Da ne bi bilo zabune, mislim na magazin koji bi se bavio svim glazbenim žanrovima i podvrstama, s posebnim naglaskom na popularnu glazbu. S obzirom da je već odavno poznato koliko držimo do sebe i svoje kulture, ne bi trebala čuditi činjenica što danas na domaćem tržištu nema nikakvog glazbenog magazina. No, čak i ako Hrvate stavimo u drugi plan te pogledamo preko ograde, možemo lako uočiti da ni susjedi nisu ništa bolji. U cijeloj regiji nema niti jednog jedinog relevantnog glazbenog magazina. Kako je to danas uopće moguće u regiji koja je svojevremeno imala glazbeni magazin s nakladom koja je prelazila čak nevjerojatnih 200.000 primjeraka (magazin Rock)? Po odgovor valja otići u neka prošla vremena, a potom se vratiti i vidjeti što nudi današnji kontekst.
Naime, ne treba zanemariti činjenicu da su generacije iz 50-tih i 60-tih, a djelomično i 70-tih, odrasle na glazbenim časopisima kao jedinom relevantnom izvoru informacija po pitanju glazbe i popularne kulture, što je kasnijim generacijama, s obzirom na Internet i revoluciju informacijske tehnologije, prilično teško za približiti. Drugim riječima, postojeći neizbježan jaz među generacijama veći je, ukoliko spomenute starije generacije i dalje, kukajući za boljom prošlosti i glazbenim magazinima u tiskanom obliku, ne koriste Internet, dok istovremeno korisnici i ovisnici o Internetu niti ne slute kako je to izgledalo prije informacijskog doba.
U davno vrijeme, točnije 1974. godine, na tržištu nekadašnje zajedničke države Jugoslavije (cca. 20 milijuna stanovnika) pojavio se glazbeni magazin Džuboks. Radi se o magazinu koji i danas, s odmakom od punih 30 godina, mnogi nazivaju najboljim glazbenim magazinom ove regije. Tako se i danas citiraju pojedini autori tekstova objavljenih u Džuboksu, a nerijetko se poziva i na pojedine recenzije i/ili stavove izrečene i napisane u njemu. Svakako treba imati na umu da je to bilo vrijeme kada se u eteru uglavnom mogao čuti program državnih radio postaja, kada su dnevne i rijetke tjedne novine pisale vrlo uštogljenim stilom, kada televizijski program nije nudio glazbene emisije koje su predstavljale mlade izvođače, osim u slučajevima kada se radilo o autorima koji su primili kakvu socijalističku nagradu ili priznanje, te kada su se rock koncerti inozemnih izvođača događali nekom drugom, u nekim drugim gradovima i zemljama. Spotovi su tada bili čisti SF. Bilo je to vrijeme kazeta i vinila (koji su se uglavnom nabavljali u inozemstvu), vrijeme bez kafića, mnogobrojnih klubova i CD shopova, a kompjutori i Internet bili su tek daleka budućnost. Glad za informacijama iz svijeta glazbe bila je izuzetno velika, a magazin Džuboks nastojao ju je utažiti. Magazin je na svojim stranicama donosio najnovije informacije iz svijeta glazbe, ali i približavao domaće zvijezde ovdašnjim poklonicima rocka. Ne računajući inozemni glazbeni tisak, Džuboks je bio bez konkurencije u domaćim medijima. Scena je rasla, bendovi su se pojavljivali jedan za drugim te preko noći osvajali naslovne stranice Džuboksa, publika je bila sve brojnija, a malobrojni su diskografi trljali ruke. Ovaj tiskani magazin bio je suho zlato! Ipak, Džuboks je prestao postojati.
Iako bi bilo logično očekivati da se od tada do danas pojavio niz novih glazbenih magazina, barem koliko je bilo nekadašnjih država u Jugoslaviji, istina je sasvim suprotna – u cijeloj regiji danas ne postoji niti jedan glazbeni magazin! Vratimo se ponovno u prošlost. Kronologija raspadanja i nestanka glazbenih magazina tekla je sporo, ali ponosno. Iza Džuboksa (1974.-1985.) pojavio se Rock, a nedugo potom i Ritam (1989.-1995.). U vremenu u kojem smo se prestali voljeti sa susjedima, u Srbiji je izlazilo vrlo respektabilno Vreme zabave (1992.-1995.) koje se s vremenom pretvorilo u X Zabavu (1996.-1999.) te Ukus Nestašnih (1994.-1998.). Slovenci su neko vrijeme u 90-tim imali Rock Vibe, dok su Hrvati oduševljeno prihvatili Heroinu koju je nakon par odličnih brojeva ubrzo zamijenila Heroina nova (1994.-1998.). Bilo je na ovim prostorima još niz pokušaja, ali uglavnom se radilo o projektima kratkog daha (MOL, FM, Koox) ili o časopisima koji su glazbi pristupali kroz popularnu kulturu općenito (Nomad, DOP Magazin). Mnogi će se složiti oko konstatacije da su Džuboks, Ritam i Heroina vrhunski magazini s odličnim tekstovima, profesionalnim novinarima, sjajnim kritičarima, aktualnim informacijama, fantastičnim fotografima… ali ipak ostaje pitanje zašto su se ugasili. Dakako da odgovor nalazimo u činjenici da se kontekst promijenio: pojava Interneta jedan je od ključnih razloga, a potresi koje je glazbena industrija doživjela prelaskom s vinila i kazeta na CD-e svakako nije zanemariva činjenica. Nadalje, svjedoci smo postupnog propadanja diskova i pojave digitalne tehnologije koja je gotovo dostupna svima. Tako glazba sve više postaje javno dobro, a diskografi te velikim dijelom i glazbenici koji ostaju bez svog velikog dijela kolača, ostaju zakinuti i suočeni s novom stvarnošću u kojoj pirati zarađuju bolje od službenih izdavača i autora. Istovremeno Internet pruža tekst, zvuk, sliku i interakciju s omiljenim umjetnikom. Pitanje je samo koliko se tko prilagodio i uhvatio korak s vremenom?
Jedan od pokretača magazina Ritam i muzički urednik (1989.-1991.) te glavni i odgovorni urednik i izdavač (1992.-1995.) Dragan Ambrozić (danas glavni urednik programa Doma Omladine u Beogradu) o vremenu i mjestu bez glazbenog magazina kaže: "Negde od 1995. nema više celovite vizije popularne muzike, ona se fragmentisala i pod pritiskom industrije podelila po marketinškim kategorijama. Tako da je gotovo nemoguće uspostaviti poziciju sa koje bi se promišljali tokovi u popularnoj muzici u celini, kao što je to nekad bilo. Danas popularna kultura više nije jedan fenomen prema kome možeš da uspostaviš odnos, što bi značilo da možeš da imaš i poziciju van nje - danas je popularna kultura veća od nas, rekao bih da živimo popizovan život. Tako da ne postoji neka jaka potreba za jednim časopisom koji bi pratio istovremeno sva zbivanja u pop muzici - na globalnom nivou, svaka muzička podvrsta ima svoj časopis i svaka grupa pravi svoj časopis i čita samo ono što je zanima i ništa više od toga. Danas je revolucionarno uopšte se zanimati za nešto drugo od onog što je tvoj prvi izbor. Već imati 2. izbor znači da imaš malo širu svest, a ne daj bože da imaš i muzički izbor broj 5 ili 6, to graniči sa shizofrenijom. Dakle, nemoguće je koncipirati časopis koji bi sa stavom pratio sve teme koje danas čine pop muziku, takav pokušaj bi se neminovno pretvorio u bezukusnu salatu, a u našim krajevima tržište nije dovoljno jako da bi generisalo potrebu za magazinima koji bi pratili uže oblasti i muzičke scene, čak i kad one realno postoje - sve je suviše usitnjeno. Informacije koje su nekad činile suštinu novina, danas ima i previše, na svakom koraku. A vrednosne sudove mali broj ljudi hoće da kupuje, više voli da sam stiče mišljenje, po nekom samozadatom modelu, i ne želi da ga uznemirava neko drugačije mišljenje. Ljudi ne vole da ne budu u pravu, a magazini koji bi dovodili nešto u pitanje i tako nikad nisu bili previše omiljeni."
Kada se Ritam počeo gasiti već se na domaćem tržištu pojavila Heroina nova (1994.-1998.) urednika Zorana Jačimovića (danas glavnog i odgovornog urednika Glasa Slavonije). I za propast Heroine nove Jačimović navodi skoro isti razlog kao i Ambrozić, žučno se prisjećajući da su najviše u distribuciji izgubili novac neophodan za daljnje izlaženje i egzistenciju. Istovremeno priznaje da je to ujedno bilo i najgore vrijeme za pokretanje jednog takvog magazina te da širenje tržišta na Srbiju, u vrijeme kada je Srbija bila agresor i već tada zemlja uništena sankcijama, nije bila baš najpametnija ideja. Naklada Heroine nove bila je oko 7.000 primjeraka, što je za tadašnje vrijeme u Hrvatskoj, bez prikladne propagande i bez prodaje oglasnog prostora bogatim sponzorima, odličan rezultat. Govoreći o zlatnim danima spomenutog magazina, Jačimović naglašava da je to bilo vrijeme kada su novinari pisali više iz entuzijazma i iz fanovskih razloga, dok je danas ipak egzistencija na prvom mjestu i malo si tko može dozvoliti pisanje iz zadovoljstva. Danas, za pokretanje novog glazbenog magazina u Hrvatskoj, smatra Jačimović, treba vrlo velika logistika, kakvu otprilike ima EPH, no krajnji bi rezultat, s obzirom na tržišnu utakmicu i prekomjerno komercijaliziranje potrebnog i nepotrebnog bio velika enigma.
Shvativši da su i Džuboks i Ritam kulturna baština, u Beogradu je 2004. na inicijativu bivšeg novinara Džuboksa, a danas uspješnog poslovnog čovjeka nastanjenog u Londonu Predraga Popovića, pokrenuta inicijativa za osnivanjem Društva ljubitelja popularne kulture te pokretanje portala http://www.popboks.com na čijim je stranicama, nakon dvije godine mukotrpnog posla, postavljena kompletna digitalizirana verzija svih brojeva Džuboksa i Ritma. Usput, osnivači društva su svi redom eminentni novinari i rock kritičari: Dragan Kremer, Momčilo Rajin, Vlada Žižić, Vlada Popović, Ivan Marinković, Goran Tarlać i Dragan Ambrozić. Ostavština je sačuvana na novom mediju, no svejedno, barem za sada, nema u najavama baš nikakvog glazbenog magazina.
No kolika je, unatoč svemu nabrojanom, stvarna potreba za jednim takvim magazinom danas? Jasna je nadmoć Interneta, jasan je i sasvim novi pogled novih generacija na globalnu glazbenu scenu, jasna je, više-manje, i izdavačka situacija… Ako uzmemo u obzir regionalnu scenu te tržište od 20-tak milijuna stanovnika kao i uglavnom jednaku ljubav za dobrom glazbom (kao i osvajanje novog tržišta svakog lokalnog glazbenog heroja s barem jednim albumom), onda nema razloga da se, shodno današnjoj tehnologiji i mogućnostima te pripadajućim ekonomsko marketinškim poslovnim kretanjima, ne pojavi na tržištu jedan regionalni glazbeni magazin.
S obzirom na navedeno tržište, broj sponzora koji bi mogli prepoznati ciljanu publiku ne bi trebao biti malen, a uloženi novac u oglašavanje sjeo bi na plodno tlo te istovremeno omogućio egzistenciju potencijalnom magazinu. U međuvremenu je zakonskim regulativama distribucijski lanac uglavnom doveden u red pa je mogućnost nezakonitog zadržavanja novca u regionalnoj distribuciji smanjen na minimum. Uzmemo li u obzir da je popularna glazba danas u tiskanom mediju (dnevne novine s tjednim separatima s jednom do dvije stranice posvećene popularnoj glazbi) predstavljena uglavnom kroz tračeve tko-je-s kime-i-kako-je-izgledao-te-tko-je-tamo-sve-bio, riječ glazbenika gotovo je u potpunosti nestala. I to bez obzira na glazbeni pravac, pogled na scenu, poneku buntovnu izjavu, psovku ili stav. Kako da se uopće scena održi i proširi ako su usta zatvorena? Frizura, odjeća i preljub ne stvaraju scenu ako ne postoji glazbeni temelj, podebljan sa čvrstim stavovima iskazanim kroz tekstove. Potom tek dolazi medijski glamour – ako je potreban. Potreba od strane glazbenika definitivno postoji, a i od strane konzumenata. I među generacijama odraslim na glazbenim magazinima kao i među generacijama odraslim na Internetu sigurno postoji kritična masa ljudi u sasvim pristojnom broju koja će pozdraviti, kupiti i uživati u glazbenom magazinu s tekstovima u kojima će se moći pročitati stav, kritika, mišljenje, poziv na ovo ili ono glazbeno događanje. Da ne bi bilo zabune, govorimo o tiskanom magazinu u 21. stoljeću pa je kopiranje jednog Džuboksa ili Heroine nove jednostavno neprihvatljivo. No uzmemo li u obzir kako se to danas radi u inozemstvu onda i postojanje jednog regionalnog magazina postaje moguća stvarnost.
Web stranica potencijalnog glazbenog magazina neizostavni je dio bilo kakvog poslovnog poduhvata danas. A kako on-line radio nije više budućnost, on bi uz portal bio samo još jedan dobro došao dodatak, koji bi također mogao pridonijeti privlačenju sponzora. Download, interakcija, spotovi, ticketing uz tiskano izdanje, prigodna CD i DVD izdanja uz svaki broj, samo su neke od mogućnosti.
Osim toga, danas se skoro pa nigdje ne mogu vidjeti niti novi spotovi, niti čuti tko je najslušaniji kod susjeda niti zašto je taj i taj tu pjesmu napisao baš tako, niti saznati zašto je baš taj hip hop ili rock bend došao na metu državnih organa. Znatiželjnih da to doznaju sigurno ima i uvijek će i biti. Osmišljenim uredničkim pristupom glazbenom magazinu u kojem će prevladavati originalni tekstovi, intervjui koji će se prepričavati i citirati, fotografijama koje će se čuvati, kritičarima čije će se mišljenje cijeniti, te interaktivnim dodatkom koji će nadograditi pisanu formu kroz audio i video sadržaj, regionalni glazbeni magazin ima budućnost. Pitanje je samo tko će se prvi usuditi?
Šteta što Jagatić nije malo više spomenuo Heroinu i čovjeka koji ju je izdavao vlastitom lovom zarađenom u birtiji Valentino u Osijeku. Isti Tomislav Lulić je bio i producent (iz svoga džepa) albuma Milost - Majke. Hadžo, evo zadatak: pronađi i napravi pismoslik. Slijedi tragove po Osijeku i Zagrebu. I nek mi se javi. Jedno 10 godina ga nisam vidijo. A koliko se sjećam nisu ga ni pitali kad su pokretali Heroinu novu za dozvolu korištenja imena.
U davno vrijeme, točnije 1974. godine, na tržištu nekadašnje zajedničke države Jugoslavije (cca. 20 milijuna stanovnika) pojavio se glazbeni magazin Džuboks. Radi se o magazinu koji i danas, s odmakom od punih 30 godina, mnogi nazivaju najboljim glazbenim magazinom ove regije. Tako se i danas citiraju pojedini autori tekstova objavljenih u Džuboksu, a nerijetko se poziva i na pojedine recenzije i/ili stavove izrečene i napisane u njemu. Svakako treba imati na umu da je to bilo vrijeme kada se u eteru uglavnom mogao čuti program državnih radio postaja, kada su dnevne i rijetke tjedne novine pisale vrlo uštogljenim stilom, kada televizijski program nije nudio glazbene emisije koje su predstavljale mlade izvođače, osim u slučajevima kada se radilo o autorima koji su primili kakvu socijalističku nagradu ili priznanje, te kada su se rock koncerti inozemnih izvođača događali nekom drugom, u nekim drugim gradovima i zemljama. Spotovi su tada bili čisti SF. Bilo je to vrijeme kazeta i vinila (koji su se uglavnom nabavljali u inozemstvu), vrijeme bez kafića, mnogobrojnih klubova i CD shopova, a kompjutori i Internet bili su tek daleka budućnost. Glad za informacijama iz svijeta glazbe bila je izuzetno velika, a magazin Džuboks nastojao ju je utažiti. Magazin je na svojim stranicama donosio najnovije informacije iz svijeta glazbe, ali i približavao domaće zvijezde ovdašnjim poklonicima rocka. Ne računajući inozemni glazbeni tisak, Džuboks je bio bez konkurencije u domaćim medijima. Scena je rasla, bendovi su se pojavljivali jedan za drugim te preko noći osvajali naslovne stranice Džuboksa, publika je bila sve brojnija, a malobrojni su diskografi trljali ruke. Ovaj tiskani magazin bio je suho zlato! Ipak, Džuboks je prestao postojati.
Jedan od pokretača magazina Ritam i muzički urednik (1989.-1991.) te glavni i odgovorni urednik i izdavač (1992.-1995.) Dragan Ambrozić (danas glavni urednik programa Doma Omladine u Beogradu) o vremenu i mjestu bez glazbenog magazina kaže: "Negde od 1995. nema više celovite vizije popularne muzike, ona se fragmentisala i pod pritiskom industrije podelila po marketinškim kategorijama. Tako da je gotovo nemoguće uspostaviti poziciju sa koje bi se promišljali tokovi u popularnoj muzici u celini, kao što je to nekad bilo. Danas popularna kultura više nije jedan fenomen prema kome možeš da uspostaviš odnos, što bi značilo da možeš da imaš i poziciju van nje - danas je popularna kultura veća od nas, rekao bih da živimo popizovan život. Tako da ne postoji neka jaka potreba za jednim časopisom koji bi pratio istovremeno sva zbivanja u pop muzici - na globalnom nivou, svaka muzička podvrsta ima svoj časopis i svaka grupa pravi svoj časopis i čita samo ono što je zanima i ništa više od toga. Danas je revolucionarno uopšte se zanimati za nešto drugo od onog što je tvoj prvi izbor. Već imati 2. izbor znači da imaš malo širu svest, a ne daj bože da imaš i muzički izbor broj 5 ili 6, to graniči sa shizofrenijom. Dakle, nemoguće je koncipirati časopis koji bi sa stavom pratio sve teme koje danas čine pop muziku, takav pokušaj bi se neminovno pretvorio u bezukusnu salatu, a u našim krajevima tržište nije dovoljno jako da bi generisalo potrebu za magazinima koji bi pratili uže oblasti i muzičke scene, čak i kad one realno postoje - sve je suviše usitnjeno. Informacije koje su nekad činile suštinu novina, danas ima i previše, na svakom koraku. A vrednosne sudove mali broj ljudi hoće da kupuje, više voli da sam stiče mišljenje, po nekom samozadatom modelu, i ne želi da ga uznemirava neko drugačije mišljenje. Ljudi ne vole da ne budu u pravu, a magazini koji bi dovodili nešto u pitanje i tako nikad nisu bili previše omiljeni."
Kada se Ritam počeo gasiti već se na domaćem tržištu pojavila Heroina nova (1994.-1998.) urednika Zorana Jačimovića (danas glavnog i odgovornog urednika Glasa Slavonije). I za propast Heroine nove Jačimović navodi skoro isti razlog kao i Ambrozić, žučno se prisjećajući da su najviše u distribuciji izgubili novac neophodan za daljnje izlaženje i egzistenciju. Istovremeno priznaje da je to ujedno bilo i najgore vrijeme za pokretanje jednog takvog magazina te da širenje tržišta na Srbiju, u vrijeme kada je Srbija bila agresor i već tada zemlja uništena sankcijama, nije bila baš najpametnija ideja. Naklada Heroine nove bila je oko 7.000 primjeraka, što je za tadašnje vrijeme u Hrvatskoj, bez prikladne propagande i bez prodaje oglasnog prostora bogatim sponzorima, odličan rezultat. Govoreći o zlatnim danima spomenutog magazina, Jačimović naglašava da je to bilo vrijeme kada su novinari pisali više iz entuzijazma i iz fanovskih razloga, dok je danas ipak egzistencija na prvom mjestu i malo si tko može dozvoliti pisanje iz zadovoljstva. Danas, za pokretanje novog glazbenog magazina u Hrvatskoj, smatra Jačimović, treba vrlo velika logistika, kakvu otprilike ima EPH, no krajnji bi rezultat, s obzirom na tržišnu utakmicu i prekomjerno komercijaliziranje potrebnog i nepotrebnog bio velika enigma.
