Nepunih devet mjeseci od njihovog zadnjeg koncerta u Zagrebu (u Aquariusu), Tuxedomoon su nam se ponovno ukazali u istom gradu, no ovaj put u Močvari, gdje su posljednji put nastupali prije tri godine.
Stoga udružih snage s Horvijem, s prijateljskog nam sajta www.terapija.net, a još u pratnji njegovog brata Martina te žene mu Marijete, prema kojoj je Luc Besson napisao scenarij za film „Taxi“ (interna fora). Ovo udruživanje snaga odnosilo se na konzumaciju hmeljne ambrozije, vođenje intelektualnih, kvazi-intelektualnih, a poslije koncerta i ponešto nepovezanih razgovora…
Tuxedomoon sam gledao na oba prijašnja koncerta, s time da mi je onaj u Aquariusu bio nekako presterilan jer mi je prostor sam po sebi takav, a i tada je predstavljeni materijal, uglavnom njihov zadnji uradak, „Bardo Hotel“, bio tako koncipiran da bi više odgovarao nekom prostoru sa sjedećim mjestima, a da ne govorim o izostanku bilo kakvih vizualnih projekcija.
Ovaj put su se Tuxedomoon vratili u sklopu svojevrsne „best of“ turneje kojom proslavljaju 30-u obljetnicu postojanja benda, stoga su i očekivanja bila puno veća. iako su često mijenjali postavu benda, u ovih devet mjeseci nije se ništa promijenilo, pa su tako ti legendarni glazbenici došli u istoj postavi, što znači Blaine L. Reinenger, Steven Brown, Peter Principle, Luc van Lieshout i novi, pridruženi peti član, George Kakanakis, koji je režirao film „Bardo Hotel“ za kojeg su mu Tuxedomoon i napravili soundtrack.
Zapravo, pravo je čudo kako se ti vrsni glazbenici uspiju okupiti za takve turneje s obzirom na njihovu policentričnost prebivališta…Reinenger živi u Grčkoj, Brown u Meksiku, Principle u Americi a van Lieshout u Belgiji. Novac je zasigurno jedan od motiva, ali na svakom koncertu pokazuju da im je još uvijek prisutan i onaj svirački užitak makar su odavno izašli iz cvijeta mladosti.
Da naziv turneje stvarno odgovara i setlisti pokazao je i sam koncert, gdje je u ne skroz ispunjenom prostoru Močvare publika gromoglasno pozdravljala već prve taktove izvođenih pjesama, prepoznajući tako hitove benda iz njihovog više nego bogatog opusa. Ti hitovi doduše nikad nisu bili baš komercijalni, osim jednog kojeg ću spomenuti na kraju, jer je uvijek vrijedila neka fama da su Tuxedomoon grupa za neko intelektualno slušateljstvo, iako, kako se na koncertu moglo doživjeti, uz njih se da fino „pocupkivati“ bez da si pročitao sve vedske spise ili možda cjelokupni Nietzscheov opus.
Zasluga je to i samog benda koji svojim multi-instrumentalnim umijećem mogu svakog od prisutnog pogoditi „u žicu“. Tako se Brown izmjenjivao na saksofonu, klarinetu, klavijaturama i vokalu, Reinenger na violini, gitari i vokalu, Principle na svojoj na trenutke monotonoj bas-gitari (iako je zapravo zadužen i za programiranje sekvencera i ritam-mašine s obzirom da nemaju klasične bubnjeve u svojoj postavi), a Kanakakis se vješto poigravao video-projekcijama uspjevši postići svojevrsnu umjetnu sinesteziju zvuka i slike.
Pjesme poput „Litebulb Overkill“ i „Desire“ izazvale su najviše ovacija, pljeskalo se i na „Tryptich“, zapravo je cijela atmosfera bila najbolja na ova dosadašnja njihova tri koncerta u Zagrebu. Godine im ipak nisu dopustile da izvedu toliko biseva na koliko bi ih iznimno raspoložena publika te večeri zvala, ali vjerujem da neće propustiti priliku da još jednom posjete Zagreb.
Naravno, onaj hit kojeg htjedoh imenovati na početku teksta, „No Tears“, izostao je kao i obično…Istina je da je ta pjesma najeksponiranija među širom publikom i da ih neki samo po tome pamte, ali je i sama po sebi toliko kvalitetna i „zarazna“ da je prava šteta što je ne vole odsvirati uživo, pa makar na „best of“ turneji kad se već tako zove. Ali i ovaj repertoar je bio i više nego vrhunski užitak.
Neka nam mjesečari što skorije ponovno zasvijetle, u sakoima ili bez njih…
