-ih. Njihova glazba koju neki opisuju blentavim nazivom barokni pop, koja kombinira sumorne teme, prekrasne melodije i epsku produkciju veću od života osvojila je i kritiku i publiku. Čak su se i pojavili na naslovnici kanadskog izdanja Time magazina kao bend na koji treba obratiti pažnju.

  Iako su indie-snobovi mrzili što su šire mase otkrile njihov dojučerašnji omiljeni bend, postalo je jasno da je ovo bend stvoren za velike stvari. Drugi album „Neon Bible“ iz 2007. godine bio je promatran pod posebnim povećalom pod kojim bi svaka greškica bila prenaglašena, no Arcade Fire su pokazali da se radi o trenutno možda i najboljem bendu na svijetu. Iako je dio kritike nalazio primjedbe, a indie-puritanci su još više bijesnili zbog visokih tiraža albuma, Arcade Fireu niste mogli naći veću primjedbu. Možda je i najčešća kritika bila upućena činjenici da na drugom albumu nisu izmislili ništa novo (kao što je bio slučaj s prvijencem), nego je recept glasio – velike količine poznatog nam zvuka, kap orgulja da pjesme dobiju na monumentalnosti, te komadićak Spreengstenova repa i – voila, opet smo dobili album godine.

  Arcade Fire ovaj put nadmašio je i moja osobna očekivanja. Očekivao sam zaista jak album, baziran na njihovom dobro nam znanom zvuku (uz gostujuće preljeve sintisajzera – što bi u današnjem retro dobu 80-ih dobro zvučalo), svejedno bi bio zadovoljan i stavio ih pri vrhu liste najboljih albuma godine. Ovako, Arcade Fire su stvorili najambiciozniji album do sada, bez jakih singlova kao što su „Wake up“, „Intervention“ ili „No cars go“, ali album s pričom i album koji funkcionira kao cjelina bez premca.

  Iako su i prethodna dva bili albumi u kojima nijedna pjesma nije tematski odskakala, ipak ste mogli pokoju pjesmu izdvojiti iz cjeline da funkcionira jednako dobro i bez problema ste albume mogli staviti na shuffle da ne gubite smisao. Ovdje na to zaboravite. Snimili su ono što se zove konceptualni album u punom smislu te riječi koji najbolje funkcionira slušate li ga od početka do kraja bez prestanka. To će biti problem današnjoj iPod generaciji koja zaredom može slušati stvari koje nemaju dotičnih točaka, ali to je i dodatni plus ovom albumu. Čak je i meni zasmetalo kada bi me nešto prekinilo u slušanju, jer bi mi duže trebalo da se ponovo uživim u koncepciju albuma.

  Pjesme se preljevaju jedan u drugu, uz poznatu tehniku neprekidanja zvuku, određeni lajt motivi se ponavljaju u nekoliko pjesama. Određene pjesme su toliko tematski vezane uz druge da ćete ih pravo shvatiti tek kad poslušate album u cjelini. U svakom slučaju, jako dobro osmišljeno djelo koje će svakim novim slušanjem otkrivati nove bisere. No, ako mislite da će pjesme zbog forme nastradati, varate se. Pjesme imaju klasičan Arcade Fire zvuk i mogli bi ih prepoznati bilo gdje i bilo kada, te nimalo ne zaostaju za prekrasnim melodijama koje smo upoznali na prva dva albuma. Zvuk je, naravno, proširen tako da imamo i punka i synth-popa u određenim trenucima. I sada mi je puno jasnije kada je Win Butler rekao da će zvuk na albumu biti mješavina Neil Younga i Depeche Modea! Shvatit ćete kad čujete, jer će vas zvuk u jednom trenutku asocirati na ABBA-u, a u drugom u Queens Of The Stone Age. Prije nego su izdali album, izbacili su singlove „The suburbs“ i „Month of May“, koji su toliko različiti da su mi se javili mnogobrojni upitnici iznad glave. Pa kako će ovo zvučati? Kako ova dva različita zvuka netko može strpati u smislen album? E pa može.

  Što se tiče tematike, opet se radi o „vedrim“ stvarima na koje su nas Arcade Fire navikli. I dok smo na „Funeral“ slušali kako su ostali bez pola familije, na „Neon Bible“ su nam najavljivali apokalipsu danas. Na „The suburbs“ se protežu prvenstveno dvije teme. Prva je (gle čuda) američko predgrađe u kojemu su Win i njegov brat Will (također u bendu) odrasli. U jednom trenutku na klasično američko predgrađu gledaju s dozom nostalgije i prisjećaju se svog odrastanja žaleći za određenim stvarima kojih više nema. U drugom trenutku američko predgrađe danas im se ne sviđa, previše je svjetla, betonskih površina i bezbrojnih trgovačkih centara. Oni žele pobjeći u smislenije i mirnije mjesto. Druga tema koja se kroz album proteže je bendov osobni okršaj s fanovima koji drže da je glazba Arcade Fire postala isprazna čim je dospijela u mainstream vode.

  Ne znam ni sam koju bi pjesmu posebno izdvojio – već početna „The Suburbs“ sjajno otvara album i promiče se među njihova najbolja djela. Ako će vas glavna uloga klavira u prvoj pjesmi razočarati, odmah sljedeća „Ready to start“ daje ubrzani ritam na basu i bubnju na koji smo navikli od sedmorke iz Montreala. „Rococo“ će vjerojatno na koncertima biti izviždana od dijela publike, „Suburban war“ je u ovom trenutku možda i moj favorit, dok „Sprawl II“ i „We used to wait“ (sljedeći singl) možda imaju najveći potencijal za hit. „Month of May“ je vjerojatno najžešća stvar koju će ikada snimiti, ali u svakom trenutku znat ćete da se radi o Arcade Fire. Zaista impresivno koliko zanimljivog materijala na jednom albumu.

  Album traje preko sat vremena i pravo je zadovoljstvo slušati ga ponovo i ponovo i svaki put otkrivati nove slojeve bogatog zvuka koji nam je najbolji bend na svijetu podario na novom djelu. Čak i ako Arcade Fire ovim albumom ne ponovi uspjeh prethodnika (jer ipak se radi o albumu koji ne osvaja na prvo slušanje upravo zbog isprepletenosti određenih pjesama), gotovo sam siguran da će velik broj ljudi kada se Arcade Fire umirove, tvrditi da je „The Suburbs“ najbolji i najkompletniji njihov album. Ako sam u prethodnoj recenziji naveo da The Black Keys imaju album godine do tog trenutka, moram im uzeti žutu majicu i predati ju novim prethodnicima koji su se toliko odmakli ispred svih da će ostali morati biti na opasnom dopingu da bi ih stigli. Album godine.

Ocjena: 5

Art Vandalay