Mora da je gadno biti renomirani glazbeni kritičar pa onda preći „s druge strane nišana“ i izložiti svoje glazbene uratke prosudbi publike i kolega iz branše. To sigurno zahtijeva obraz debeo kao đon i sposobnost primanja udaraca sa svih strana. Skoro kao hodajuća boksačka vreća.
A nije da Ante nije navikao na primanje udaraca. I kao kritičar često je bio na meti nezadovoljnika koji su smatrali da je nepravedno „posrao“ njihov omiljeni bend, a da ne govorimo kako su dotični jedva dočekali priliku uzvratiti udarac njegovom prethodnom projektu, bendu Djeca, koji je imao dva čisto solidna gitaristička pop albuma, međutim koji u Hrvatskoj nije mogao ništa napraviti i nestao je bez traga ne postigavši ama baš ništa na domaćoj pop rock sceni.
Nekome bi to bilo dovoljno da okači gitaru o klin i posveti se uzgoju povrća, ali ne i Perkoviću. Tvrdoglav i uporan kakav već jest (a takvi su vam Dalmoši, kad si nešto utuve u glavu nema toga boga ili vraga koji će ih spriječiti u njihovom naumu) odlučio je svoj sljedeći album objaviti kao solističko samizdat izdanje, potpuno izvan svih utabanih putova domaće diskografije. Rezultat je vrlo čudan, zanimljiv ali i neujednačen lo-fi singer/songwriterski album s nekoliko sjajnih trenutaka ali i dosta padova.
Ovo je album one-man banda, Ante ovdje funkcionira kao autor skoro svih tekstova, glazbe te kao producent, jedino je Juri i Pavlu iz Svadbasa povjerio mix, uz ponešto gostiju na albumu i to je to. Nema više benda iza sebe, nema zaštitne mreže, Ante je u maniri narodnih heroja NOB-a junački potrgao košulju, pokazao prsa junačka i pripremio se za susret s hicima kritičarskog streljačkog voda. I ja ću zauzeti mjesto u tom streljačkom vodu ali neću gađati ravno u srce…Ciljat ću u ruke ili noge. Jer, unatoč manama ovo je solidan album.
Ante izgleda dosta voli Beckov eklektičan lo-fi stil, začudnu uporabu različitih instrumenata te kombinacije akustične gitare i elektronskih zvučnih dodataka. Rezultati variraju: meni su osobno najdraže one klasične, „čiste“ pop pjesme poput izvrsnog prvog singla „Žene koje ne postoje“ s odličnom kombinacijom akustične gitare, jakog basa i zanimljivog synth uleta koji kao da je pokupljen s debi albuma Orgazma; tu je i sjajna „33“, pjesma u kojoj autor nad vrckavom, countrificiranom glazbenom podlogom otvoreno priznaje kako više nije mlad ali da mu to savršeno odgovara („Nisam mlad i nemam vremena/Vječno glumiti tinejdžera/Dosta je bilo te tiranije/Sad mogu kući puno ranije/Dosta je bilo dokazivanja/Stiže blagodat smirivanja“), te naslovna stvar, s tekstom na glazbu Jarabe De Pala, u kojoj autor tvrdi kako ga čak „i mama voli jer ga ni ona ne zna“ te kako nitko zapravo ne zna „kol'ka je pizda“. Jako je lijepa i “Voda“, koja počinje kao klasična akustična laganica da bi u drugom dijelu dobila na atmosferičnosti i izražajnosti uporabom naglašenih pratećih vokala.
S druge strane, uvodna, „Postoji plan“ neopisiva je zbrka čudnih šumova, efekata i eksperimentiranja, tri minute uzaludnog traganja za melodijom i smislom koje na kraju ne vodi nikamo. Ista stvar pojavljuje se u multijezičnoj verziji na samom kraju albuma kao off zajebancija koja mi je mnogo bolje sjela. Obrada Dedićeve „Djevojka iz moga kraja“ također pati, opeterećena teškim bremenom nepotrebnih dodataka i zvukova te nepotrebnim uletima gitare. Mislim da bi ogoljeni, full akustični pristup u ovoj pjesmi proizveo mnogo bolji rezultat.
Uopće, brže stvari su mi nekako bolje sjele nego one lakše („Zagrljaj“, „Tetris“), jer donekle uspijevaju prikriti jedan od velikih problema ovog albuma, a to je činjenica da je Ante ograničen pjevač. To je, onako, kritičarski rečeno. Narodski bi se reklo da mu je pjevanje „kurac od ovce“, i on to zna. Zato je uglavnom suzdržan, često na granici šapta, ponekad na granici recitala. S druge strane, kao tekstopisac Ante je mnogo bolji i njegovi direktni, ironični, često minimalistički tekstovi uglavnom drže vodu.
Čudno. Ja sam upoznao Antu ali ga i dalje volim. Gledao sam ga u solo akustičnom izdanju na promociji albuma u Puli i moram priznati da je djelovao uvjerljivije nego na albumu. Spontaniji, neopterećeniji, samo on i akustara bez studijskih kerefeka koje su možda obogatile zvuk albuma ali i ukrale onu dozu neposrednosti koje bi čisto akustični album mogao imati.
Koje su perspektive za ovaj projekt? Ne zavaravajmo se, nimalo sjajne. Znamo gdje i u koje vrijeme živimo. S druge strane, Antin DIY projekt može se pokazati isplativim čisto stoga što album promovira i prodaje sam, uspješno izbjegavši sve Scile i Haribde velikog izdavača. Ja mu mogu samo preporučiti što više nastupa, solo ili s pokojim gostom, te očekujem i nastavak njegove solo karijere. Ovaj CD treba shvatiti kao pismo namjere jer Ante ima potencijal koji nije do kraja došao do izražaja, kao ni na albumima Djece.
Eto, nadam se da moj hitac neće biti koban za Antu. Doista sam ciljao u ekstremitete…
Ante je mislio da može. Došla su "Djeca". Onda je vidio da ne može. Onda se išao šalit na račun toga što ne može. Ni u tome nije uspio. Još kad Hadžo napiše recenziju za ovakav "lo-fi singer/songwriterski album" (ughm!), onda se cijela kaša užasa stapa u jednu nepodnošljivu, tragikomičnu cjelinu. "Nadam se da moj hitac neće biti koban za Antu"... Ne treba samo Anti hitac...