Dakle, ljudi, bio je to jedan od onih dana kada vam se čini da ste se probudili u nekom košmarnom svijetu gdje baš ništa nije kako treba.
Najprije su me cijeli dan prcali na poslu (ako se prcanje u zdrav mozak računa u ukupni sexualni staž onda u ovoj disciplini stojim znatno bolje nego što sam mislio), onda me zvao Hrvoje, pjevač Hesus Attora, da mi saopći kako bend neće nastupiti na prvoj večeri All Moonlee's Parties festivala u Močvari jer im se jedan od članova razbolio, a onda se javila i cura koja je trebala raditi report s festivala da je spriječena nekim neodgodivim obvezama.
I tako ja završih u Močvari sam. OK, nije ni prvi ni zadnji put. Izgleda da nisam bio jedini koji je imao bad day taj dan jer Močvara je bila neočekivano prazna. Čudno, mislim da bi svaki od ovih izvođača s Moonlee Records etikete privukao više posjetitelja solo, ni karta nije bila preskupa a nije bilo ni nekih drugih događanja sličnog tipa u gradu. Ali jebiga, koga nema bez njega se može.
Moonlee je imao vrlo bogat štand s majicama, CD-ovima i drugim goodiesima po pristupačnim cijenama. Na primjer, mogli ste izabrati bilo koja tri CD-a iz njihovog ponuđenog kataloga za 150 kunića što je sasvim OK deal.
Svirka je počela kao što je i zakazano, u 22 h, nastupom mladog slovenskog sastava In-Sane. Ova trojica momaka imaju dvadesetak godina a bend postoji od 1997. pa se ekipa zajebavala da su ga oformili dok su još bili u pelenama. Netko se pitao što će oni na Moonlee festivalu, pa je pjevač i gitarist Dario odmah na početku izvijestio tridesetak nazočnih da su oni nedavno potpisali ugovor s Mr. Moonleejem za koga će izdati svoj sljedeći album. Čestitamo! Ajmo konobar, rundu za sve prisutne!
In-Sane su svojih pola sata iskoristili da nas provedu kroz neke starije i neke novije stvari, uglavnom u okviru žestokog hc punka s emo primjesama. Moram priznati da su bili jako dobri, s čestim promjenama u tempu i pjesmama s izraženom socijalnom tematikom na engleskom jeziku. Dvije stvari sam prepoznao s njihove MySpace stranice („Found My Place“ i „Lost In Time“), druge su mi nepoznate, ali se nalaze u okviru istih glazbenih obrazaca. Mali izlet u čiste hard core vode donijela im je obrada pjesme „Mrtav policaj“ u trajanju od kratkih ali ubitačnih jedva minutu i kusur.
Nakon stvari „No Turning Back“ rekli su kako je to to, that's all folks, no publika je bila vrlo zadovoljna ponuđenim i pozvala ih je natrag na bis na kome su odsvirali stvar koja semeni kao ljubitelju melodije najviše dopala, „State Of Today“. Vrlo poppy pjesma, zarazna i s mnogo melodije, ako najavljuje zaokret u njihovom zvuku ja ga pozdravljam. No, i bez nje In-Sane su od tri ponuđena benda sinoć na mene ostavili najbolji dojam i ja želim Dariu, basistu Mateju i bubnjaru Shagieju što brzi izlazak novog izdanja za Moonlee.
Pauzu između dva bendaiskoristio sam za okrjepu uz šank u društvu prijatelja Peđe s Terapije i njegovih simpatičnih kolegica, prijatelja Ivice s muzike.hr te za debilanu uvijek raspoložene ekipe iz Dolibasije i Breaking The 4th Wall. Šteta što po novom šank Močvare radi samo do ponoći, u vrijeme kad smo baš prižednjeli više nije bilo moguće mijenjati kune za tekuća zadovoljstva.
Točno u 23 h na scenu se popela petorka iz još jednog slovenskog benda, Psycho-Path, koja je također nedavno pristupila Moonleejevoj rastućoj obitelji. Prvo što vam upada u oči je seksipilna pjevačica Melee u kratkoj haljinici i mrežastim čarapama te duuugim, preduugim nogama. Vuf vuf! Morate mi oprostiti ali uvijek se uzbudim kad ispred mene na bini nastupa nešto mlado, skladno građeno i dugonogo. Ali uspio sam (jedva doduše!) primijetiti kako u bendu nastupaju još dvojica gitarista (Jernej i Sašo), basista Janez i bubnjar Dominik.
Ali, u centru pozornosti ipak je Melee. Cura je izvrsna frontwomanica koja vam okupira pažnju svojim atraktivnim scenskim nastupom (cura se cijelo vrijeme izvija i savija kao da su joj kirurški odstranili nekoliko rebara da se čovjek naprosto zabrine za njezinu kičmu). I ostatak benda je svirački potkovan i uigran ali...
Od Psycho-Path sam očekivao nešto brutalniju i žešću varijantu rocka od melodičnog alter hard rocka koju smo dobili. PP zvuče kao hibrid Girls Against Boys, Breedersa, Garbagea i Queens Of The Stone Age, i fakat čovjek ima osjećaj da bi QOTSA ovako zvučali kad bi ih predvodila Shirley Manson. Nastup su otvorili s dvije pjesme s njihovog posljednjeg albuma, „Desinvoltura“: „Gut Level“ i „Lynch The Girl“ a onda su svirali set novih stvari koje mi se na prvo slušanje nisu usjekle u pamćenje. Sve su nekako bile pravocrtne i aranžmanski jednolične. Možda mi samo treba malo vremena da se naviknem na njihov zvuk ili te stvari još nemaju svoj konačan izgled.
Močvara se malo popunila tijekom njihovog nastupa, ali i dalje je to bilo premalo ljudi. Nekoliko alkoholno obeznanjenih momaka u prvim redovima pokušavalo je stvoriti atmosferu ali bez mnogo uspjeha. Bend je to prepoznao pa se valjda ni oni nisu previše trudili animirati ekipu koja se očito ne može animirati.
Nakon nekih četrdesetak minuta nastupa vratili su se na bis (iskreno, nisam baš čuo neko pretjerano inzistiranje od strane publike, no dobro) i odsvirali jednu podugačku stvar hipnotičkog ritma koja je bila vrijedna svake kune upada: desetominutna improvizacija koja je završila otfrljivanjem svih instrumenata i s Melee skučenom u čučećem položaju. Tu sam vidio da bend ima znatno više potencijala nego što nam je to prikazano sinoć i jedva čekam da ih opet vidim pod nekim malo boljim okolnostima.
Posljednji bend ove prve, internacionalne večeri, bio je mostarski trio Vuneny. Trio sastavljen od gitarista, basista i klavijaturista/sempl mahera (koji je na bini vješto operirao s više instrumenata nego što ih ima nuklearna podmornica) imao sam priliku jednom gledati i nisu me impresionirali, a mišljenje nisam promijenio niti nakon njihovog sinoćnjeg nastupa. Jednostavno, ne volim takvu glazbu i meni je ta kombinacija elektronike odsvirane živim instrumentima na duže staze jednostavno dosadna. Vuneny su techno party otprašen rock instrumentima ali to ne dopire do mene. Savršenstvo izvedbe i izvrsno kombiniranje dub podloga s breakbeatom, trip hopom i povremenim gitarističkim baražima u stilu Squarepushera čini neobičan, hipnotički kolaž semplova, ritmova i građenja atmosfere koji me je ostavio ravnodušnim.
Najviše mi smeta ritam mašina jer njihova bi glazba mnogo više dobila na uvjerljivosti sa živim bubnjarem a i preduge pauze između pjesama dok se sva ta mašinerija namjesti znaju biti iritantne. Ipak, Vuneny su jedini bend koji je izazvao kakvu takvu povratnu reakciju kod publike i prvi redovi su se ugodno njihali nošeni zavodljivim ritmom glazbe. Ja nisam. Nakon pola sata otprilike sam otišao.
Moji planovi da se s ekipom iz prijateljskih bendova razvalim na nekom afteru raspali su se kad smo na parkarilištu iza Močvare sreli ekipu iz In-Sanea koji su nas počastili Nikitom, nekom vrstom slovenske rakije od krumpira. Ekipa se naravno oblila i dok smo mi tamo čavrljali, Močvara se počela prazniti što je bio znak da je prva večer All Moonlee's Parties završila. Šteta što je bilo premalo ljudi, ovaj dobar festival zaslužio je bolju posjećenost i bolju interakciju između izvođača i gledatelja, ali valjda će biti bolje sutra.
Hladno pivo, Dom sportova, 14. 12. 2007.
